Čovječje vrste kći

Postoji dosta uspomena, samo što ih je neko naelektrisao i zakačio za naše trepavice, pa čim počnemo da mislimo na njih, peku nas oči.

29.01.2021.

Dani :)

Ima tako dana kad ne idem malena ispod zvijezda.

I dalo bi se o predhodnom danu i noći još govoriti, planirala sam u svakom slučaju, ali ne znam kako bih tačno formulisala u prihvatljiv način izražavanja ono što osjećam. Crtati ne znam, bojiti ne znam, pjevati ne znam.

Samo eto, ima tako jutara kad ustaneš bolne kičme poslije malo sati spavanja, i izađeš na ulicu a ne hodaš saget ispod nebeskog svoda.

I primjećuješ ljude oko sebe, njihova lica, oči koje se smiju, neobične šarene kapute, kako hodaju u ritmu muzike koju slušaju, kako žive u svom mikrosvemiru .

Nisam znala kako da mu kažem da je ostao jedino čemu se radujem.



09.01.2021.

O nekome.

Možda se ja opirem vjerovanju u sudbinu, ali ponekad mi se naknadno na momente čini da se baš sve u svemiru udesilo da se mi upoznamo.

Pisanje, vjera, pa to i što smo suprotnih stanovišta, jer ti si kao i ja. Ne možeš primjetiti nekoga ko priča ono što i ti misliš. Ali ništa to nije posebno, to se ljudima svakodnevno dešava, oboje znamo takve ljude.

Ali zaista se ponekad zapitam koliko često se dešava da se udese požari i zemljotresi da bi se ljudi sreli. Uvijek sam voljela misliti da mi krojimo svoju sudbinu, da nema smisla čekati, da treba proaktivno živjeti u svemu.  I tu smo se nekako našli na pola puta. Što će postati pattern našeg odnosa, nalaženje na pola puta.

Ipak, ti si ostao stanovišta da je to bila sudbina, a ja da je to bio niz slučajnosti.

Koliko često se ustvari dešava da ljudi koje je spojila, da li sudbina ili niz slučajnosti, nebitno, prvi prvom susretu završe na kafi od podneva pa dok im konobar nije prišao da im kaže da zatvara? Meni se tih 6 sati učinilo kao treptaj oka.

I da je kafić radio duže od 6 popodne ...

I koliko često ti ljudi nastave da se viđaju, sve pod nekim izgovorima. Ispočetka je to  "došla sam ranije na posao, ako i ti dođeš ranije, svrati na kafu" i "mislio sam na pauzu na četvrti, a znam da i ti voliš onaj sendvič, hoćemo skupa?" dok nije postalo "znam da si govorila da bi voljela otići u teatar, hoćeš da gledamo predstavu?"

Sreća je, ili nesreća, što sam ja tebe od starta posmatrala kao nekog sa kim volim pričati, provoditi vrijeme, pa sam bila svoja, do kraja, bez straha od osuđivanja, bez glume, bez prešućivanja misli da se ne bi posvađali, ili da te ne uvrijedim, ili još gore ... da ne ispadnem glupa. Pa sam mogla, bez zadrške, da ti na pitanje kako mi se svidjela predstava koju si ti oduševljeno gledao drugi put kao da ti je prvi reknem: .... meeeeeeeeeniii je ovo bezveze.

I nevjerovatno je da si baš zato ti osoba koja me najbolje poznaje, od koje ne krijem svoje mane i ne krijem da znam da su to mane. Pred kojom ne moram da branim stavove koje više ne zastupam, ali osjećam da moram da ih branim jer sam ja ta koja je grješila pa mi je teško kad me osuđuju i kroz to gledaju.

Ti si možda jedina osoba na planeti koja zna sve o meni, što je bilo, što sam doživjela, što sam uradila, za što nisam kriva i za što jesam kriva i šta iskreno mislim o svojoj krivici.

Roditelji imaju svoju viziju, proiciraju svoje želje, njima mogu i odglumiti a kad ne mogu odglumiti onda mogu i slagat. 

Braći i prijateljima i strancima mogu predstavljati samo najbolje strane sebe, a ako slučajno vide kroz pukotine i pokažu u mane mogu postati defensive i zatvorena.

I koji sam ja jebote srećković pa si baš ti, osoba koja me zna do kosti i još dublje osoba koja me najviše prihvata.

- I vidiš mama, sve je to tako, ali ja ne mogu da se zaljubim u njega zbog jednog glupog razloga.
- A možda si  razlog izmislila da ne dozvoliš sebi da se zaljubiš?

Možda stvarno i jesam. Ne znam. To su neke moje boljke. To sam ja samo sjebana na svoj način.
 
Ono što je suština tog rezultata sudbine, niza slučajnosti, stranaca koji se prepoznaju na nivou duše ili ljudskosti, pa da li to bila duša koja sebe kori ili ljudskost koja je svjesna da je manjkava, nije ni bitno, rezultat je isti.

Stvarno je istina da istina oslobađa, ako je išta univerzalna istina na svijetu.

Eh, tek sad mogu reći suštinu onoga čime si ti obojio moj život. Željom, hrabrošću, snagom, žarom, da budem svoja i da živim svoju istinu, uvijek. Pa čak i kada je teško,  ili kada rizikujem nešto bitno,

I to te čini bitnim za mene, i moj život. To je jedan trajni trag, vječni poklon koji si mi dao a koji će uvijek nastaviti da mi daje i zbog čega ću ja uvijek da te volim. 
06.01.2021.

O kinu.

Mislim da danas imam savršeno dobar izgovor za izlazak u trenerci i nenašminkana. Taman će me neko vidjet u kinu.

Joj kad ona dođe sva napirlitana.

A naslutih ja, al' sam se i isplakala, oči me bole. I odspavala k'o klada još tri sata.

Al' yt i preporuke pjesama, koji throwback jebemti.


06.01.2021.

O rastancima.

Koliko smo se puta pozdravljali za rastanak, da smo se barem upola puta pozdravljali za sastanak, ko zna gdje bi sad bili.

Da mi je da se isplačem. Al' ne ovako, na rate, nego da se isplačem ljudski, da se sva zacrvenim, da mi usne oteknu i oči nabubre, da se izjecam iz dubine sebe.

Nekad, kad sam bila puno naivnija nego danas, zamišljala sam da gdje god mi srce pukne, da neki svijet iz tog raspuknuća iznikne.

Al' nije ba, iz pukotina samo korov raste.

jah
06.01.2021.

O prosidbama.

April is the cruellest month.
Ali januar iskazuje snažne tendencije da ga prestigne.

Muči me, pored glavobolje od mamurluka, samo još jedna stvar.

Muči me što se sjećam tačnog trenutka u kojem se zaljubio u mene. Muči me što se sjećam kako mu je preko očiju preletjela svjetlost, i ostala da iskri u uglu bjeline oka svaki put kad bi me pogledao ponovo.

Sutradan me pitao da se udam za njega.

U kafiću je svirala ona pjesma: tu noć kad si se udavala, a on me pogledao ozbiljno i rekao: - hajd se ti udaj za mene, pa da tebi neko ovo otpjeva.

A ja sam kroz smjeh rekla: takvog nema.





Malo sam se ja i udavala, kol'ko su me puta prosili. Tuga.


PS Jebem ti, jedva se sjetih kako da ubacim pjesmu.
A vi kako 'te?

Posebno me zanima kako je tramvaj




22.10.2020.

Ali

Zašto ne mogu stavit svoju pozadinu?

23.05.2020.

drama

Kakve su ovo drame na blogeru?

01.05.2020.

...

Zabrinjava me što nemam na šta da se žalim.


25.02.2020.

Blogovanje

Odvikla sam se od pisanja postova, a baš bih ponekad i voljela nešto napisati. Nije doduše da imam inspiraciju i za šta.

Vratila sam se na faks. Samo se ja vraćam na fakultet u sred godine, ali better late than never.

Razmišljam da se udam, ozbiljno, ne zajebavam se.
Ustvari, čudno je kako je lahko navići se na dobro i lijepo, kako je lahko navići se na nekoga ko te pazi, ugađa ti, razumije te, sluša i možda meni najvažnije, prihvata.

Inače, dobro je ostalo, ne žalim se, a i nemam na šta.
Tako je to kad ljude u svom životu postaviš na njima pripadajuća mjesta. Lakše se diše. Ok, inače to poteže mnogo ljutih osoba ali ni za to me plaho nije više briga.

I inače, šta ima, kako ste, dođ'te nemojte gledat na kesu, poselam'te ko uspita i to sve. Pusa.
13.01.2020.

Kako mi je teško ljudi moji.

Sanjam da te opet slusam kako dises
kako dises dok savija se trava
da me dira tvoja kosa plava
tvoja kosa na mom licu draga

Sanjam da se opet volimo u klasju
u tom klasju sto lezi tu pod nama
i da luta tvoja ruka vrela

tvoja ruka preko moga tijela

Sanjam da ti kazem
vrati mi se draga
ako treba pobjegni od svega
jer je zivot samo ovaj jedan
nema nista, nista izvan njega
05.01.2020.

post

Ipak ste živi.

12.07.2019.

:)

Psihoterapija je nešto najbolje što mi se dogodilo u životu.

13.06.2019.

do you need more?!

29.04.2019.

dejtanje

Ne ulazimo u veze sa ljudima koji nam se dopadaju jer su pametni, lijepi, visoki, duhoviti ... Ne, dejtamo sa svojim kompleksima. Zaljubljujemo se u ljude koji začešu pravo mjesto u mozgu gdje su se sakrile naše traume, kompleksi.

Ljudi koji nisu osvjestili svoje porodične traume iz djetinjstva i rane mladosti, imaju tendenciju da biraju partnere koji ih podsjećaju na odnos sa "problematičnim" roditeljem. Zašto? Pa ... da ga ponovo prožive i poprave ga.

 
29.04.2019.

ne razumem

Ja ne razumijem tebe ni sebe ni ostale ljude.

13.04.2019.

uf

Šta da kažem ...

Učim se da razočarenja i nepravdu ne primam k' srcu.
Nije do mene. Pametna sam, sposobna, brza, brzo učim, brzo kopčam, logično razmišljam, organizovana sam, timski sam igrač, vođa sam, ali najvažnije od svega - nisam cinkaroš. I sad mi je jasno da zbog tog najvažnijeg, nikad i nije bilo šanse da me unaprijede.

Nema veze.
Ja više volim poslije posla se pokupiti pa sa kolegama zalomiti uz višnju i skupljati markice za rođendanske poklone, nego im se smješkati u facu a znati da me ne mogu jer ih cinkam.

Učim se kako da me ne zaboli glava dok točka od svog šefa učim kako da mi bude šef a ona ne kopča. Točak je točak na koju god stranu ga zavrtiš.

Sabura sabura
06.02.2019.

Poruke koje me rastave na proste faktore

"Više je žeđi na mojim usnama nego izvora ljubavi na tvome tijelu."

09.01.2019.

850

850 postova.

Već neko vrijeme razmišljam da kopiram ono što vrijedi u word, pa se pozdravim sa neuništivom i ovim blogom. Samo još da nađem vremena :)
14.11.2018.

Ponekad

Ponekad mi je, kada naiđem na ime, lik, pa i čujem glas neke osobe iz moje prošlosti, teško da u misli dozovem saznanje o tome ko je i što je ta osoba bila meni, ma koliko nekada bila važna.

Ne znam, možda zato jer sam navikla da odlazim bez osvrtanja i da se nikada ne pitam zašto, kako, je li moglo drugačije. U suštini, znam, da sve što je bilo - bilo je jer drugačije nije moglo biti. Ne diram uspomene, ne gledam fotografije, ne odgovaram na poruke, izlapi iz mene ta druga duša, koliko god važna nekad bila.

Zato muzika ...
Muzika u pravo vrijeme izvuče iz mene sva sjećanja, riječi i ono što je ostalo prešućeno u pogledima.

A sad svira neka njegova muzika, sasvim slučajno.
Baš svira u pravo vrijeme.

I vraća mi se u sjećanje, jedna zima u Sarajevu, moja crvena karirana košulja, pub iza Veterine, Kriterion, Marchelo kako pije pivo sa nama, urezana naša imena sa datumom na stolu čekaonice autobuske stanice Lukavica, moja crna kapica, suze na peronu i rečenica: "Ako tako budeš plakala, neću ti više nikada doći."

I nije došao više nikada.

A onda se sjećam i mog odlaska, bez osvrtanja. Onog težeg, bolnijeg, sa kojeg više nema povratka. Jer on je možda pakovao pantalone, košulje i pribor za brijanje u kofere, a ja sam u svoj kofer pakovala uspomene, razgovore do svanuća, dane provedene u štednji za kupovinu povratnih karata ...

Da nisam tu koferčinu doteglila do prve rijeke i zafrljacila je, možda bi me ona poruka koja je stigla par godina prekasno, dotakla, zaboljela, vratila u neko doba kad je utroba treperila dok sam u dlanove puhala topao vazduh čekajući autobus da stigne na peron.

I sjećam se uprkos svemu, da se ta poruka duga nekoliko pasusa završavala sa: "Nisam loš čovek, samo eto, ispao sam tako" i nemalo puta sam se zapitala, jesu li možda i mnogi oni od kojih sam otišla bez osvrtanja, samo u nekom trenutku ispali loši.

Možda samo ja ne znam praštati.
I možda će to na koncu više da boli mene,
nego one od kojih sam otišla.


Ponekad, kada se
za sobom okrenem
lavina suza se pokrene
zbog svega i zbog svih

Ponekad, i Dunav se zaustavi
neslana sala sudbine
cini se da smo bili mi

Ponekad, i nikad vise
setim se
al' vreme brise
sve sto je bilo izmedju nas



13.11.2018.

Skontala sam da bih voljela živjeti sa momkom, da me ima ko izmasirati kad dođem kući sa posla

11.11.2018.

random shit

U posljednje vrijeme sve više želim plesati, učiti plesati, trenirati ples ... A smiješno mi i pomisliti na to da POČINJEŠ trenirati ples sa 24 godine u dupetu :D

Osim toga, zadovoljna sam novim poslom.
Frapiraću se kad prvi put u životu dobijem platu veću od 600KM na koje sam navikla :D
Dok povraćam dugove, za jedno 4-5 mjeseci, haha, već razmišljam šta ću sebi kupiti, gdje ću ići ... :D

I čovječe, imam slobodan dan, kakvo osvježenje, nikad nisam imala posao na kojem sam imala slobodan dan. I godišnji odmor. Baš nekako smješno djeluje što se radujem trivijalnim stvarima, ali meni je to još uvijek zapanjujuće, da imam posao sa finim primanjima, da imam slobodan dan, pravo na neplaćeno odsustvo, pravo na plaćeni godišnji, pauzu za ručak...


03.11.2018.

M

Kad se začuje ezan sa Begove džamije, ugasim muziku i otvorim širom vrata, stanem na dovratak i gledam u česmu na Begovoj. I padne mi na pamet Zilahijeva, voda koja nešto nosi. Čiko preko puta mi baca prženo kestenje.

Kad je to počela jesen?

Ovdje, dok mirišem pečeno kestenje, slušam ezan i gledam vodu kako otiče, osjećam se, zarobljeno, kao u prašnjivoj magazi. Ponekad se, okružena ovim stvarima koje blješte, sijaju se i prelamaju svjetlost osjećam nevidljivom.

Nevidljivi zarobljenik.

Koga? Čega?
Svojih maštanja?

Sva sam melanholična, šutljiva, nevidiljiva, ušuškana u neki drugi vjek. Kapci su mi kao olovo, riječ jedna mi je kao barut, pažljivo ih štedim otkako se učim da branim sebe. Hoće li moja odbrana biti sazdana od ovih bedema u koje se zatvaram? Nisu li zidovi jedini način da nekoga zadržiš vani. Hoću li ostati sama u ovoj tvrđavi koju podižem i hoću li, ono najvažnije, u njoj biti sretna ili će mi um skrenuti negdje lijevo, pa će onda biti svejedno, jal sam sretna, jal nesretna. Ja sam ustvari, sretno-nesretna, toliko sam sretno-nesretna da se pitam, kako to da niko nije izmislio riječ za ovo osjećanje.

Sješću na ćepenke i zapaliti cigaru, možda među ovim ljudima, koji nekud idu, prolaze, pričaju sve jezike koje znam da nabrojim, ne budem se više osjećala tako samom.

17.10.2018.

Update

Moj blog će postati moj online dnevnik psiho-terapije. Neka.

Trenutno nemam o čemu drugom pisati.
Tri mjeseca nakon "sloma", vraćam se na posao. Što je prva dobra stvar.

Na posljednjoj terapiji sam imala dva zadatka:
1. Napraviti listu kratkoročnih ciljeva za narednih mjesec dana
2. Napraviti listu dugoročnih ciljeva za 2019.tu godinu

Na mojoj listi kratkoročnih ciljeva je promjena frizure
I odabrala sam ovu:


Slikovni rezultat za long messy bob

Na listi dugoročnih ciljeva je tetovaža, i odabrala sam mjesto, tetovažu, tattoo studio, sad samo štedim novac.

Osim toga imam i zadaću. Jep. Zadaću.

Jučer sam izvela mamu u grad, na šetnju i kolače, onda smo dugo sjedile u parku i razgovarale. Odabrala sam park kao neutralno mjesto, ne želim takve razgovore voditi u kući, pogotovo ne rizikovati da nas neko od ukućana čuje ili prekine. Pokušala sam joj ukazati na greške u koracima prilikom odgoja, trudeći se da joj u isto vrijeme stavim do znanja da sam svjesna da su to nenamjerne greške, nastale ne iz mržnje, već neznanja, i da ne krivim nju za svoje stanje, već da joj jednostavno pokušavam približiti svoja razmišljanja i osjećanja. Moramo se, ako već nije kasno, a ne smije biti kasno, navići da mi nismo prijateljice. Mi smo mama i kćerka. I možda ona meni može biti prijatelj, i osoba od povjerenja, ali ja ne mogu biti njen prijatelj i stvari koje je govorila meni, trebala je govoriti svojim prijateljicama. Ako sam ja od nje mogla sakriti stvari koje su mi se desile a boljele su me, da ne bi boljele nju, onda je i ona trebala meni prešutiti stvari koje su nju boljele u životu. A nije. I te stvari mene bole, zbog tih stvari je posmatram kao žrtvu, zbog tih stvari ja imam osjećaj odgovornosti, da je na meni da nadoknadim sve ono što su joj drugi uskratili. A nije na meni. Na meni je da budem njeno dijete, koje će joj dati priliku da se ponosi osobom koju je odgojila. Da mora naučiti da sam ja osoba - za sebe - i da i ja imam neke svoje želje i planove, te da ne mogu prije svakog koraka razmišljati kako bi to uticalo na nju, jer ne treba o tome da razmišljam. Treba da se brinem kako će stvari uticati na mene i da biram one stvari koje će mene usrećiti, a ne nju. A ona kao roditelj može i treba biti sretna kada sam ja sretna. Još uvijek joj nisam rekla da sam silovana, zato jer ja znam sakriti svoje boljke ako znam da će bez potrebe boljeti druge. Vrijeme je da se i ona tome nauči.

Pored toga, terapija ide dobro, ali i dalje imam taj osjećaj bezvoljnosti i letargičnosti, povremene mada rjeđe napade panike, osjećaj nervoze i nemira, mada ne tako konstantan kao ranije i još uvijek loše spavam. Ne povraćam više hranu i zbog toga sam se još malkice udebljala, ali ništa što bi me natjeralo da se vratim povraćanju.

Zbog tako sporog napretka, psiholog me naručio kod psihijatra jer sam prošli put odlučila da sam spremna piti i lijekove, ukoliko je to potrebno. A moj psiholog smatra da je potrebno. Vidjećemo šta će psihijatar reći.

A .. šta ima kod vas?
04.10.2018.

:)

Moj psiholog je nemilosrdan.

Na osnovu naših dosadašnjih razgovora, pored toga što mi je ponovila sve ono što mi prijatelji već godinama govore, a to je da preuzimam preveliku odgovornost na sebe, odgovnornost za roditelje, za braću, pokušavam biti spasitelj svima (ovo mi je i jedna blogerica-psiholog govorila) zaključila je da imam izuzetno nezdrav odnos sa majkom. Emotivno-incestuozan odnos, tako kaže.

Koliko god moja majka mene tretira kao ispušni ventil za sve svoje frustracije, toliko joj ja to dozvoljavam i ohrabrujem je, glumeći njenog spasitelja i podnoseći žrtvu u ime svih onih ljudi koji su je povrijedili i nanijeli joj zlo, a sa kojima ja veze nemam.

Već neko vrijeme zahtjeva da dovedem sa sobom majku, a ja ne bih. Valjda se negdje u dubini sebe plašim da ću je izgubiti. Valjda negdje u podsvijesti, njenu pažnju, koliko god ona bila negativna i koliko god psihički loše uticala na mene, shvatam i prihvatam kao ljubav.

I svi vi koji ste mislili i govorili da sam izuzetno zrela i pametna, očito niste upravu. Moj psiholog kaže da sam ja, u svojoj glavi, još uvijek trogodišnje dijete koje traži da ga neko prihvati i voli.

Teško je zauzeti se za sebe i braniti se, kada to podrazumijeva da ustaneš protiv ljudi koje voliš i čija ti je ljubav najviše potrebna.

Još kaže da joj se čini da ja nisam došla zato što bih htjela nešto mjenjati, već sam došla kod nje da me ona nauči kako da sve zadržim u stanju ovakvom kakvo jeste, a da me ne boli i ne uništava.

I ne znam, pitam se, je li možda ipak upravu.
29.09.2018.

?

Do sledećeg termina kod psihologa imam zadatak da sastavim listu veselih pjesama.

Da vas čujem, koje su pjesme koje slušate kada želite sebi podići raspoloženje?!
28.09.2018.

try

Nakon osam godina samokrivice, preuzimanja odgovornosti za sve svoje i sve tuđe probleme, nakon pet godina depresije, već godinu i duže nespavanja, osjećaja anksioznosti i napada panike, pronašla sam psihologa i započela terapiju.

Strašno je kada ne znate odgovoriti nekome na jednostavna pitanja poput: kada si zadnji put bila sretna, kada si zadnji put učinila nešto za sebe, šta voliš, šta bi voljela raditi, šta ti se sviđa ...


Well I am looking for freedom, looking for freedom
And to find it, may take everything I have
18.09.2018.

Kako sam samo umorna ...

i prepadnuta, histerična, paranoična ..
15.07.2018.

Kad god oprezno uklonim majčinu omču sa vrata, malo mi zafali da se sopstvenim rukama zadavim.


28.04.2018.

April is the cruellest month.

"Počinjem ovu svoju priču nizašto, bez koristi za sebe i za druge", ovim je riječima Selimović započeo svoj najbolji roman. Možda ova priča koju počinjem, ustvari nije nizašto, možda je potreba da ostane posljednji zapis moj o meni, jača od razuma i koristi. Ne znam da li će neko sa ovoga papira uspjeti da pročita ko sam i što sam bila. Dozvoli da ti ispričam priču o meni.

Ime mi je Amna. Dobila sam ga, slučajno, prihvatila i sa ponosom nosila. Sada mi se čini taj ponos pomalo gordim i oholim, jer nisam nikome donijela ni mir, ni sreću, ponajmanje sebi.

Ponekad osjećam kao da mi je umjesto kože na grudima velika rana, živa rana i da neko, rukama zagnjurenim do lakata čupa iz mene sve što mi je drago i blisko. Ponekad sam stotinu kilograma željeza na tračnicama života i ništa sem ove goleme tuge u njedrima.

Bolna sam, od kostiju do nervnih završetaka i od njih pa sve do kičmene moždine, do same ove srži iz koje sam nastala, a koja nosi ove moje gene koje bih najradije da okrivim. Da mi budu krivac što sam ovako prgava, ali ne mogu jer sam kriva jedino ja.

Umorna sam od života i bolesna od tableta za spavanje. Najbolnije od svega je što razloga nema. Nemam ništa u šta bih prstom uprla i kazala: "Evo, ovo me boli". Čini mi se, šta god da to bilo, znala bih kako da ga liječim. Ali kako izliječiti sebe, od sebe same?!

U ulici Danijela Ozme, ne znam ni sama na kojem broju, sjedi moj psiholog udobno zavaljen u fotelju i ne zna za mene dok ga sama na sebe ne podsjetim. Danijela Ozme je adresa na kojoj misliš da ispijam kafe udubno zavaljena u oblake. Zove se Sandra i ima blage oči, oči koje ulijevaju povjerenje i nikome, nikada, ne smije reći da je moja noga kročila tu, a kamoli šta su usne izgovarale. I to mi saznanje pričinjava zadovoljstvo. Više bih voljela da se ljudi pitaju šta mi bi najednom, nego da znaju da to ustvari i nije najednom, da je to sa mnom čini mi se oduvijek, kao mladež na vratu sa kojim sam osuđena da živim, kao nečim svojim, vlastitim, nečim što se ne uklanja nikakvim terapija, operacijama, ni ljubavlju, ni činjenicom da imam sve u životu da bih bila sretna. Zato me još više i boli, što imam sve, a nisam sretna.

Stajala sam, jednom davno, u drugom životu čini mi se, na raskršću. Raskršću prometnih ulica, ali i na jednom, mnogo važnijem, raskršću između života i smrti. Tada, u tom životu, želja da me nema je bila mnogo jača od ljubavi prema ikome koga bi moj nestanak rastužio, i baš tada sam ugledala njega.

Znate, u Indiji ima tako mnogo religija i Bogova. Hindusi imaju 36 miliona Bogova, kršćani imaju tri, a muslimani samo jednog. I baš kada sam se spremala da zakoračim, da tijelo predam toj bujici mašina koje su ljudi izmislili da im pomaže u životu i koje su se i meni tada učinile kao spasenje, on je pogledao u mene. Kunem se u svih 36 000 004 Boga, tada sam načinila molitvu svima njima. Usnama sam besčujno oblikovala molitvu: "Spasi me!" i katapultirala je u njegovo srce.

Molitva je bila uspješna. Mirza je od tog dana postao moje spasenje. Sidro koje bih držala objema rukama kada sam se bojala da će me kiša iz očiju potopiti k'o onda kad se svijet zaljuljao i more kao malenu barku potopilo Atlantidu. Ako želiš znati o golemoj tuzi što se svila pod mojom kožom i bolnim vriscima, vapajima duše željne da se oslobodi okova života, pitaj njega. Ne zna mnogo, ali zna dovoljno. A u životu to tako biva, sve se dobro i završi. Uvijek.

Ona opora žuč u meni, što mi je stajala u grlu dok bih u kupatilu povraćala sav sadržaj želudca učinila je da i njega povrijedim i otjeram. Često sam se pitala, šta je ona gorka i smrdljiva tečnost koja posljednja izađe iz mene iako sam svu nutrinu ispovraćala i sada znam. To je žuč, gorčina moja, i ono što me tjeralo na povraćanje nije ništa drugo do ljudska potreba da je se oslobodim.

Čini mi se da čitav život imam tu potrebu: da se oslobodim.

Gledali smo jednom na televiziji, niko se toga sigurno ni ne sjeća, kokoške i pjetlove, zgurane u kaveze, potkrezanih krijesti da bi ih više moglo stati, kako čekaju svoj red na klanje. Svuda oko njih je skorena krv, organi povađeni iz njihovih braće i sestara, a oni su svi mirno čekali na svoj red za klanje.

Eto tako se ja osjećam.

Podrezane krijeste, zgurana u kavez, čekam red za klanje. I sada znam zašto mirno čekaju. Zato što je smrt spasenje, oslobađanje kaveza, širenje krila.

Kada god o smrti razmišljam, mirna sam. Osjećam samo spokoj. Nema straha, nema zebnje, samo radosno iščekivanje.

Nisam ti ustvari nikad rekla koliko je u meni jaka želja da me nema. Ne da se ubijem, mada i to želim, svakog dana, svakog sata. Ne da umrem, iako bi mi to bilo najdraže, nego prosto da me nema i da me nikada nije ni bilo.

Zašto ste me napravili u ostavili u ovom svijetu, da budem ovako bolesna od života i umorna sama od sebe?!

O majko! Kako bih samo voljela da je doktor iz tvoje nutrine sastrugao onu grudvu mesa iz koje sam nastala i bacio je u šolju pa za njom pustio vodu.

O oče! Kako bih samo voljela da si me istresao bilo gdje, osim što si u nju posadio ovo sjeme, iz kojeg sam nikla, ovako loša, prljava i teška. I sebi i drugima nepotrebna i nedovoljna.

Ovo nije ispovijest, jer nemam šta za ispovijediti, osim da sam bila ljud. Čovječje vrste kći. A čovjek sa razlogom nije ni melek ni Iblis, on je nešto između. I ja sam bila između, kao i svi. I griješila i dobro činila, i pakostila i pomogala i lagala i bila iskrena. Pa bilo bi, pošteno, da prije nego što me se osudi, svako dobro i duboko zagleda u sebe, na dno svoje duše, pa ako u njoj nađe samo čistoću, neka baci blato na mene.

Osim tebe majko. Ti možeš i smiješ i moraš. Ti si jedina krvarila.

Od svega što sam zgriješila, pogriješila, slagala i prešutila, najviše mi je žao što sam vam osmijehe koji su čuvali vriske da ne izađu van pod sreću prodala. Jer mi se sada iscrpljenoj, sada kada posljednjim atomima svoje snage pokušavam dići bijelu zastavu u znak predaje, čini da me upravo ta odglumljena sreća najviše umorila.

I evo, desilo se ono što sam čekala.
Nestalo je svjetla. Ispred i iza mene.

***

Arapski jezik je čudo.
Čudo u kojem samo jednom rječju možeš da kažeš tako mnogo.
Nisam se trebala zvati ni mir, ni sreća ni sigurnost.
Ovo ime više ne osjećam kao svoje.
Tahzen. To mi je ime.
A ono znači tuga, depresija, očaj. Ni to.
Nešto još gore, nešto više od oporo od svega toga.

***

Iza mene neće, znam, ostati ništa, samo balav trag, kao iza puža.
Ipak želim da se ... Ustvari, ne želim ništa.

Ne želim popove, ni hodže, ne želim bijele nadgrobne spomenike, ni tabute, ni ćefine, ni zelenu čohu ni posljednje ispraćaje.

I neka niko govore o meni ne počinje sa: "Bila je dobar čovjek".

Jer nije bila ništa.

Samo je bila.

I prestala biti.

18.01.2018.

O varanju.

Jučer sam na poslu čitav radni dan čitala forum o prevarama. Rasprave na sve strane, neki osuđuju, neki odobravaju i podržavaju. Jedni morališu a drugih ih prozivaju zbog "lažnog morala". Vidim i na blogeru je u zadnje vrijeme aktuelna tema varanja. U svim tim mišljenjima, stavovima i prepucavanjima, nigdje ne vidjeh da je neko lično iskustvo napisao. Svi bi nešto da pričaju o hipotetičkim situacijama, postavljaju drugima pitanja i općenito presipaju iz šupljeg u prazno.

O svom mišljenju o prevarama, ne bih puno. Ne valja i ne treba, to mogu reći. Ali isto tako mnogo stvari u životu ne bi valjalo i ne bi trebalo raditi pa ih iz ovih ili onih opravdanih ili neopravdanih razloga radimo.

Varala sam, varali su me i varali su sa mnom.

Dio prvi: varala sam.

Sa prvim momkom kojeg sam prevarila, ne sjećam se koliko sam bila u vezi. Na stranu to što sam bila nesretna i neispunjena u toj vezi, to nije opravdanje. U osobine tog momka bi se mogla upisati i potreba za kontrolisanjem, nasilnost, svadljiva priroda i mnogo šta negativnog. Ljubomorisao je na svaku sitnicu, od svakog mog odlaska na kafu je napravio scenu i tvrdio je da bi me slomio kada bih ga prevarila (za što sam sigurna da bi uradio) i da ja ne mogu u Sarajevu uraditi ništa a da on ne sazna (što je do tog trenutka i bilo tačno).

I prevarila sam ga. I to u Sarajevu. I to u njegovoj mahali.
Iz hira, inata, zlobe i pakosti.
Samo da mu dokažem da mogu i hoću i da on to nikada neće saznati.
I nije nikada saznao.

Dio drugi: varali su me.

Ironično, isti taj momak me prevario i iako je mislio da je maher i da ja za to nikada neću saznati, ali saznala sam. Vrlo lahko i jednostavno, iz udobnosti vlastitog doma.

Otvorila sam početnu fb stranicu, ukucala njegov mail i pomislila: "Šta li bi on mogao staviti za šifru?" I pogodila iz prve. A u inboxu me imalo šta i dočekati. Razgovor sa izvjesnom Alminom (čini mi se da se tako zvaše). Iz razgovora sam shvatila da su se upoznali na nekom partiju i da se već neko vrijeme jebu. Od svega me najviše zaboljela rečenica: "Idem se ja tuširati, ključ je ispod saksije, uđi kad dođeš" - Tako je meni ostavljao ključeve.

Nazvala sam ga odmah i tu sam pogriješila. Trebala sam se praviti budala i pustiti ga neko vrijeme.

- Đe si mala?
- Evo me kući, gdje si ti?
- Evo me vani sa jaranima. Ne mogu sad pričati.
- Sa jaranima?! A ko je Almina.

Zanijemio je na samo sekundu ali sam znala da mu je zastao dah u plućima.

- Prijateljica.
- Prijateljica?
- Aha, iz srednje škole.

I onda sam mu počela čitati njihov razgovor. Word for word. Preko telefona sam mogla čuti koliko se sjebao.

- Hajd sve, al' gdje bolan baš ovu rugobu nađe.

To je samo dokaz da ljudi ne varaju sa ljepšim, zgodnijim, pametnijim, sposobnijim ...

Dio treći: varali su sa mnom.

Kako i zašto smo se upoznali, nije važno. Kako je sve počelo, isto tako nije važno. Je li me lagao? Nije, znala sam od prvog dana. Mnogo bih se lakše oprala da kažem da nisam znala, ali jesam. Jesam li govno? Jesam. Od toga nisam nikada ni bježala.

Znam samo da sam se bila malkice zaljubila. Da sam jednom naslonila glavu na njegova prsa i slušala kako mu srce kuca a on me onda uhvatio za lice, okrenuo prema sebi i poljubio i slušati otkucaje srca koji ubrzavaju dok te ljubi muškarac koji se najljepše na svijetu ljubi je čini mi se ravno osjećaju skakanja uz neku dobru house muziku, sa sto hiljada drugih ljudi, u sumrak dana na nekoj plaži na Ibizi.

Jesam li se i zbog čega od ovih stvari pokajala? Možda je to najgore od svega ali - nisam.

Da li bih kada bih se mogla vratiti u prošlost i početi ispočetka uradila isto? Možda je to još i gore od svega ali - bih.

Da li bih u budućnosti ponovo nekoga prevarila ili bila sa nekim zauzetim - sumnjam. Ne vjerujem.

Ali za sve što sam u životu rekla da nikada ne bih uradila, uradila sam to a onda tražila još. Tako da ..

18.01.2018.

To mora da je ljubav.

- Ma što se toga tiče, ne smeta meni ni da jebeš sa strane.
- Nema toga. Ili jebem samo tebe i skupa smo, ili jebem sve što mogu ali nismo u vezi.

31.12.2017.

Maja

 Nikada nisam bila osoba koja bježi od posla. Nikada, ali nikada mi neko nije došao i rekao: "Amna, bi li da radiš (ubacite bilo šta ovdje)?" a da sam ja rekla neću. Kada nabrojim ljudima šta sam radila, pitaju me: kada?! Odakle vrijeme da promjeniš toliko poslova.

Prvi posao sam imala sa 17 godina, sada su mi 23, dakle 6 godina. Što je relativno mali period, ali promjenila sam toliko poslova jer se ni na jednom radi statusa učenika/studenta nisam mogla duže zadržati.

Pa sam tako čuvala djecu. Prvi dječak kojeg sam čuvala je imao 18 mjeseci. Ne znam kako i otkud njegovoj majci hrabrosti da ga ostavi sa djetetom od 17 godina, ali pošto smo bile komšinice vjerovatno je znala ko sam i šta sam i da mi može vjerovati.  Drugi dječak kojeg sam čuvala par godina kasnije je imao samo šest mjeseci. Sada tvrdi da sam mu "cura" i ako slučajno naiđem ulicom kući dok se on igra napolju, moram ga povesti sa sobom. Nema druge opcije.

Mnogo mi znači što neko ima dovoljno povjerenja u mene da je u stanju ono najvrijednije što ima povjeriti meni.

Čistila sam starijim ljudima stanove i obavljala sitne poslove poput odlaska u kupovinu, apoteku, ponekad samo šetnje sa njima.

Mnogo mi znači kada neko bez straha me ostavi u stanu u kojem drži sve što mu je ostalo od dragocjenosti u životu i ode na ručak ili u šetnju.

Radila sam kao šankerica, konobar, pomoćni radnik u kuhinji. Naučila sam posluživati, koristiti se kafe aparatom, praviti razna jela.

Radila sam na sajmovima, knjiga, domaćih rukotvorina i mnogo mi je drago kad sada odem na sajam i ljudi sa kojima sam radila me prepoznaju, grle, ma eto ako ništa nasmiju se iskreno kada me vide.

Kada sam na pretposljednji posao u jednu veliku firmu koja ima 150 radnika došla jer sam odlučila napustiti fakultet pa sam mogla aplicirati za neki ozbiljniji posao, ubrzo sam shvatila da nikada, ali nikada ne trebate pokazati šta sve znate.

Zašto?

Moje zaduženje je bila blagajna. Pravljenje narudžbi robe koje je za potrebe te fabrike bilo jako mnogo, izdavanje računa za druge firme kojima su oni prodavali finalne proizvode, a to su skoro svi veliki tržni centri koji imaju Konzum, manje slastičarne, njihova dva restorana a izvozili su i u Švedsku, Austriju, Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju.

U sklopu fabrike su imali i restoran u kojem su uposlenici imali povoljno ručak i plaćali su "karticom" ali ne kreditnom, nešto poput bonova i naravno i imali su goste, ne tako mnogo, ali su ih imali.

Uz izdavanje narudžbenica, otpremnica, letanja po fabrici tražeći ovaj i onaj odjel da mi daju papire jer niko ne vodi računa o takvim stvarima, samo se fokusiraju na svoj primarni posao i na pauze, izdavanja računa gostima, uposlenicima, pomagala sam i knjigovođi, pa čak dosta njegovog posla sama radila, iako sam ja samo ekonomski tehničar i pretpostavljam da ne bih smjela to raditi.

Jedan dan mi se pila kafa a konobarica je bila zauzeta pa sam si ustala i napravila sama kafu. Ubrzo sam svima u odjelu pravila kafe, a kad je bilo posla i gostima i uposlenicima. Kad sam imala slobodnog vremena pomagala sam tetama u kuhinji oko pranja tanjira, escajga i čaša i ubrzo sam sve ja prala. Drugi dan se nije imao ko javiti da primi narudžbu za dostavu (da, i to su radili) i ja sam primila i spakovala dostavu pa sam ubrzo nosala telefon u džepu i primala i izdavala sve dostave. Zbog svega toga nisam stizala svoj posao pa sam ostajala duže, a čim bih ostala duže tete iz kuhinje bi se pokupile i otišle a ja bih ostala iza njih da očistim čitavu kuhinju i restoran.

I niko me nije jebao ni dva posto. Mada mi je i tada značilo ako ništa drugo, a ono šok sviju, od direktora, knjigovođe, drugih kolega, jer sam u roku od dva dana uspjela sve pohvatati, gdje, šta, kako, kada, kome.

Dolazila sam na posao u osam, iako mi je radno vrijeme bilo od devet, a odlazila u sedam - osam naveče iako mi se radno vrijeme završavalo u pet. Za pazite sad - 500 KM koji mi, usput budi rečeno, nikad nisu plaćeni.

Vraćala sam se jedno veče sa posla i razmišljala kako ja to ne mogu više, fizički, od svega me najviše ubijalo što sam morala u jednom pravcu putovati sat i po do dva sata, u zavisnosti od gužve. Tako tužna okrenula sam se i vidjela oglas na pekari na kojem piše da traže radnika. Ušla sam i ostavila broj telefona a sutradan me pozvao gazda pekare. Došla i ostala da radim. Sama. Prvi dan.

Jutarnja smjena nije bila pretjerano komplikovana. Došla bih u deset do šest, to znači da sam morala ustajati nešto poslije 4 da bi pješke hodala 35-40 minuta da uhvatim prvi tramvaj koji sa Ilidže radnim danima polazi u 5 i 15. U pekari bi bio mali pekar, koji je bio moje godište i nikada nisam vidjela da neko toliko radi. Ja bih iznijela robu i imali smo period od 15 minuta prije prve jutarnje gužve da popijemo kafu. Sjedili bismo na kantama od eurokrema ispred pekarske peći, pili kafu i pušili cigare.

On je Albanac i nije baš najbolje pričao bosanski, ali smo se sporazumjevali.

I onda, od pola sedam ujutru do 12 sati popodne u pekari bi uvijek bilo najmanje 10 osoba. A velika je. Evo naprimjer, pretpostavljam da vas je dosta bilo u Raveni na Malti, duplo je veća, na duplo prometnijem poslu a u Raveni uvijek ima minimalno dvije radnice. Ja sam radila sama u smjeni. Nakon mjesec dana su počeli da me zezaju da će mi kupiti role jer ja nisam hodala po pekari i kuhinji nego sam se klizala.

Mrzila sam dugu smjenu jer je bila manja gužva, posebno poslije osam naveče, a i zato što sam poslije četiri popodne sama morala peći sve jer bi pekar i buregdžija otišli. E tu sam naučila praviti i peći lisnata tijesta sa ovim i onim, kiflice, kroasane, buhtle ... Mrzila sam drugu smjenu jer sam i morala čistiti sve sama kada oni odu.

Gazda, Albanac je jedan od najboljih ljudi koje sam ja upoznala. Sa sinom mu, buregdžijom, nisam nikada mogla se podnositi. Ali istinu za volju, bio je jedan od najljepših muškaraca koje sam vidjela ikada. Samo što mu je osobnost za smeća.

Naradila sam se i u pekari, više nego u firmi, ali sam uvijek osjetila da se moj rad cjeni. I nije mi bilo žao ginuti. Moj gazda moj posljednji radni dan me pratio sve do tramvajske stanice i izvinjavao se, jer nije do njega, inspekcije su redovne, kazne velike, njemu je žao, ali nije do njega.

Mnogo mi znači što sam se susrela sa masu ljudi tu koji su mi rekli da su napokon naišli na nekog ljubaznog, to su stranci redovno dolazili zbog mene, čak su me znali i pitati koja sam smjena kada da dođu u moju smjenu, dvije djevojke Amerikanke koje su tu na razmjeni su svaki dan prije i poslije škole navraćale da se ispričamo, ljudi su mi znali donositi sokove, voće, čokoladice.

Mnogo mi znači što sada kada odem dole svi izađu iz kuhinje da pričamo, pa čak i mrgud od malog gazde.

Ovaj posao koji sada radim ima najbolje uslove dosad, sjedim, šetkam se, pričam sa ljudima, plata u odnosu na težinu posla je sasvim solidna, radno vrijeme dobro, niti počinjem previše rano niti završavam previše kasno.

Bilo mi je drago što ću za ovaj mjesec, iako mi je prvi, dobiti proviziju uz platu. Ne zato što je to neka velika provizija, to je jako malo para, recimo da mogu platiti račun za kablovsku i internet sa tim novcem, ali mi je drago jer sam jedina prebacila normu ovog mjeseca.

Nešto najbolje što sam čula od ikoga, je bilo od sadašnjeg gazde, nakon mog petog - šestog radnog dana.

" Ja vidim da ti u sebi nemaš jedne pokvarene kosti. "

Jednom me momak sa kojim sam izlazila pitao:
- Zašto radiš toliko?
- Kako misliš?
- Student si, imaš izgovor da ne radiš, je l' moraš toliko raditi?
- Ne moram, ali želim.
- Ti si toliko samo svoja, da ja ne bih mogao biti sa tobom
- Što? Osjećaš se ugroženo? Nemaš čega. Ti imaš diplomu, zarađuješ troduplo više od mene, imaš svoje auto, svoj stan, daleko si ti od mene.
- Ne zbog toga. Ja ti ne trebam. Tebi vlastita mater ne treba, a kamo li ja.

I tako me 95% muškaraca doživljava.

A meni dojadilo da budem jaka i samostalna žena. Ja bi da se neko ne boji boriti za mene, pa makar to značilo da pokoji put moram odglumiti kako ne mogu otvoriti teglu ajvara.

U novoj godini ne želim ništa osim posla, jer jedino kad radim moje psihičko zdravlje je koliko-toliko o-kej.

26.12.2017.

Remember

If you are not: fucking me, feeding me or financing me, your opinions really don't matter, so zip it.

23.12.2017.

With the pain in my chest I still wish you the best, with a ... fuck you.

Jebi se, Nina.
Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti.
Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa.
Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje.
Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva.
Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu.
Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli.
Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali.
Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici.
Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova.
Jebalo te izluđivanje koje to izaziva.
Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici.
Jebo te tvoj broj telefona.
Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja
Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima.
Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ.
Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo.
Jebo opet novu godinu.
Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru.
Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli.
Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše.
Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan.
Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti.
I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga.
Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje.
Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.

21.12.2017.

Dosada je ubila mačku, definitivno.

Mrzim raditi poslove na kojima nema posla. Da, dosadno je, a nažalost, dosada nije moj hobi. (upravo je preko puta mene prošla djevojka sa golim trbuhom - decembar je)

Šetkam se od kolegice do kolegice. Obukla sam danas, prvi put na posao, crnu usku suknju i crnu usku majicu. Uposlenici obezbjeđenja me čudno zagledaju. I ne, ne odmjeravaju me, polovina njih su žene. Gazda se ne može čudom načuditi jer čitam knjige. Prestala sam da čitam na poslu, mislim da je njegovo začuđavanje suptilna poruka: prestani.

Mislim da sam jedina budala kojoj nije žao na običnu svesku dati 15KM ali mi je žao dati 1.60KM na tramvajsku kartu. Počela sam već sada, praviti planer dnevnik za 2018-tu godinu. Još drvene bojice i stadler flomastre da kupim.

Kako bi bilo divno da me neko odvede u lush i kaže: uzmi šta hoš', ko onomad Fatu u zlataru. Jebo zlato, kreme, sapuni, mirisne svijeće!

Juče sam kupila lučice sa mirisom čokolade i ulje od cimeta. Kombinacija je ... predivna. Slikala sam mu svoju korpu dok sam čekala red na kasi u DM-u jer je spominjao da uživa u istim stvarima. To je, evo da dodam, neko kome sam vrlo rano rekla šta mi sada treba u životu (na račun prethodnog posta). Trebali smo sinoć i izaći.

- Šta ćemo mi večeras? (Ako me išta odbije, to je neodlučnost. De jarane izaberi kafanu pa nek' bude Jagoda, ako treba)
- Ne znam, šta ti predlažeš?
- Dođem po tebe, poneseš taj cimet i idemo kod mene. Eto, ti reci?
- Nemam neke ideje. A, iskreno da ti kažem, više mi se ni ne izlazi.

Pa jebem mu mater, što nisi prije pola mjeseca kad sam rekla šta hoću odustao. Šta si kontao, da ćeš me toliko oduševiti da ću se pokolebati. Jarane, tačno znam šta hoću i tačno znam da neću ništa manje ni više od toga. Samo si me vremena i kredita koštao. Razumijem zašto na laži i zavlačenja odgovarate neiskrenošću, ali zašto zaboga kad se neko otvori i bude potpuno iskren niste u stanju reći: "Baš ti hvala, poštujem tvoje želje ali meni trenutno treba nešto drugo. "

Pičke.

Helem, još sam nešto htjela pisati ali mi se smjena zavšava za osam minuta.

21.12.2017.

Thinking.

Kad god upoznam nekog novog i primjetim da mu se sviđam u nekom smislu, volim ga u nekom momentu i upoznati sa svojim očekivanjima. Možda sam previše direktna i možda mnoge tako i uplašim, ali ja volim biti direktna i transparentna, čisto da ne bi nakon nekog vremena se našao u čudu.

U posljednje vrijeme sve što sam tražila od nekoga jeste da ima smisao za humor, da me ne pegla suvišnim pitanjima i da je seks dobar. Jednostavno nisam imala volje da gradim bilo šta ozbiljnije, niti sam imala snage da ulažem u bilo šta drugo osim u sebe. 2017.-ta je bila najgora godina mog života, mada opet, ništa pretjerano lošija od ostalih godina, i svu svoju energiju, koje je bilo jako malo sam usmjeravala u oporavak svog psihičkog zdravlja.

Ljetos, u nekom periodu stagnacije na svim poljima sam upoznala Ivana (pravo ime poznato redakciji op.a.) i bio je sve ono što sam ja tražila. Urnebesno smiješan, opušten, previše pametan za moje dobro i nije mu smetalo. Nije mu smetalo što mu na poruke odgovaram dva i po dana nakon što ih pročitam, što mu moram pisati poruke da otvori vrata jer se nisam trudila da mu zapamtim prezime. Nije se nikada uvrijedio što sam na svako njegovo pitanje odgovarala sa: "Boli te kurac." ili mu prosto upućivala neke blago teleće poglede u smislu: zašto te to zaboga zanima. Kao šlag na tortu, seks je bio raspamećujući. Možda je tome zaslužna droga, ne znam. Znam samo da sam obožavala što mu u pauzama kada smo peškirima skupljali znoj sa tijela, hladeći se ispred sobnog ventilatora jer su bile nesnosne augustovske vrućine, mogu pričati o kvantnoj mehanici, genima, knjigama i svemu onome što me u životu zanima.

Međutim, život nije romantična holivudska komedija i takvi odnosi samo na ekranu završavaju svadbenim zvonima, iako je moja prijateljica bila ubjeđena da sam se ja u njega zaljubila, jer sam ga uvijek spominjala u superlativu. I zaista, ja ću ga uvijek spominjati u superlativu. Obožavam tog lika. Obožavam sve vezano za njega, njegov izgled, njegov pristup. Način na koji je započeo tu priču sa mnom, lako i jednostavno. Isto tako je završilo. I nikad u međuvremenu nije obećavao ništa što nije mislio ispuniti, nikad mi nije davao ni više ni manje od onoga što sam trebala, a u isto vrijeme, nikad se pored njega nisam osjetila jeftino.

U tom vremenu sam uspjela da se dovedem u red. Da se oslobodim prijašnjih trauma vezanih za odnose, da popravim koliko-toliko svoje psihičko stanje, odbolujem ljubavne boli, prebolim čovjeka svog života i sada znam da sam spremna za nešto više. Da mi trenutno treba nešto više.

Posljednji muškarac sa kojim sam izlazila je ustanovio da se ne bi mogao opustiti i upustiti u nešto ozbiljno sa mnom, zato što sam, kako kaže, suviše sama sebi dovoljna. Pored mene se kaže, ne osjeća potrebnim i čini mu se da sam tip osobe koji bi nakon godina zajedničkog života bio u stanju da pokupi sve svoje i ode bez osvrtanja. I jesam taj tip. Kaže mi da moram nekada prihvatiti pomoć, da ne mogu baš sve u životu sama.

Ali ja ne znam kako prihvatiti pomoć. Ne znam kako uzeti ruku koja mi se pruža, možda bih nekada i htjela, ali ne znam kako. Mnogima zvuči jednostavno - samo prihvati pomoć. Ali ja ne znam kako. Ja sve moram sama. Ako nešto nisam sama uradila, ne računam da je to nešto urađeno.

I to utiče na sve moje odnose, ne samo muško-ženske. A ne znam kakko da to promjenim. I ne znam da li mogu to da promjenim. I ne znam želim li uopšte.

19.12.2017.

Goodbye

Govorila sam sebi da te neću preživjeti. Kunem ti se, nekad je bilo trenutaka kada sam osjećala da bih umrla ako bi spustio usne na mene, ako bi tim istim rukama koje su me oblikovale, dotakao moje tijelo. Ali ja sam živa i tek sada, napokon osjećam da mi se u tijelo vraća onaj duh mene koji je, čini mi se, već drugu zimu zaredom se vozao tramvajem oko Sarajeva.

Biti u tom stanu, među tim istim ljudima koji su zajedno skupa prolazili sve naše uspone i padove u odnosu, pušiti cigare na balkonu, jer se tako mora, bilo je lijepo, ali tada sam shvatila da je sve prošlo. To više nisu moji prijatelji, to nikada i nisu bili moji prijatelji. To su bili tvoji prijatelji koji su me gotivili zato što si me ti volio. Voljeli su tebe dovoljno da mene prihvate.

Ali sve je to prošlo. Prošle su šetnje po Dobrinji, ispijanje kafe u Kubi, kolači u Kupu, cuganje u Đurinom stanu i Jacino nerviranje jer vas uvijek oderem kad igramo karti, iako ničega ne znam igrati.

I dok si me držao za ruku i ljubio usne, shvatila sam da je i ljubav prošla. Mislila sam da neću preživjeti vođenje ljubavi s' tobom, nakon svega, ali ... Dok si me ti držao za ruku i milovao kosu, ja sam pakovala sve svoje u kofere, kartonske kutije, plastične kese i odlazila. Došla je moja stanica i ja ovdje silazim.

Toliko sam suza prolila, srce iskidala i od duše se rastala, ali evo, sad se opet sve sastavlja. Sve će se, uz malo vremena, vratiti tamo gdje i treba biti.

Bio si ljubav mog života. Niko me nije znao imati, tako u cjelosti, nikome nisam mogla vjerovati toliko kao tebi. Tebi sam vjerovala više nego samoj sebi. Samo sam s' tobom maštala o kućici, dječici i imenima koja bi oni nosili. Znam da negdje još uvijek čuvaš naš spisak od tri ženska i tri muška imena, ali ja ću svojoj grudvici dati ime Kaan, jer će biti crvena i vatrena baš k'o krv koja mi teče venama.

Sve smo mi zajedno, prvi put se zaljubili, prvi put voljeli, odrasli i sazreli. I sad više nisi dijete i nisam više curica i mi smo napokon odrasli i negdje, sa dječijim maštanjima i snovima od kojih smo se oprostili i ljubav je otišla.

I tek sada, tek sam se sada oprostila od ljubavi i tebe i osjećam da mogu opet voljeti. Tek se sada mogu opet nekom drugom dati.

Znaj samo.


“Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost."

10.12.2017.

Opraštanje od Boga.

Djetinjstva se sjećam u segmentima, vremenom sam došla do spoznaje da se svoga djetinjstva skoro uopšte ne sjećam, pamtim ga kroz tuđe priče i uspomene o meni viđene iz njihovog ugla gledanja. Pamtim neke snove tako živopisno, tako snažno, da sam se sa godinama ubjedila da su bili stvarnost. Imam lažne uspomene, koje su samo rezultat mojih jakih želja da nešto bude istina. Kada sam spoznala to, osjetila sam strah u sebi. Šta nije uredu sa mnom?! Ko sam ja?! Šta je to u mom životu stvarno?

Čitanjem, istraživanjem, shvatila sam da nisam nimalo atipična, da je sve sasvim uredu sa mojim pamćenjem i mozgom, i da je tako mnogo ljudi koji izmišljaju činjenice, uspomene, vidjela sam da je ljudski um tako kompleksna stvar i da nas vrlo često vara, obmanjuje, iskrivljuje istinu i stvarnost. Ljudski mozak je zaista fascinantna stvar. U stanju je da nas ubjedi da su stvari koje se opiru svakoj logici i razumu istina.

Sjećam se da sam skoro čitavog života uz sebe osjećala neku prisutnost, nešto zbog čega bih se čak i u samoći crvenila zbog loših misli koje su navirale. To je najviše postalo izražajno u pubertetskim godinama, kada sam počela otkrivati sebe i druge ljude. Učili su me da su fizički osjećaji prljavi, da je seksualnost u toj dobi loša, osjećala sam se užasno i prljavo, nedostojno svega ljudskog zato što sam gledajući svoje prijateljice i prijatelje imala želju da ih dodirnem, poljubim, da svojim osjetilima istražim njihova tijela.

Osjećala sam se zarobljeno u sebi, svome umu, svome tijelu. Sve u što sam vjerovala govorilo mi je da se ne pokoravam svojim ljudskim željama, ali razum mi je govorio: one su ljudske, pa i ti si ljudska, zar si toliko kriva i loša samo jer si ljud?!

Iako su sa svih strana prštali na mene, kako me Bog voli, ja se nisam osjećala voljeno. Osjećala sam se isključeno, prepadnuto, krivo zbog onoga što sam bila, a tako sam se bojala biti to. Da li me zaista Bog voli i ako me zaista voli zašto ne može da me prihvati onakvu kakva jesam, kad me upravo on takvu i stvorio?

I tako se u meni pojavio prvi crv sumnje.

Opirala sam se, bojala sam se, držala sam se za svoju vjeru kao za posljednju slamku spasa broda koji je uveliko tonuo, a ja sam panično trčala palubom tražeći sidro za koje ću se uhvatiti, tražeći bilo šta što će mi reći da čitav moj život nije bio laž, da nisam uzalud potrošila sate, godine svog života osjećajući krivicu, strah. Da, bilo je i lijepih trenutaka, osjećala sam i utjehu u bolesti, osjećala sam smisao u životu, vidjela sam nadu u smrti, ali šta ako je sve to bila laž?! Šta ako sam živjela u obmani, zabludi, šta ako ...

Zato sam postala najveći zagovornik svoje vjere. Branila sam je žustro na svim frontovima, opravdavajući stvari koje se nisu mogle opravdati, ni vremenskim razlikama, ni običajima, tradicijom, ničime. Ponekad ni sama sebi nisam vjerovala. Ponekad sam pokušavajući ubjediti druge ljude, objasniti im, približiti im svoju vjeru, pokušavala i ubjediti sama sebe.

Gledala sam jedne prilike na televiziji dokumentarac o sajentologiji. Posmatrala sam njenog osnivača smijući se. Sa nevjericom sam se pitala da li zaista postoje ljudi koji mogu vjerovati kako na našim tijelima žive zalijepljeni duhovi bića koje je nekada davno neko uzvišeno biće ili Bog stavilo u vulkan koji je eruptirao i raznio ih u paramparčad.

Kokica mi je zapela u grlu.

Po čemu se to, moje vjerovanje, da je jedan čovjek na konju letio u nebo, da je jedna osoba rastavila more, razlikuje od njihovih vjerovanja. Zašto je to moja fikcija stvarnija i vjerovatnija od njihove?

Ustala sam i počela hodati po sobi. Dobro, ali, to su metafore, to su stvari koje možda nisu istinite i historijske, ali su psihološki istinite. Postoji taj momenat kada kroz alegoriju dođeš do spoznaje mnogo važnije od same alegorije. Niko te ne pokušava uvjeriti da je Musa zaista, zaista, rastavio more, to je samo metafora za nešto veće, za nešto mnogo važnije od pukog čina.

Da, to je samo metaforički tačno. Sjela sam. Ali, onda priče o Spidermanu, Zubić vili i Djeda mrazu mogu biti jednako metaforički tačne. Zašto im oduzimati tu slobodu, zašto i one ne bi mogle biti alegorija, zašto i one ne bi mogle ukazivati na nešto veće i važnije?! Zašto im ne damo to pravo?!

Zasigurno, negdje u svijetu je morao postojati Bog u kojeg ću moći vjerovati. Tražila sam ga, u raznim religijama, načinima života, duhovnosti, ponekad i u nekim životnim filozofijama ali moj očaj je sa svakim razočarenjem eksponencijalno rastao dok nisam zapala u duboku depresiju. Gutao me besmisao, prolaznost, strah da ću se izgubiti u svijetu kao poštanska markica zaboravljenog pisma iz drugog svjetskog rata.

Jednom sam u bašti se zagledala u prijateljeve oči i mislila kako zasigurno, nešto je moralo napraviti tako kompleksnu stvarčicu kao što je oko. Tako maleni, a tako važan, složen i prijeko potreban organ kao što je ljudsko oko nije mogao nastati slučajno, niti sam od sebe, neko mnogo pametniji i sposobniji od nas ga je morao dizajnirati. Nemoguće je, uistinu je nemoguće da je nastalo tek tako, samo od sebe, puf, i čovjek vidi.

- Da. Govorio je moj prijatelj. Oči su najbolji dokaz da Bog postoji. Da imamo samo pola oka, ne bi ništa vrijedilo. Ovako imamo čitavo i fascinantno je šta nam sve omogućava.

Oči su ipak, prozor u dušu.

Došla sam kući i držala svoju mačku, duboko sam se zagledala u njene oči i vidjela sam da su iako različite, toliko slične mojima. Onda sam počela otkrivati nove stvari, nove ljude. Ljude koji se u svojim uvjerenjima nisu oslanjali na alegorije, metafore, isprepletena tumačenja i puko prepuštanje Božijoj volji, već konkretnim, stvarnim, opipljivim stvarima potvrđivali ono što više nisu bila uvjerenja, već činjenice.

Preko ćelija, a onda djelova kože osjetljive na svjetlost, do čak i one polovice oka za koju sam sada vidjela da mnogo znači, makar je i bilo samo pola, do naših, ljudskih očiju. Bogu baš i nismo najdraža stvorenja izgleda, naše oči izgledaju nejako, ništavno, naspram očiju nekih drugih bića ove planete. Naše oči naspram njihovih izgledaju baš onako kako pola oka izgleda pred ljudskim očima.

Moje pretpostavke o Božijem uticaju u našim životima najednom su pritisnute sa svih strana. Nisam više vjerovala da on ima ikakvu ulogu u našim životima. Sve dok jednog dana nisam čistila trpezarijski sto i mislila u sebi: "Šta ako je istina? Šta ako su ljudi ovdje zbog tako davnog događaja, koji je bio, sasvim slučajna, sretna okolnost? Šta ako nema ruke koja upravlja svime? Nema nikoga ko sve izvana uređuje? Niko ne gleda?"

Očito je da je ovo moguće. Naučne činjenice sa kojima smo do sada upoznati govore da je ovo moguće. Ali šta to znači? Šta ako sam provela čitav život pitajući se koji je Božiji plan, umjesto pitajući se, da li je sve to zaista Božiji plan uopšte?

Najednom sam u sebi čula glas koji je , ko zna koliko dugo vremena bio tu, ali je postajao glasniji, utoliko glasniji da ga više nisam mogla ignorisati. Šta ako nema Boga? Pokušavala sam ga svim snagama ignorisati, ali što sam ga više ignorisala on je postajao glasniji. Nema Boga. Nema Boga.

O moj Bože. Nema Boga.

Sjedila sam dugo na trpezarijskoj stolici, mireći se sa sobom. Priznajući sama sebi, napokon. Vjerujem. Vjerujem da ne postoji dovoljno naučnih dokaza da bog postoji. Moj razum mi je govorio da je mnogo veća šansa da smo mi stvorili boga, nego da je on stvorio nas.

Zadrhtala sam.

Imala sam osjećaj kao da sjedim za volanom auta koji gubi kontrolu na ledenoj cesti. Pomislila sam kako ne mogu ne vjerovati u boga, trebam boga, zaboga ja i on imamo čitavu zajedničku prošlost. Ali, sa druge strane, svaki put u životu sam sazrijela onda kada sam prihvatila za istinu ono što je bila istina, a ne ono što sam željela da bude istina. Kako mogu okrenuti leđa svemu za što znam da je tačno? Kako mogu vjerovati u nešto samo zato što želim da vjerujem u to? Kako mogu biti tako naivna, licemjerna?! Kako ću se poštovati ako okrenem leđa onome što znam da je tačno?

Sjetila sam se Paskala koji zagovara da je bolje vjerovati u boga, uprkos sumnji, jer ako se ispostavi da ga ima, onda si vjerovao, a ako se ispostavi da ga nema, onda ne gubiš ništa. Ali kako mogu vjerovati u nešto "za svaki slučaj"?!

Bog u kojeg sam ja vjerovala je znao sve moje najdublje misli, kako mogu misliti da ću ga zavarati ako budem dolazila u džamiju i postila ramazan. Zasigurno mogu pretvaranjem obmanuti druge ljude, ali kako ikako mogu obmanuti njega?! A, ako budem živjela u skladu sa svojim moralnim uvjerenjima, zar je važno vjerujem li u njega ili ne. I zašto bi uopšte bogu, tom svemoćnom biću bilo stalo do toga da li ja, ovako malena, vjerujem u njega ili ne?!

Ja ne znam kako ne vjerovati u Boga.

Kako ustati ujutru, kako živjeti, zašto živjeti?! Zapalila sam cigaru. Dobro, pomislila sam, samo na momenat, dopusti sebi da vjeruješ da nema Boga. I samo na trenutak, prihvatila sam svoje uvjerenje. Nema boga. Najednom sam osjetila neopisiv strah. Kako to da još uvijek stojimo na Zemlji koja se okreće oko sebe i pri tome juri kroz svemir? Tako je malena, tako je ranjiva. Prepala sam se za nju. Imala sam potrebu da istrčim i kao Apolon uhvatim je u svoje ruke, sačuvam je od uništenja.  Onda sam se sjetila. Gravitacija, magnetne sile, sve će biti uredu.

Ali: šta me spriječava da izađem napolje i počnem ubijati sve prema kojima osjećam makar malo averzije?! No, spriječava me. Spriječavaju me moja duboko usađena moralna uvjerenja koje sam ja, kao i svi drugi ljudi razvila i kodirala u sebi. Ljudi su vrlo kompleksna socijalna bića i da bi opstali, potrebne su im zajednice, a zajednice mogu opstati samo ako se oslanjaju na etiku i humanizam. Pomozi meni, da bih mogao tebi. Pomažem tebi, da bih kod tebe stvorio banku usluga u slučaju da meni pomoć bude potrebna.

Najednom sam osjetila neopisivu krivicu, kao da nekako varam boga i pala sam na koljena, skupila ruke i zamolila boga: molim te, daj mi vjere u vjeru. Ali shvatila sam da sam blesava i sve je to izgledalo šašavo i najednom, molitva više nije imala smisla.

Shvatila sam da pričam sama sa sobom.

Užasnula sam se. Da li to znači da bolesni ljudi kojima je ostalo samo da se mole višoj sili, mole se nikome? Da li to znači da ja mislim da ih niko ne sluša?! Da li to znači da nema nikakvog razloga za patnju ljudi? Da nema skrivenog motiva iza smrti, života?

No, polahko sam se počinjala rastajati od Boga.

Pogledala sam pored sebe, zamišljajući ono prisustvo koje sam osjećala čitavog života uz sebe i duboko uzdahnula. "Vidi bože. Nije do tebe. Do mene je. Možda, možda sam te suviše ozbiljno shvatala da se ne mogu natjerati da vjerujem u nerealne pojmove, ne mogu se natjerati da vjerujem u apstraktna objašnjenja, u nedorečenost. Ako ništa, shvati to kao znak  poštovanja. Ako želiš, možeš ostati još neko vrijeme, ali, žao mi je bože, moraš otići. "

Nakon par sedmica osjetila sam se usamljeno u svojim mislima. Bog je otišao. Najednom sam, prvi put u svom životu, osjetila kao da su moje misli samo moje, kao da nema nikoga ko ih prisluškuje. Moja djela su postala samo moja, nije bilo nikoga da me nadgleda. Moja osjećanja su postala moja, vlastita, i bila su mi bliže nego ikada. Bila su moja, i ponekada dobra, ponekad loša, ali su bila moja i nisam osjećala krivicu zbog njih.

I onda mi je sinulo. Ako je tako, onda, ljudi samo .. umru. Hitler! Hitler je samo ... umro?! Nema nikoga ko će ga gore sačekati i održati mu dobru lekciju a onda ga poslati da čitavu vječnost provede u paklu? Dakle, Hitler je samo ... umro. I moji djedovi, nane, i oni su samo umrli? I oni su imali misli i svijest i onda su samo jednog dana umrli, njihova svijest se ugasila i više ih nema? Jeza mi je prošla tijelom.

To znači da ću i ja ... samo umrijeti.

Ja ću samo umrijeti. Šta sam?! Samo sam životinja na planeti koja se okreće oko sunca i koja će umrijeti. Toliko je svemir ostario prije mog rođenja i toliko će godina nastaviti da stari nakon što ja samo umrem. Život je tako, malen i bezznačajan.

Ali ... ako beskonačno mnogo vremena me nije bilo, i beskonačno mnogo vremena me neće biti, to znači da imam samo ovaj maleni prostor između. Samo ovaj jedan trenutak u beskonačnosti vremena kada me ima i kada postojim. Osjetila sam neopisivu sreću. Tako sam posebna. Spermatozoid koji je nosio polovinu mojih gena, baš taj spermatozoid je uspio da oplodi baš onu jajnu ćeliju koja je nosila drugu polovinu mojih gena i uprkos tako malim, tako ništavnim šansama, ja sam dobila priliku. Dobila sam priliku. Moja majka je mogla roditi nekoga boljeg od Mozarta, nekoga pametnijeg od Hawkinsa, ali vidi čuda, rodila je ... mene!

Život je dragocijen.

U mojim genima je čitava povijest svijeta, ne samo povijest prvih ljudi, već povijest i one prve ćelije koja se razvila iz beživotnog života.
U glavi mi se odigravao čitav scenarij. Moji roditelji, njihovi roditelji, roditelji njihovih roditelja i svi mogući scenariji koji su se mogli odigrati, ali kako se sve odigralo baš tako, da ja sada postojim. Svi ti mogući ljudi koji su mogli biti na mom mjestu, ali uprkos nemogućim šansama, tu sam upravo ja.

Najednom sam duboko u sebi se osjetila živom. Živom. Živom, u ovom malenom djeliću vremena sa svojim vlastitim mislima, osjećanjima, svojim vlastitim djelima i riječima.

Nikada u životu se nisam osjetila tako živom. I tako svojom.

10.12.2017.

N.

Odričem se svih lažnih vrijednosi, bogova, ideala, vjerovanja u sudbinu, karmu i predodređenje, svih apstraktnih pojmova koji je nemoguće spoznati logikom.

Sve je sranje. Sve je apsurd. Ništa nema smisla.

Ali, pa šta ako nema smisla? Nek' nema smisla.
Živjet ću iz zajebancije.

09.12.2017.

Kite i skakanje

Ko bi rekao da će se samo par dana nakon tramvajevog posta, desiti ovakva situacija. I to meni, što baš meni, što ne vama ostalima.

Dakle, dopisujem se s' momkom, primjećujem da piše gramatički ispravno, koristi interpunkciju na pravim mjestima, rečenie su mu smislene. Da ne pomislite odmah kako se radi o tokmaku sa vrha Bjelašnice.

Nakon desete rečenice, stiže mi slika uz pitanje: Sviđa li ti se? Jebiga, trebalo je minut da se slika učita, ali trebala sam odmah znati šta je. Pretpostavljate, dick pic.

E sad, šta je on očekivao?
Da ću ostati oduševljena, poslati mu adresu i nazvati taksi da dođe do mene. Da će me taj kurac na slici prosto oboriti sa nogu?!

Naravno da sam ja bila kriva za to što je njemu tek tako naprasno palo na pamet da mi malo pokaže svoju kitu, jer sam zaboga u neko ljeto gospodnje 2015-te objavila sliku u haljinici sa dekolteom. Sama sam tražila, jel'. Prosto, kao da sam mu time poručila: pokaži mi kurac, molim te.

***

Helem, juče krenem s' posla kad upravo neko skočio sa trećeg sprata u SCC-u, znate, ono sa sajlom što skaču i zezam lika iz obezbjeđenja kad će mene bacit "ozgor".

- Haj sad odmah. Nisam se ni uspjela snaći a već me ugurao u lift, kao u šali su mi stavili pojasi i već sam stajala na rubu gledajući dole. Tako dugo sam stajala zagledana da me prekinuo nečiji glas:

- Što duže razmišljaš, teže će ti biti. Podigla sam glavu i osvrnula se oko sebe, čitava skupina ljudi je stajala gledajući hoću li skočiti ili ne.

- Ne smijem. Pogledala sam u čovjeka koji je stajao na ivici sa mnom i zakačio me za sajlu.

- Smiješ. Da ne smiješ ne bi stajala tu na ivici. A meni je kroz glavu prolazilo samo padanje u djetinjstvu, polomljena ruka, povrijeđena kičma i ležanje mjesec dana u jednom te istom krevetu bez micanja.

- Kol'ko dugo ovo stoji?
- Dvije godine.
- I niko se dosad nije razlijepio k'o palačinka?
- Nije. Ti ćeš biti prva.
- Kakve sam sreće i hoću.
- Hajde.
- Bi ja, al' me noge ne slušaju. Protivi se svakom mom instinktu.
- Hoće li ti biti lakše da te ja gurnem?
- Gurni.
- Što se držiš za usta.
- Brate, ako vrisnem ...

Mislila sam da će odbrojavati ili nešto slično, ali odjednom sam se našla u zraku.

I eto. Sad security sve radnice zajebava kako sam najkraće tu, a najbrže sam se usudila skočiti.

Zipline, slijedeće.

08.12.2017.

Kupoprodaja

Radio slušam kada idem na posao u prvu smjenu. Listajući stanice, naiđem na ugodan glas i zadržim se, iako preferiram slušati muziku a ne razne talk emisije koje emituju radio programi. Jedna rečenica mi se urezala u pamćenje:

" Kada god  bi jedan od političkih predstavnika mog naroda u ovoj zemlji govorio kako je nešto učinjeno da se 'zaštite interesi mog naroda' znao sam da me prodao, samo ne pošto i kome. Živio sam u Sarajevu, Bugojnu, Žepi, Varešu i nigdje nisam osjetio potrebu da se štite moji interesi niti interesi mog naroda. Niko od mojih sugrađana nije ugrožavao te interese. Niko prema meni nije postupao kao prema Hrvatu ili katoliku, već su svi gledali samo kakav sam čovjek. "

U toku dalje emisije sam shvatila da se radi o fratru/svešteniku, samo nisam uspjela "uhvatiti" njegovo ime, a voljela bih da su rekli koji put o kome se radi, čini mi se da bi u nekim drugim njegovim govorima uživala.

07.12.2017.

Dokolica na poslu

Jebeno je kad ima fb, ig i trista nekih čuda, pa mu nikad ne znaš s' kim se dopisuje, što je lajko sliku, jel' mu jaranica il' mu se sviđa, i sto nekih pitanja i nerviranja.

Al' brate, kad nema ništa, e da vidiš onda jebade. Stalker u meni poludi načisto. Nije mi dobro.

Joj dosade. Čitam istu knjigu drugi put za redom. A i nije to loše, plaćaju mi da čitam knjige, pa san u snu, eto šta ti je to.

07.12.2017.

Pitalice

Ako bog hoće da spriječi zlo a ne može, onda nije svemoguć !

Ako može a neće da spriječi zlo, onda je bog zao !

Ako može i hoće da spriječi zlo, zašto zlo postoji !?

Ako ne može i neće da spriječi zlo, zašto ga nazivamo bogom ?

06.12.2017.

O zabušavanju na poslu

Jedina dobra stvar kad ti je gazda Turčin, jeste što ne zna slova bosanskog i kad zaboraviš zatvoriti blogger.ba na laptopu, možeš se vaditi da čitaš vijesti, učiš za neki test, ili eto, nešto u tom tonu.

Na prošlo poslu sam se ubijala od posla, na ovome se smaram do besvjesti od dosade. Poleti sjedi, poleti lezi. Te malo prošetam do wc-a, pa malo prošetam dok kupim sebi štogod, pa malo na puš-pauzu i opet se ubih od dosade.

Odavno me neko nije nazvao. Ono, umjesto da se dopisujemo svu noć i razmjenimo četiri riječi jer je u gužvi, odavno neko nije uzeo telefon i ispričao se sa mnom deset minuta i ne smaraj me više brate.

Prvo me sjebao što se pojavio na poslu, eto, da me vidi. Onda me još više sjebalo kad me zvao na doručak. Halo, na doručak i jutarnju kafu?! Pa ja sam navikla da me muškarci zovu vani u 11 naveče po nekim sumnjivim mjestima. A još i onda kad me nazvao na telefon jer "vozim i ne mogu tipkati". Pa oca mi, čega, ja sam već donja.

Eto, pišite ljudi da imam šta radit na poslu, noge mi natekoše od sjedenja.

03.12.2017.

Spirit animal no2

Šta sam ustvari radio celog života? Bežao sam. Iz kuće, iz škole, iz vojske, sa posla, od neprilika, od dubokih osećanja (smatram ih još uvek nehigijenskim: sva ta balavljenja, ljubavi i plakanja na ramenu!), bežao od obaveza, od svega ... A najviše od ljubavi! Ako sam ševio neku za kojom sam dugo čeznuo, već posle prvog metka jedina stvar koju sam stvarno smrtonosno želeo bila je da budem u svom krevetu, najmanje tri hiljade kilometara daleko. Da budem sam i da mi sve izgleda kao da se uopšte i nije desilo, ko da sam sanjao. Uzbuđivala me je, ustvari, samo predigra. Lov, ono divno osećanje da se približavaš retkoj divljači i da jednim potezom možeš sve da upropastiš. Ali tamo gde su žene od mene očekivale trajniju vezu, nalazile su samo vetar! Bežao sam glavom bez obzira, jer nisam želeo da se zauvek zakopam. Ne, daleo od toga da sam bio Don Žuan. Samo sam pred očima imao previsok ideal žene koja će mi roditi decu, uzor koga nikoga nisam uspevao da dostignem. Svaka moja veza, kad zrelo razmislim, bila je, ustvari, pokušaj da još jedanput sebi dokažem da takva žena kakvu ja tražim uopšte i ne postoji. Na kraju, uspevalo mi je da pobegnem. Kada se umore trčeći za tobom, žene te jednoga dana jednostavno - zamrze! Počnu da preziru.

03.12.2017.

This girl is my spirit animal


03.12.2017.

Dve čizme

Ušla sam smrznuta, sa čupavim rukavicama i velikim, teškim muškim šalom, i zatekla praznu sobu. Sve je bilo spremno na stolu, krevet i posteljina. Izašao je iz kupatila i ugledao me:

- Otkud ti?
- S' posla.
- Kakvog posla, pola dva je.

Oh, sve jeste spremno, ali za rundu dva. Naime, sa posla sam izašla nešto prije deset i ako uzmemo u račun vrijeme koje sam čekala taksi, recimo da sam u kuću ušla u 10 i 15. Sat će tek za neko vrijeme uistinu otkucati pola dva. Skinula sam zimsku opremu sa sebe i ušla u sobu, za sobom zatvorila vrata.

Sjedim do njega i evo ga kreće. Počinje.
Slika me, ružna sam na njegovoj kameri.
On mi se oduševljenjem okreće telefon i pokazue slike koje je uradio. Smijem se, sretna sam na izgled. Na jednoj znam da me slika i cerim se u kameru. Žvaćem jabuke. Dodajem mu jednu, već zagriženu. Na svakoj slici se smijem, iskočila mi rupica na desnom obrazu. Ustvari, kako to rupica može "iskočiti" u rupicu se samo može uskočiti.

Bridi mi glava. Nebitno. Idem oprati šminku i skinuti zube. Smijem se sama sebi. Ne. Idem skinuti šminku i oprati zube.

Vodene oči me gledaju iz ogledala. Ti li si?

Nešto mi je pao na pamet.

Sjedimo na kauču, goli i oznojeni, oslonjeni na lakte pušimo cigare. Ne, istu, iako mi je to tada nevjerovatno seksi, a on nije tip za nevjerovatnog.

- Šta ti se na meni najviše sviđa?
- Najviše na tebi mi se sviđa tvoja djevojka.

Zavalio se na kauč od smijeha.

- Obožavam te. Najnormalnija si luđakinja koju znam.

 
Jede mi se neko vodeno voće da utali neku malu glad.
 

Nježno me mazi po leđima. Radi nas oboje. Obožavam.

Napokon vrijeme i lova za seks, drogu i rokenrol.
 

02.12.2017.

M.

Poljubila sam Maju.
Ostale smo same u prostoriji, pričala je kako reagovati kada čovjek ima srčani udar, mašući svojim savršeno nalakiranim rukama, najljepšim ženskim rukama koje sam ikada vidjela. Klimala sam glavom slušajući njen meki glas samo pozadinom svog mozga. Svako malo bi mi pogled skrenuo sa mladeža kod ugla njene usne na jezik koji bi tek pomalo izvirio između dvije savršene usne, da ovlaži donju, nabubrenu i crvenu usnu.

Negdje između aspirina i nitroglicerina, uhvatila sam je nježno za obraze, pazeći da ne ostavim modrice na toj bijeloj koži i jednostavno je poljubila. Leptirići koji su hibernirali u meni od posljednjeg puta kad sam je vidjela, prije više od godinu dana, probudili su se i nisu letjeli po mome stomaku, plivali su mojim venama.

Ne, Maja nije prva žena koju sam poljubila. Maja je jedina žena koju bih voljela voljeti. Nježna je i lijepa, tako bih je i voljela.

Oj Majo...

29.11.2017.

Najgora noćna mora

Jutros sam se probudila bez glasa. Prvi put je da mi se ovo dešava i kad progovorim, podsjećam se na učitelja iz osnovne škole koji je operisao glasne žice zbog raka. Pošto prvog decembra počinjem raditi, zanima me, živo, imate li neki prijedlog, šta da radim da povratim glas?

29.11.2017.

Late night

Ne mislim da je veliki bauk ako prosječan građanin ove naše domovine ne zna nabrojati nazive mjeseci na hrvatskom, ali itekako mislim da je velika sramota da jedan državni službenik zadužen za prijem i izdavanje ličnih dokumenata ne zna to isto, ili ne zna čitati i pisati ćirilicu. Navodim neka dva obična primjera. Busamo se u prsa kako smo država sa tri konstitutivna (el' se tako piše?) naroda, i onda dođe jedan čovjek sa rodnim listom (rođen u ovoj "multinacionalnoj" državi) na ćirilici i jedan opštinski službenik ne zna da ga pročita. Ili recimo da se ženi, u knjigu državljana upiše pogrešan mjesec rođena jer gospođa šalteruša ne zna koji je mjesec srpanj. Ne igram na kartu političke niti bilo kakve druge korektnosti, ali sramota brate mili, sramota da žena zbog nekog državnog uhljeba plaća tonu dodatnih taksi, odgađa svoje obaveze, uzima slobodno sa posla, da bi ispravila grešku koju nije sama napravila. Ako ne možeš da zapamtiš, ili ti se prosto ne da, napiši na papir i drži negdje pod stolom miša mu, je li to toliko teško?!

Kao strastveni pušač bila sam oduševljena saznanjem da ako zapališ par svjećica (lučica) od lavande možeš hladno da svu noć pušiš u sobi, ujutru će biti svježa kao da si je čitav dan provjetravao.

Nisam lezihljebović i nisam osjetljivo djevojče koje promaha otpuhne, ali jebeš mu mater, pa vidiš da sam se sva upalila kao kutnjak, sva sam se pretvorila u ova svoja dva upaljena krajnika. Boli me od glave, ušiju, leđa, pluća i kostiju do malog nožnog prsta na desnoj nozi. Možeš imati toliko senzibiliteta da mi kažeš: "Ma idi ti sad kući." svakako sam na obuci i sve što sam imala naučiti naučila sam u prva dva sata. Pa nijedan posao nije mudro slovo, a posebno ne ovaj posao. Je li zaista bilo potrebe da me držiš osam sati dok se raspadam na klupi i svako dvije minute me pitaš šta ti je?! Raspadoh se, eto šta mi je.

U mojoj kućici niko plaho ne haje za mene. Znala sam ja to odavno, ali iznenadim se, jebeš mu mater kad mi je najgore uvijek mi to prvo padne na pamet. Izađoh bolesna, upravo spustila termometar koji je očitao 39,2 na sto i krenuh preko vrata. Izađoh u pola 12 a u sedam naveče još ne dođoh kući. Pa da li je ikome od vas palo na pamet da uzme i nazove me na jebeni besplatni viber i zapita se, da li sam se negdje na putu od porodične ambulante do infektivne klinike onesvjestila. Rekoh to večeras i mami, na viber. Kaže, pa otišla si na razgovor za posao, što te toliko drže. Ne, nisam otišla na razgovor za posao, na tom razgovoru sam bila prije sedam dana i rekla sam ti to. Rekoh i da sam ja dobila taj posao.  Ja bi sama sebi čestitala taman da je u pitanju čišćenje polica u SCC-u. Ne znam koji se kurac tovarim, kad sam davno provalila da me ne jebete ni jedan posto.

Negdje na dnu srca osjećam da mi fali plava kosa i duboki dekolte, i nečije klikerske oči dok me posmatraju kako šiljim cigaru u pepeljari. Nekad se ja ovako zapitam što sam se ohladila od nekih ljudi. Ohladili me pogledi koji su preko stola govorili: "Lud sam za tobom, mače." Ma ženama nikad ne treba staviti do znanja da vam se sviđaju nestvarno.

U glavi mi jedan Božić 2016-te godine, prilaz ulazu na Sjever na Koševu, flaša Jegera i jedan on koji se ljubi najbolje i najljepše na svijetu. Ljubili su me mnogi, nježno i romantično, strastveno i gutali usnama, bilo je i lijepo i ružno, dobro i moćno, bilo je nekad iz ljubavi, a nekad iz obične požude, ali nikad nije bilo baš tako. Niko se ne ljubi kao ti. U potpisu: tvoja bejbe.

On a side note, jednom Ivanu da se izgradi bista u prirodnoj veličini i nakači drito na sebilj.

Pošla sam da kažem da ponekad previše razmišljam o svemu, ali budimo realni, ja uvijek i samo razmišljam - o svemu.

27.11.2017.

Ne do Bog da sam još i muško.

27.11.2017.

///

Nemoj da se mjenjam, shvatila sam ja sve još davno, ali to što znam i razumijem ne znači da mogu i umijem.

Znam da tebi, kao i svakom muškarcu, treba žena da ga usreći, da mu da pažnju. Neko da mu priredi rođendansko iznenađenje i pozove sve njegove prijatelje na nešto što je trebala biti običan odlazak na kafu u dvoje, neko da mu kupi dres najdražeg tima i smije se njegovim ne tako smiješnim šalama. Da ga drži za ruku dok se šetaju i objavljuje slike sa slatkastim opisima na društvenim mrežama.

Znam da, možda okrutno i bezizlazno zvuči, ali nijedna količina ljubavi u meni se nije mogla porediti sa pažnjom koju si dobijao od nje. To je tako. Ti nisi imao sluha za moje patnje i za moje radosti, knjige i lišće tebe nisu znali zaokupiti kao mene, i dok sam se ja gubila između polica biblioteke u Mis Irbinoj, ti si tumarao nekim svojim policama na kojima je u teglama odavno stajala već uskisla čežnja, za dodirom, nježnošću.

Ja ti još nikad nisam to umjeće savladala. Ja ne znam kako da te poljubim naivno i slatko, zaigrano i zločasto, da ti koljena trepere i dah se oduzima.

Znam, smješio si se na moje komade odjeće koje sam vadila iz osamdesetih i šezdesetih, pa si se pitao je li mi ormar neka vremenska mašina ili samo obični gardarober, i ponekad su te zabavljala moja cvrkutanja, ljuljanje u svakom parku pored kojeg naiđemo kliker oči zbog pečenog kestenja. Znao si se i diviti mojoj predanosti volonterskom radu, i boljele su te moje suze zbog svakog prosjaka, beskućnika i narkomana i znam da si se čudio otkud tolika pamet iz mene izvire. Sve ja to znam. I znam da je sve to bilo premalo, sve je to bilo tako previše za tebe.

Izgubio si se negdje u mom svijetu, gdje nisi nikad mogao biti prvak i junak, jer sam ja sama sebi bila spasitelj i čuvar. Izgubila sam te negdje u šutnjama koje su me uvlačile u sebe onda kada mi je i disati na usta bilo preteško, a samo sam mislila da te čuvam i štedim, šuteći o bolima što su mi se pod kožu zavukle. Ostao si željan nježnosti i pažnje koju ti nisam imala snage dati jer me crpio jad i bijeda stanovnika ovoga grada pa bih umorna padala na sto i pušila u nedogled cigare koje si mrzio a bez kojih bih crkla.

Zato sam ti ja, milo moje, sad ovako isprepadana, nenaviknuta na milovanja. Zato sam ti ja sad, jedna od onih žena koja se iz kreveta iskrade i spava na kauču.

Zato ja sada, odlazim iz tuđih stanova bez poljupca i pozdrava i ne pamtim adrese i prezimena, jer ja se vraćati ne znam.

Osim tebi. Samo tebi.

23.11.2017.

...

Mnogi će jučerašnji dan pamtiti po presudi Ratku Mladiću. Ja ću ga pamtiti kao dan kad sam dobila pljuskavice/bljuzgavice/vodene kozice/varičele, zovite ih kako hoćete.

Da mi je neko rek'o da mogu biti ovoliko ružna rekla bih mu da je lud. Mislim, realno nije da sam ja neka ljepotica, ali sam se uvijek smatrala lijepom djevojkom, mada sam više slatka i simpatična nego lijepa. Ono, imam prirodno oblikovane i lijepe obrve, simetričan nos, krupne oči, duge trepuške, rupicu na bradi koja je mnogima slatka, usta su mi onako, nisu Bog zna čemu, al' sve u svemu, lijepo čeljade. Strah me pogledat se u ogledalo, a primjetno je da ukućani izbjegavaju da gledaju u mene.

Jedan brat me gleda k'o sotonu i bježi od mene, naime ne mogu mu nikako objasniti da pošto je prije dvije godine i on ovo prebolovao, ne mogu ga zaraziti. Drugi brat nije bolovao bljuzgavice pa možda njemu ih i prenesem, al' on nema straha, on me i sad gnjavi i grli i ljubi i generalno mi ide na živce. Ne znam kako nas je mater sviju sačuvala od bolovanja, ali brat ih je bolovao tek u trideset i nekoj, ja evo u 23oj.

Sad je meni problem što ja nemam knjižice i moram među svijet da sve to rješim na birou, pa na socijalno da se osiguram, pa tek onda kod doktora. Ma da. Gdje god bude gužva ima da se dreknem: imam pljuskavice :D

Očekujte mnogo postova.

Najgore mi je, kako ću pitat doktoricu smijem li se naduvat sa pljuskavicama. Ma smijem, što ne bi smjela.

22.11.2017.

umirem, umirem, maaaaaaaajko

Da li je moguće da mi od temperature iskaču kvrgice po tijelu? Najviše ih imam na čelu, leđima i potiljku. Ne znam bukvalno šta je, jutros  sam primjetila jednu veliku iza uha i čini mi se u roku od par sati čitavo čelo, pola lica, nos, leđa, tjeme su mi puni nekih tvrdih kvrgica. Sada kada sam dočekala da odmaram, temperatura i krajnici su se upalili, na to dodaj glavobolju jer ne mogu preboljeti nijednu bolest bez glavobolje, uz to i ciklus koji trenutno fura svoje, pet dana ranije, might I add. Bolove u nogama i slabinama, grčeve u stomaku, isto dodajem na spisak. Ma raspašću se.

Update nakon 10 minuta, svuda po leđima mi je iskočilo nešto poput bubuljica i svrbi me da umreš.

Ljudi, ja nikad nisam bolovala vodene kozice, u narodu poznate kao bljuzgavice. Je l' ovo to? Je li moje vrijeme došlo?

Šjo sad kad mi se upale krajnici pa sletim deset kila za sedam dana, oca mi.

Kako bi sad divno bilo imati nekoga da me grije, jer se jebeno smrzoh, i da mi češki leđa, jer me svrbi, umrijeh.

20.11.2017.

K'o da je prvi put ..

- Amna, ja imam osjećaj da je januar 2012-te i da tek počinjemo razgovarati, kao da se tek trebamo vidjeti po prvi put. Ne pitaj više ništa.

- Ja imam osjećaj kao da sam negativac i jedini krivac u ovoj priči. Posljednju godinu dana se živa pojedoh. Šta sad da radim?! Oj, Bože šta sad da radim?! Ti ne znaš, ma ti ni ne slutiš, ja bih sad ustala i Bosnu prekopala da te nađem i da te vratim, ali mogu li, smijem li? Imam li ja prava na to?! Imam li ja obraza za toga?! Ne mogu. Ja to ne mogu raditi tvojoj djevojci, iako je to ona uradila meni. Ona je to isto, i gore, uradila meni. Ti meni nisi bio samo bivši momak s' kojim sa hodala nekad kad mi je bilo 17. godina, ti si meni pet godina nakon toga bio najbolji prijatelj. I ona mi je uzela najboljeg prijatelja, uzela mi je društvo, uzela mi je tebe, Jacu, Đuru, Dobrinju, West, tvoju mamu, oca i brata, tvoje malene rođake, parking na Vojničkom, najgore hamburgere u Sarajevu, Žutu tabiju i Aginu picu, uzela mi je sve krovove zgrada na Dobrinji i podrum u Saraju i kolače iz Kupa i vikendicu na Jablaničkom, lišće, jesen i kestenje, i autobusko stajalište u Nedžarićima. A nije ni znala, ni slutila nije, da je dozvolila našem prijateljstvu da se nastavi, ništa od ovoga se ne bi desilo jer bih ja bila najveći njen fan i zagovornik, kao i svakoj prije nje. I pojma nema, da sada ne bi bilo ove dileme, da li da budem govno od čovjeka i vratim te sebi, ili da te ostavim njoj.

Kako pustiti ljubav svog života.

Kako odustati od svojih maštarija.

Kako ostati čovjek.

19.11.2017.

Les miserables

Pođem tako pisati. I onda se sjetim da nema smisla. Kako ispričati na bijelom papiru kakav je to osjećaj kad svu svoju ljubav vidiš nakon toliko vremena i ne znaš šta da mu kažeš. K'o da si ga juče vidjela i sve mu ispričala pa se sada slučajno srećete, a u isto vrijeme kao da se pedeset godina niste vidjeli i više nemate šta jedno drugom za reći. Plakala sam i smijala se, smijala se svojoj gluposti, doduše više jer sam bila pijana od bijelog vina koje je bilo jedino podnošljivo piće koje se služilo na svadbi tu noć. Na svadbi sa koje sam se iskrala da bih sat vremena sjedila u autu sa njim, nemajući šta jedno drugom da kažemo.

- Nadam se da ćeš dobiti od života sve što želiš. Rekla sam glasom koji nije moj. Negdje u pola izlaganja lijepih želja našla sam se u njegovom zagrljaju, usne na usne, nos uz nos. Toplo, mekano, nježno, silovitno, poznato.

- Zašto si me poljubio? Pitala sam dok je izlazio sa parkinga idući prema prijateljevoj zgradi.
- Ne zapitkuj previše. Da sam makar pijan ili napušen pa da imam opravdanje. Rekao je više za sebe nego za mene.

***

- Zna li Jaca da si sa mnom?
- Ne zna.
- Hoće li se sjebati?
- Hoće.

Ušao je na zadnje sjedište, sigurno se pitajući ko sjedi naprijed. Okrenula sam se i pružila mu ruku.

- Gdje si ba Jaca! Gledao me blijedo čitave dvije minute, prepoznao mi je glas ako mi nije prepoznao lik u mraku, ali me i dalje gledao kao da sam sebi ne vjeruje da sam to stvarno ja. Nismo se vidjeli, jako, jako dugo vremena. - O, otkud tebe! Skoro da je vrisnuo. Ne znam Jaca, otkud mene ni šta ću ja tu. Ne znam ni hoćeš li me ikada ponovo vidjeti.

10.11.2017.

Negdje na dnu srca.

Zamišljam. Stojim sa druge strane ulice, gledam u prozore. Nekada, lice bi ti se ozarilo da me vidiš u ovoj cvjetnoj suknjici koja leži negdje na dnu ormara. Ja ti ne znam adresu više, zaboravljam, znaš da zaboravljam. Ja ne znam put do tebe, loše se snalazim u prostoru, ali našla bih te. Kunem ti se, našla bih tvoje stepenište i kratke zavjese na prozoru koje tvoja majka nema vremena da popegla, a mene nema u toj kući. Hej, mene nema. Pogle' ti rasparene šolje u ormariću, zar ne vidiš da mene nema tu?! Zamišljam. Stojim sa druge strane ulice, noge me bole od stajanja, ali ne prelazim ulicu. Bojim se, svezano pseto ispred tvoga ulaza je samo izgovor. Bojim se, tu mi više nema ko vrata otvoriti. Bojim se, iščeznula sam iz razgovora, k'o dim cigare koji tvoj otac ispuhuje dok ti mreškaš nos i ljutiš se. Ni to pseto me se više ne sjeća. Boli me, boli me sad što je nikada nisam dodirnula. Boli me što nikad ne pomazih to za čim si toliko čeznuo.

Ma pusti sve to. Zamišljam. Stojim sa druge strane stola u bijeloj haljinici i noge mi cupkaju od iščekivanja i radosti. Zamišljam kako se opštinom razlaže naša pjesma dok se takmičimo ko će prije reći da. Da, svemu što nas čeka u životu. Da, tračevima rodbine da sam trudna, pa se uzimamo tako, bez trube automobila i svatova. Zamišljam neiskrene čestitke dok misle kako nećemo potrajati, 'ta nismo ni kako Bog zapovjeda u braku čim ne nosim tvoje prezime.

Zamišljam, skidam sa sebe sve ovo što sam bila i što jesam, da bih postala tvoja. Ja bih se, to ni ne sluštiš, svega svoga odrekla samo da još jednom vidim krivu trojku iza tvoga osmijeha. Pristala bih, do kraja vjeka da jedem samo tvoje slijepljene makarone i tunjevinu sa povrćem. Aman, ne volim tu tunjevinu, zar ne znaš?

Pristala bih bolan. I okov na prst da mi staviš, bijelu haljinu na se da obučem i da mjenjam prezime. Pristala bih i da gledamo ljude kojih se sjetimo samo Bajramima kako na naš račun piju. Pristala bih i na stalnu adresu od šezdeset kvadrati i obavezu da pokupiš djecu iz vrtića tačno u šest popodne. Ma svi ovi moji strahovi se sada čine smješnim, kao kad ti se dijete pokušava prišunjati da te prepadne a ti ga spazio i prije nego što je naumio. Svi su oni sada tako maleni i glupi, jer ja živim u svom strahu već dugo, predugo. Strahu da postoji stvarnost, da postoji svijet u kojem me ti ne voliš i da baš eto, u tom svijetu, ja moram živjeti.

Pristala bih, bila bih sve što ti hoćeš. Jer sve ovo što imam i što jesam, ne vrijedi ni pišljiva boba bez tebe.

10.11.2017.

:)

Sinoć napravim kokice, pustim sebi film, rekoh da malo i ja odmorim dušom, i nakon pola sata filma zaspem. Da li je moguće da je jedan La la la film pobrao tolike nagrade i simpatije? Meni je ono žešće sranje od filma. Prvo, već 44 minute filma se ništa nije dogodilo osim što ona ide sa audicije na audiciju i pokoju zabavu. Dalje, element mjuzikla koji je ubačen je predvidiv, koreografije i muzika su dosadni, ništa što bi te okupiralo. I ono što mi najviše bode oči je gluma glavne glumice. Bolno za gledanje. Gluma bi se možda i mogla sažvakati, ali pokreti dok pleše i facijalne ekspresije su toliko isforsirani, neprirodni, ukočeni. Ja ne znam jesam li ja gledala istu verziju filma, ali ... užas.

Što duže spavam, više mi se spava. To je pravilo skoro uvijek. Odlučila sam dati otkaz. Do sledećeg petka moram naći drugi posao.

03.11.2017.

oj.

Mene kad neko zovne na svadbu, ko da mi zub iscupa.

02.11.2017.

Perzijska princeza.

Toliko radim da nemam vremena ni za rok a o seksu i drogiranju da ne pričam. Počeli smo toliko razgovarati o svim drugim temama da ću još razviti i osjećanja. Osjećanja. Fuj.

Ne znam da li je to sve u mojoj glavi, a jeste nego gdje će drugo biti u nego u glavi, ali i sad kad slučajno otvorim laticu i vidim Trazem srce mi zaigra. Nebitno. Nemoj da misliš na tablete. Nemoj da misliš na tablete. Nevjerovatno je kako nakon ovoliko rada i iscrpljenosti i dalje ne mogu da spavam.

Uglavnom narode, pozvali su me na svadbu. K'o da su mi zub iščupali. Gdje kupiti crnu kožnu suknju?

31.10.2017.

O vremenu.

Pišem jedan post već osam dana. Nikako nemam vremena i energije da ga napišem do kraja i objavim. Onda sam slučajno pritisnula iksić i sve izbrisala. Muči me jedan san, i ne mogu da nađem nikakvo odgovarajuće tumačenje. Mislim, nije moj san, tuđi je san, ali sam ja u njemu.

Ovu nedelju sam slobodna. Moram isplanirati dan u detalje, posljednji put kad sam bila slobodna nedelja mi je prošla totalno bezveze. Možda odem u Zenicu, ili u Goražde. Problem je što tamo više nemam nikoga, pa mi se ne da sjediti u stanu čitav dan, hoću da izađem, prošetam, popijem kafu, pojedem picu u Monzi. Postoji li još uvijek?!

Čitam jednu knjigu već 4 sedmice, ali ne odustajem.

Na psisak stavljam sve što mi treba. Danas idem u Jumbo kupiti pribor <3

22.10.2017.

Nedelja.

Već mjesec dana se budim sa bolnim i otečenim tijelom. Boli me skoro svaki mišić na tijelu, kosti, ruke, prsti ... Nemam vremena ni za šta, ne pijem više kafu sa svojima, ne jedem sa njima. Život mi se sveo na ustajanje, dovlačenje na posao, preživljavanje radnog dana i onda odvlačenje kući na tuš i spavanje. Čitava komunikacija sa ostatkom svijeta se svodi na povremene razgovore kad ugrabim vremena na poslu da odgovorim na poruku, to bude pretežno naveče. Ne znam da li je lijepo ili ružno vrijeme napolju jer odem dok je još mrak i dođem kući po mraku. Ne idem na terapije jer nemam vremena za njih. Sve me, ali apsolutno sve na tijelu me boli.

U suštini mi je jako teško iako glumim u kući i pred prijateljima da ja to mogu i da mi ništa od ovoga ne predstavlja problem. A predstavlja. Danas sam slobodan dan provela u krevetu i sada me jebe što je tako, ali uopšte se nisam mogla pomaći.

E sad pošto ja nemam vremena da nešto guglam, da vas pitam:

1. Kakav nježan, kouzi film da gledam večeras uz kokice?
2. Gdje da kupim one čarape do iznad koljena, ne one čipkane, seksi čarape, takve imam, nego one pamučne duboke čarape?
3. Gdje kupujete kjut školski pribor? Naime treba mi jedna dobra dnevnik/sveska i one hemijske u raznim bojama al' da su tanke?

16.10.2017.

Rad je stvorio čovjeka.

Trend kod ljudi koje pratim na instagramu je da se objavljuju slike alarma. Ustaje dva puta sedmično u osam sati i misli da ćemo mi svi sad popadati na dupe kol'ko je vrijedna. Zaboga. Ustajem u četiri, svako jutro jer 10 do 6 moram biti na poslu. Danas je bio 38-mi dan kako radim bez ijednog dana odmora. Danas je ujedno i bio treći dan kako radim 17 sati. Dakle od 10 do 6 do 11 sati naveče. Svako jutro pješke siđem na tramvaj (30 minuta hoda) i svaku noć se pješke popenjem sa tramvaja. Uzbrdo-nizbrdo. Da, slamam se. Slama me posao, slamaju me kolege, slama me little boss kako ga ja zovem jer se još uvijek nismo naučili podnositi jedno drugo. Jebiga, i dalje loše spavam, ali suština je u tome što, iako loše spavam, ja spavam. Bez trazema, spavam kao i sav normalan svijet. Nemam vremena da dišem bukvalno. Danas se gazda derao na mene što jedem i pušim u isto vrijeme ali ja nemam vremena da jedem, pa onda ispušim. Znači tih šest minuta koje ukradem za sebe mogu birati, ili da pušim ili da jedem. A ja se ne mogu odreći ni jednog ni drugog. Trčim na posao, sa posla trčim na fakultet (nisam odustala) sa fakulteta kući na kupanje, večeru i spavanje. To spavanje pretežno znači da se vrtim u krevetu do dva ujutru a kada u četiri zazvoni alarm imam neobjašnjivu želju da se objesim.

***

Neka neko dođe i odnese me pod tuš?

08.10.2017.

Žuta jesen.

Zaljubljeni par
Kad se budu vjenčali
Kupit će im dar
Darovi će stizati
Oni će otvarati
Kasnije prodavati
A onda rješavati...
I biti sretni
Pa biti ljuti
Pa si majku jebati
Govoriti
„nećemo se više tako nikad sjebati“
I onda opet ispočetka

Zaspao je dok sam mu čitala. Osjećala sam se jadno. Jado Jadovski. Kao kad ti je sva ekipa pozvana na tulum, samo ti ne. Ustala sam se i pospremila kupaonicu, morala sam raditi nešto, bilo što. Svrbilo me jako, jedva sam se suzdržavala od češanja. Leđa i ramena su me već boljela jer sam se toliko češala prethodnih dana. Loše mi je, a tako mi je jebeno dobro. Dobro mi je i kad pospremam i dok radim, dobro mi je dok spavam, dobro mi je čak i kad povraćam. A loše je uglavnom. Loše je kako god okreneš jebeš mu mater. Više se ni ne češkimo dok ležimo, nema više topline ni bliskosti. Gledala sam ga kako spava naslonjena na dovratak i tražila u sebi onu stvar koja me tjerala da ga poželim svaki put kad ga pogledam. Više mi se ni ne jebe sa njim, a bilo je tako dobro, satima je moglo biti dobro. Sad nas je troje u ovoj vezi, i tako brzo, taj treći je postao i najvažniji. Pomalo me je pekla savjest, ali znala sam da i on voli više tog trećeg nego mene. Nego bilo koga na svijetu. Gledajući ga, utripovala sam da je mrtav. Bio je tako blijed, oko usana mu je poplavilo, pluća mu se nisu dizala. Bojala sam se prići mu, ali sam ipak sjela na krevet i protresla mu ramena. Nije reagovao. Bilo me strah, jako me bilo strah, tresla sam ga o krevet, dozivala ga kroz suze, šamarala mu prsa. Nisam ga mogla vidjeti kroz suze kad se promeškoljio i prostenjao.

- Jebote, mislila sam da si umr'o. Gled'o me staklenim očima i smiješio se kao da još uvijek spava. Ustala sam i počela hodati po sobi, nisam mogla držati ruke s' mirom pa sam ih provlačila kroz kosu, hodajući u panici između prozora i vrata. I dalje me gledao kroz isti osmijeh.
- Sjebaćemo se, sve ćemo sjebati. Ovo mora prestati.

***

Skuhala sam nam supu iz kesice i pojeli smo skupa jedan tanjir, na silu. Tjeskoba me razdirala, pekla me savjest, kriza me prala. Strah me. Bojim se. Jako se bojim sebe same. Tješio me da nije tako strašno, da ćemo biti ok. Ne vjerujem mu. Ne vjerujem si.

- Moramo nešto jesti.
- Ne mogu, muka mi je.
- Moramo onda nešto raditi.
- Može, ofarbaj me.

Bio mi je crnjak izaći među ljude po farbu, nazvala sam ga da pričamo na telefon. - Pjevaj mi nešto. Rekla sam dok sam prebirala po policama najjeftinije farbe za kosu. - Šta da ti pjevam. Ne znam jebote, mislim se u sebi, pjevaj, vrišti, pričaj, vadi me odavde, radi nešto. Odlučila sam se na eci-peci-pec i brzo platila farbe te spuštene glave požurila u njegov stan.

- Mala, čestitam ti. Rekao je dok mi je mazao tjeme bojom.
- Što?
- Uspjela si kupiti najcrveniju crvenu koju sam vidio.

***

Ima li tu mjesta za mene
sasvim mala rupa je dovoljna
da se ušuljam u tebe

Previše zaokupljen
krletkom koju gradim
poskrivečki, super tajno
dok te hranim svojom gladi
sad sam spreman da se bacim
pod korake tog sna

Jer sve je nevažno, sasvim sigurno
pored tebe svaki će refren pasti u vodu

28.09.2017.

Zažmiri broj do sto

Ja i gazdin sin se ne podnosimo. To je blaga riječ. Mi se toliko nekada posvađamo i deremo jedno na drugo, da onda u huji stojimo čitava dva minuta sa stisnutim pesnicama i bijesno se gledamo u oči. Takmičimo se ko duže može buljiti.

Vidim da se ovdje vode neke polemike o muško-ženskim odnosima.
Šta ja znam, nisam pametna. Da sam pametna dosad bih imala momka i razmišljala o udaji, makar o ozbiljnoj vezi ako ništa. Da, mater je već počela da mi prebacuje činjenicu da nemam momka i da nemam ni želje ni volje da ga imam.

Uglavnom, dosada sam shvatila da ja nemam pojma i da potpuno pogrešno percipiram pojave oko sebe a koje se tiču muškaraca i žena. Ako su muškarci sa Marsa a žene sa Venere, ja sam sa Plutona. I nema mi pomoći.

Ne bojim se biti tipično žensko i u tom nazivu "tipično žensko" ne vidim ništa degradirajuće, a svi muškarci koji su prošli kroz moj život su se lomili da mi utuve u glavu da nisam nimalo tipična. Nekad bih voljela čuti kako svi ti muškarci sada gledaju na svoje iskustvo sa mnom. Koliko su pogriješili a koliko pogodili kada sam ja u pitanju. Mada znam da nikada neću ni doznati takvo nešto.

Žene koje znam pate zbog navodne muške opsjednutosti tijelom i seksom, a svi moji muškarci su se ložili na moj mozak i htjeli da me vole i paze, da me zovu djevojkom i upoznaju sa prijateljima i rodbinom. Izgleda da se na mene lijepi ono od čega bježim. (Mislim da je ovo rekla Vasionka)

Mika Antić je rekao: Mislio sam da idem pravo, a našao sam se u krugu. Parafrazirano.

26.09.2017.

Život

"Za ovih petnaest godina koliko sam u medicini... Prisustvovao sam brojnim fascinatnim prizorima...

Doduše...

Fascinantno lepim...

I još fascinantnije ružnim...

Uspešnim i neuspešnim porođajima...

Uspešnim i neuspešnim reanimacijama...

Uspešnim i neuspešnim pokušajima suicida...

Uspešnim i neuspešnim poslednjim udisajima...

Međutim...

Ništa na mene nije ostavilo toliki utisak kao jedno najobičnije popodne u vreme posete... U „Ludnici“ na kraju grada...

Malena soba, maksimalno sređena za srpske uslove... Uredna po hirurškim, a kamoli psihijatrijskim standardima...Čiste zavese, jedan bolnički krevet, jedna stolica, jedna komoda sa nekoliko prastarih ruskih klasika i pozajmljenim prekjučerašnjim večernjim novostima, u potpunoj diskrepanciji sa tek donešenim bananama...

Domaćin obrijan i uredno potšišan, u pidžami, nasmejan...

Muškarac i žena u gospodskoj garderobi, zabrinuti, u poseti...

On srećan što mu je neko došao u posetu “čak i na ovakvo mesto“ i što je to neko „njegov“...

Oni rastuženi i zabrinuti što vide samo senku svog druga iz gimnazije...

Druga, koji je jednom bio tako lep, tako mlad i zgodan, poletan i nesalomiv... Inteligentan, sa svim peticama... Kapacitet i potencijal...

Uvek raspoložen i nasmejan...

Sve do II godine ETF-a kada je počeo da traži neku čudnu simboliku i povezanost u brojevima i formulama i da ima utisak da se tu nalazi neka posebna poruka za njega...

I kada je paranoidna shizofrenija počela da ostvaruje svoje zloslutne ciljeve zapisane u njegovoj nesrećnoj genetici...

I kada je prvi put hospitalizovan na psihijatriji, na odeljenju za agitirane pacijente...

Pa ubrzo i drugi...

Pa za tili čas... I dvadeset i drugi put...

Druga, koji je uskoro počeo da propada sveobuhvatno, telesno i psihički...

Druga, koji je za dvadeset godina lečenja postao samo senka...

Samo ljuštura prethodnog sebe...

Sećanje na mogućnost da bude srećan...

I druga koji je bio toliki baksuz da pored sve muke na kraju ostane i bez majke koja se jedina brinula o njemu, hranila ga, kupala, oblačila i „terala“ da pije lekove...

Jedine osobe koja ga je jednom rečju... Volela...

(Svi su se doduše i čudili kako je toliko izdržala sa mukom najvećom od svih, osuđena na svakodnevno gledanje bolesnog sina...)

I koji je potom vrlo brzo završio na ulici, kao beskućnik... Bez hrane i, još važnije, lekova...

Ali druga koji je ipak jednog jutra imao taman tolišno sreće da ga žena, koja je upravo u poseti, slučajno sretne u Tašmajdanskom parku na klupi sa dve kese, tadašnjom celokupnom imovinom... Bradom od dve godine i kosom neopranom barem jednu... I da mu ponudi delić kifle koji joj je bio previše, što i inače radi kada vidi nekog manje blagoslovenog...

I da u trenu prepozna Njegove Oči... I ožiljak na bradi sa maturske ekskurzije u Budimpešti kada ju je branio od onog pijanog slepca iz četvrtog tri što je kasnije postao ministar...

I da se šokira, potpuno zamrzne... Doduše, na rekordno kratak vremenski period za takvu spoznaju, a da se još brže motiviše...

Da organizuje odeljenje...

Da telefoni zazvone...

Ipak je ona bila predsednik odeljenske zajednice u tom odeljenju, a to odeljenje je bilo čuveno u celom Beogradu, po svemu dobrom...

I pozove blagajnika koji je sada u Kanadi da prikupi novac... Kako zna i ume...

Kontaktira sekretaricu odeljenske zajednice, sada vrsnog advokata, da pomogne oko preuzimanja starateljstva nad drugom...

I najgoreg đaka iz odeljenja, kako bi ga zamolila da dozvoli drugu da neko vreme provede u jednom od tih silnih stanova po Vračaru koje izdaje, kako bi se makar malo oporavio, nahranio, okupao i ugrejao... Jer ko zna da li bi sve te stanove i imao da nije završio drugu godinu gimnazije tako što mu je Drug akon svojih uradio i njegove zadatke i poslao mu ih na puškici... Na poslednjem kontrolnom te godine...

I na kraju i najveću štreberku odeljenja, sada već docentkinju, uglednu načelnicu odeljenja na kliničkom centru, koja je nakon nekoliko nedelja konsultacija došla do predloga za dugotrajno rešenje...

„Raspitala sam se... Mi ćemo mu plaćati smeštaj na psihijatriji, postoji to jedno odeljenje na periferiji grada gde je to sve super organizovano... Maltene kao u Evropi... Imaće tamo sve što mu treba, hranu, negu, lekove, lekare... Moći će tamo da se odmori od svega i da spasi svoju dušu, a i mi ćemo puno uraditi za naše“...

Odeljenska zajednica je bila jednoglasna kao i uvek...

Napravili su žiro račun i raspored poseta. Svake nedelje po dvoje iz odeljenja, uz eventualne nenadane posete drugova koji doleću iz inostranstva i godišnjice mature, koje su se od tog trenutka nekako slavile jače i srećnije...

Sećam se tog naježa, dok mi je koleginica pričala sve ovo...

Osećaja kako propadam u fotelju u lekarskoj sobi i sećam se da sam sledećih pola sata samo gledao kroz prozor...

I razmišljao...

Da li je ovo moguće u našoj zemlji?

U 2010-tim?

Nakon svega što smo prošli?

Da li ovakvi ljudi stvarno postoje još uvek?

Ljudi sa velikim Lj...

Ispravni... Čestiti... I dobri...

Altruistični i empatični...

Koji hoće da pomognu...

Ljudi zbog kojih vas je sramota, koliko god da ste do tada uradili...

I koji pokazuju da je sve moguće ukoliko nešto želite...

I ukoliko tražite načine, a ne izgovore...

Sećam se razmišljanja kako sam već i pre svega ovoga znao da ponekad u „Ludnici“ možete videti najnormalnije ljudske osobine i najlepše emocije... Ljubav... Ponos... Zahvalnost... Iskren osmeh... Deljenje... Prijateljstvo... Odanost... I ljudskost...

One su i napravljene da bi se zaštitili oni koji to ne mogu sami...

Oni za koje je Pravi Život pregrub...

I mislio se...

Kako porodicu u kojoj se rodimo ne možemo da biramo...

Kao ni genetiku...

Niti bolesti koje ta genetika nosi...

Niti težinu sudbine koja nam je namenjena...

Ali prijatelje možemo...

Makar tako što ćemo mi nekome biti prijatelj...

Nekome ko ne može ništa da nam da zauzvrat...

Nekome ko ni na jedan jedini način ne može da nam se oduži...

Osim očima punim zahvalnosti...

Ma koliko te oči bolesne bile...

I na posletku...

Kako „Ludnici“ mnogo bolje pristaje termin Duševna Bolnica...

Jer...

Retko gde ćete videti Ljude sa više Duše..."

24.09.2017.

U kasni sat crkava moj grad.

Na posao sam krenula prije svanuća. Pješke naravno, jer gradski prevoz još zadugo neće početi raditi, tek poneko auto prolazi glavnom ulicom, ne gledam na semafore i pješačke prelaze jer nemam potrebe. Poseban je osjećaj samoće kad hodaš gradom u onim satima kada još ne znaš da li je noć ili sabah, mrak, hladnoća, nigdje živa roba, glasno ti se čuju koraci i toka na ruksaku. Nakon obavljenog prvog djela posla, ja i kolega pijemo prvu jutarnju kafu. Postoji nešto dražesno u razgovoru sa nekim ko te ne razumije u potpunosti, a čiji jezik ti ne govoriš nikako. On svoje, ja svoje. Kao da se i moramo razumijeti. On razumije moju muku, a ja njegovu. Oboje grizemo i grebemo, ganjamo nešto svoje, on vizu za Kanadu, ja svoj zdrav razum. Nikako da se stignemo.

22.09.2017.

Ljubav si mog života.

Da li sam spremna za to?
Mogu li to? Mogu li pričati sa tobom a da ne umrem?
Hoće li moći riječ napustiti moje ždrijelo ili ću te samo gledati kao stranca, roneći suze jer si baš to u mom životu, stranac. Mirišeš li isto? Je li ti trojka još uvijek kriva i strši kad se smiješ? Hoću li te grliti, psovati, tući, hoću li te moći gledati, dodirnuti?

Ako budemo vodili ljubav, neću preživjeti.

20.09.2017.

Posmrtni govor

Kad umrem ne zatvarajte mi oči da se posljednji put zelenilo iz njih stopi sa svijetom i kosu farbajte u najdrečaviju crvenu, da podsjeća na vatru u koju mislite da me ispraćate jer bijah ono što se nikako po vašem ne smije biti na ovom svijetu prolaznosti. Sa mene skinite sve osim crno-bijelog končića sa desnog prstenjaka a iz mene uzmite svu nutrinu koja još nije istruhla, bubrege i jetru, srce i crijeva, pluća i nisu čemu. I ne zovite popove ni hodže, ni žene što nariču i ne dajte da sa mene sapiru svu prljavštinu što na se' obukoh umjesto druge kože. Neka svira najglasnije što može moja najdraža muzika i kad Darko zapjeva "Ja sam slobodan" bacite i prvi grumen zemlje. I neka se niko ne usuđuje da govore počinje sa "Bila je dobar čovjek ... " jer nije bila ništa, samo je bila. Kad umrem, neka niko ne žali i ne plače, umjesto suza čitajte mi posljednji put Mešu: "Na dan moje smrti ... " Prije nego što me ostavite da mi tijelo postane gnojivo neka neko još kaže i ovo:

" Svi ćemo mi umrijeti, i po tome smo svi srećnici. Većina ljudi nikada neće umrijeti, jer neće biti ni rođeni. Potencijalni ljudi koji su mogli biti ovdje, na mom mjestu, ali koji zapravo nikada neće ugledati svjetlost dana, premašuju po broju zrnca pijeska u Sahari. Među tim nerođenim dušama svakako ima većih pjesnika od Kitsa i većih naučnika od Njutna. Znamo to, jer skup mogućih ljudi što ga stvara naša DNK, daleko premašuje skup rođenih ljudi. Uprkos toj nevjerovatnosti od koje nam se muti u glavi, ipak smo tu vi i ja, u svoj našoj običnosti... Ovdje smo mi povlašćeni - dobili smo na lutriji rođenja i pored tako male šanse da se to dogodi. Kako se onda usuđujemo da žalimo zbog neupitnog povratka u naše prijašnje stanje iz kojeg se ogromna većina nije ni pomakla? "

13.09.2017.

nemam vremena za ništa

Već je par dana kako ne pijem lijekove, malo više od par dana. Bilo je užasno, još uvijek je užasno. Osim napada panike imam i one druge, apstinencijske krize.

Jedan potpis me djelio od odustajanja sa fakulteta, ali nisam odustala. Nemam ga čime platiti, ali biće valjda. Posao me slama i nemam vremena ni za šta.

- Vidio sam sa knjigovođom oko onog tvog ugovora sa studentskim.
- I?
- Ne može, to ne pije vode kod inspekcije.
- Pa dobro, tražite vi nekog drugog, ja ću vam do tad raditi.
- Ne može, ti ćeš radit, a ako dođe inspekcija nešto ćemo vidjet.
- Kazne su vam prevelike za rizik.
- Neka, ti ćeš da radiš pa kako god.

Nisam znala da sam rođena za fizičke poslove, uvijek sam mislila da je sva moja sposobnost u glavi. Ali eto.

Gazdin sin me nije mogao očima gledati prvi dan. Šta god da uradim, pogleda me kao da sam najsmotanija i najgluplja žena na dunjaluku. Ako progovorim, prevrće očima, ako ne progovorim, prevrće očima. Drugi dan mi se obratio ironično sa "Dobar dan" jer sam kasnila sa ispita. Pred kraj smjene me ponudio cigarom

- Kako se zoveš ti?
- Amna.
- A šta studiraš?
- Mašinstvo.
- I radiš ko mašina.
- De molim te ne zajebavaj me, nemam živaca.
- Ozbiljno ti kažem.

***

Sanjala sam te sinoć. Ne znam zašto sam tebe sanjala. Prala sam posuđe u tvojoj kuhinji, oko mene je trčala tvoja kćerkica a ti si upravo došao sa posla. Užasno je što to sanjam. Užasno je što mi uopšte to pada na pamet.

Ja sam se tog septembra, kad si me ostavio, drugi put rodila. Što rekla Zorka, jedina sam koja slavi dva rođendana. I ne znam što

11.09.2017.

My destructive side has grown a mile wide

06.09.2017.

slovo po slovo, riječ po riječ

- Vidite, ovo je moja žena slikala, umjetnik. Znate li vi gdje je Mona Liza.
- U Luvru.
- A gdje je Luvr?
- U Parizu.
- Ko je naslikao?
- Leonardo da Vinči.
- Svaka čast kolegice, vidim ostali kolege nisu obožavatelji umjetnosti. Znate li zašto je intrigantna ljudima?
- Zbog osmijeha?
- Ne.
- Zato što iz kojeg god ugla je pogledate, oči gledaju uvijek u vas.
- A zašto je to tako?
- Jer je slika nacrtana u 2D-u.
- Da, osnovna fizika.
- (kakve veze sad fizika ima???)

I tako ja na mašinskom fakultetu, na predmetu programiranje, položim na usmenom jer znam osnove kulture.

Znam da je cheesy, i da je djetinjasto, ali uvijek mi ova pjesma da motivaciju.

05.09.2017.

screaming

I bolje sam i gore.
Ne znam kako bih opisala ovo stanje.

Možda je i najgore što ne mogu više da glumim, brinem ljude koji me vole, onda se ja brinem jer se oni brinu. Ponovo zapadam u neke kružne tokove iz kojih ne znam kako da izađem.

- Jednostavno uradi šta je najbolje za tebe, samo prestani da razmišljaš, sjedi i objasni sama sebi da si živa, zdrava, mi te volimo, ne vršimo nikakav pritisak na tebe ni zbog čega, i nismo nikad.

Kako da ti objasnim da ja to sve znam i baš zbog svega toga mi je još gore što sam ovakva jer naizgled ne bi trebalo da budem ovakva. Kako da ti objasnim da ja nemam tu sposobnost da racionalno gledam na stvari kao i ti. Kako da ti kažem da je meni još gore što ne vršite nikakav pritisak na mene jer bih u suprotnom imala opravdanje za ovoliku nervozu. Kako da ti kažem da mi je još gore jer vidim da me volite i koliko patite zbog mene, a ja ne mogu sebi pomoći. Kako da ti kažem da pucam po šavovima dok očekujete da sama sebe skrpim. Kako da ti kažem da ne mogu razmišljati o tome da sam zdrava i živa, kad bih ja željela da nisam.

Ne interesuje me ni prijateljica koja je u srednjoj ostala bez sve potpore jer je ostala trudna, ne interesuje me ni rodica koja je radila u javnoj kući, niti me interesuje njen brat narkoman, ni ona treća što je alkoholičarka, ne interesuje me ni onaj što je preživio leukemiju, ni ove što su odrasle bez oca i ne interesuje me što su svi stisli zube i preživjeli pa im se sada mili da žive. Ja sam ja. I ja nisam dobro. I meni se ne mili da živim. Zašto se osjećam kao da moram vrištati da bi me čuli?


29.08.2017.

Napredovanje.

Jučer sam ispušila čitavu kutiju.
Danas samo jednu cigaru.
Učila dva predmeta.

Novi životni moto:
"Koji je sledeći ispravan korak?"

Korak po korak - pređeš put.
Valjda.

Kupila sam crveni kaput sa zlatnim gumbima.
Gumb. Kako divna riječ.

Kad sam bila mala dugmad sam zvala gumbi.
Uvjerena sam da je to ispravna riječ.
Postoji li ta riječ? Gumb.

Uglavnom, kaput je napravljen u Jugoslaviji. Ne mogu da dokučim koliko je star, ali prema mojoj slobodnoj procjeni najmanje trideset godina. Čista ljubav. Jedva čekam jesen, moj crveni kaput, cipele sa potpeticama, lišće na Vilsonovom koje šušti pod nogama i toplo lisnato tijesto sa višnjom iz Ravene.

Ravena. Uvijek mi je prva asocijacija na tu pekaru - kurava.
Ravena = kurava.


I want to take a minute or two, and give much respect due
To the man that's made a difference in my world
And although most men are ho's, he flows on the down low
'Cause I never heard about him with another girl
But I don't sweat it because it's just pathetic
To let it get me involved in that he said she said crowd
I know that ain't nobody perfect
I give props to those who deserve it
And believe me y'all, he's worth it
So here's to the future 'cause we got through the past
I finally found someone that can make me laugh
You so crazy, I think I want to have your baby



28.08.2017.

Lessons.

Nikada ne miješati legalne i nelegalne droge.
Naučih to na težak način, a bolje bi bilo da nisam naučila.
Stojim na sred tarase pokušavajući da udahnem vazduh, tijelo mi se njiše u svim mogućim pravcima i čini mi se sad će mi izmaći tlo pod nogama. Ne znam da li mi se vrši nužda, povraća, nesvjesta ili već sve to radim. Padam u nesvjest, čini mi se. Umirem, čini mi se. Je li ovo to? Gdje je život koji se odigrava pred očima, gdje je svjetlost? Ima li ovdje uopšte svjetlosti?

***

Probudila sam se, a bila sam uvjerena da sam umrla. Izašla sam vani, sjedila je na tarasi i riješavala križaljku. Gledala sam je, bolno čeznuvši za dodirom. Otkad mi to treba, samo da me neko zagrli. Čini mi se da mi tijelo vapi za zagrljajem.

- Mama?
- Šta je?
Gledala sam je dugo, izgubljena, čekala je na pitanje.
- Šta je bilo?
- Ništa.
- Hoćeš da ja napravim kafu?
- Neću.
- Pa šta si htjela?
- Je l' te mogu nešto zamoliti?
- Šta?
- Da me samo malo zagrliš.

27.08.2017.

And the sex and the drugs, and the complications.

I was alone, falling free,
trying my best not to forget,
what happened to us, what happened to me,
what happened as i let it slip.

I was confused by the powers that be,
forgetting names and faces,
Passers by, were looking at me,
as if they could erase it.

Baby...did you forget to take your meds?
Baby...did you forget to take your meds?

I was alone, staring over the ledge,
Trying my best not to forget,
all manner of joy, all manner of glee,
and our one heroic pledge.

How it mattered to us, how it mattered to me,
and the consequences.
I was confused, by the birds and the bees,
forgetting if i meant it.

26.08.2017.

H.

Okidač koji me pokreće i usporava je duboko, duboko u meni i ja na njega ne mogu da utičem. Ustvari, ja na njega ne utičem, da li je to zato što ne mogu ili što ne znam kako, nije mi poznato.

Probudila sam se, kao i obično pred samu zoru. Ležim na leđima i spuštenih kapaka buljim u plafon. Treniram disanje. Stisnutih pesnica svim silama se trudim održati tijelo u tom položaju, jer ću inače skočiti i posegnuti za omrženom laticom, i onda upasti u krug samoprezira ali letargije. Sva koncentracija mi je usmjerena na disanje, udah - izdah.

Ko zna koliko je vremena prošlo. Vrata sobe su se otvorila. Stoji ispred prozora, nasmijan, otvorio je roletne i prvo jutarnje sunce mu je obasjalo umorno lice. Još mu se lice isto smije, još zbog upalih obraza i podočnjaka djeluje jako bolesno. Mršaviji je nego ikad, čini mi se da je porastao ili je to možda zato što još uvijek ležim. Sjeo je pored mene i uzeo me za ruku.

- Tačkice, 'si dobro ti? Klimnula sam glavom.
- Ne izgledaš baš tako.

Gledala sam ga dok je vadio upaljač i gumu iz džepa, poslužio se mojom kompjuterskom stolicom. Za minutu je njegov uigrani ritual bio gotov i ja sam mu pružila svoju ruku. Zažmirila sam. Obavila me toplota, kao da me ušuškao u najmekšu i najmirišljaviju dekicu. Sve je postalo mekano, spokojno. Utonula sam dublje u jastuk, smiješeći se, a onda je on obavio svoje ruke oko mene i odavno se nisam osjetila tako sretno i sigurno.

- Nisi ljuta na mene?
- Nisam više ljuta. Shvatam te.
- Hoćeš mi učiniti nešto? Još samo jedan put hoćeš mi pomoći? Klimnula sam umorno i nezainteresovano.
- Treba mi nešto od tebe. Treba mi da se boriš. Uzeo je rukama moje lice i treskao ga o jastuk. Bori se. Odavde gdje sam ja više nema nazad.

Zaspala sam. Kad sam probudila, nije ga više bilo tu. Djelovao je tako stvarno, opipljivo. Osjetila sam mu toplotu tijela, osjetila sam mu dah na vratu. Kunem se, bila bih sigurna da je to bio on, da nije već godinama mrtav.

25.08.2017.

Statistika

Problem je što znam da mogu, a ne mogu. K'o da me nešto vuče, zadržava, ne da mi. Spušta mi kapke kad bi trebalo da sam budna i budi me prije sabahskog ezana a trebalo bi da se odmaram.

Svako me jutro, kao po kazni probudi osjećaj panike. Kao da mi svu noć neko čuči kraj uzglavlja i taman što se na horizontu ukaže bijela linija vrisne na uho pa skočim iz kreveta k'o da opet granatiraju Sarajevo, panično se osvrćući oko sebe dok se u stomaku odigrava rukometna utakmica stoljeća. Toliko dugo živim sa tim, a još se nisam pomirila sa tim pojmovima. Imati napade panike, bez da išta izaziva tu paniku jer najodvratniji osjećaj ikad. Koliko sam to puta dosad rekla: najodvratniji osjećaj. Čini mi se da mi je sve postalo odvratno.

Svakih 40 sekundi se u svijetu ubije jedna osoba.

***

Sjedila sam u bašti kafića u jakni i košulji dugih rukava dok su oko mene šetale djevojke u haljinicama i sandalama.

- Hladno ti je?
- Mhm. Puhnula sam u dlanove i zagrlila se oko grudi. Pogledala sam ga pospano i podigla naočalama kosu.
- Šta je?
- Čekam kad ćeš ustati i početi trčati.
- Što bih?
- Jednog od ovih dana ću reći nešto što će te izbezumiti i nećeš htjeti imati ništa sa nekim ko prtlja ovoliko tereta sa sobom.
- E pa ako me nisu traume iz prošlosti, lijekovi, psihički problemi i droga dosada izbezumili, ne znam šta bi.
- Da. Rekla sam sumorno mješajući polupraznu šoljicu kafe.
- Šalim se bona, ne idem nikuda dok te ne izvedem na pravi američki dejt, sa sve filmom u kinu, večerom i šetnjom do kuće.

21.08.2017.

/

Jutros sam ponovo vrtila kutiju sa lijekovima između dva kažiprsta i rekla si, ponovo kao i juče "Samo još danas neću." Problem je što ih mrzim, a čini mi se kao da ne mogu bez njih, opet, sa njima se ne osjećam kao ja i nađem se u začaranom krugu iz kojeg ne znam kako da izađem.

Sada se osjećam bolje u momentima kada razmišljam trezveno, a još samo maloprije sam se raspadala na podu sobe sa samo jednom željom, mišlju i misijom u glavi: ja bih da me nema.

Razgovaramo već danima i danas je rekla:
- Doktoru Amna. Ja da mogu da uzmem to od tebe i da patim umjesto tebe bih. Idi dok nije kasno. Da je Sena otišla doktoru dok je još iole mogla zdravo razmišljati, možda je ne bismo našli na obali Miljacke.

E ... doktoru. Ti ni ne znaš da taj isti doktor kojem me šalješ me trpa tabletama koje mrzim a još više mrzim sebe dok svako 15 minuta obilazim laticu, otvaram je, gledam unutra pa je zatvorim k'o da je zmija unutra a ne par običnih kapsulica.

Možda je pogrešno što toliko pišem o tome, ali možda i treba tako. Možda treba neko da ustane i kaže, da možeš imati sve, a opet biti nesretan, da možeš biti zdrav, a opet biti bolestan, da nije nedostatak samo kad ti fali ruka, vid ili noga, da može i u glavi nešto da fali. Može negdje u suštini tvog bića nešto da fali i da se ne trebaš stiditi što je tako. Zašto nas sistemativno uče da se stidimo mentalnih problema i da ih moramo ugušiti u sebi, ušutiti. Nije ti ništa, sjedi i šuti.

E pa ja neću više da šutim.

20.08.2017.

- Be good.

- Ispred sam. Vrata su se otključala. Okej, mislila sam da će sići i iznijeti mi moje stvari ali sam ipak ušla i popela se na posljednji sprat. Još uvijek smo smotani sa prvim pozdravom, ne znamo šta bismo pa se sudarimo, zakačimo jedno drugo ramenom ili glavom. Nespretno sam mu pružala ruku dok je on nespretno pružao obje da me zagrli. - Hoćeš piti nešto? Oh, nisam znala da ostajem, ali ne mogu piti ništa sve i da želim. Zapaliću, svejedno je, sjedila ovdje i pušila ili čekala na stanici i pušila.

Na pitanje kako provodim ljeto sam mu u četiri rečenice izbrbljala o svom stanju. Posegnuo je za mojom nadlanicom i stisnuo je nježno. Ti si stvarno dobar dečko, pomislila sam u sebi.

- Imaš li nekih obaveza sad?
- Nemam.
- Hoćemo pušit?
- Hoćemo.

Možda ne bih trebala, možda me i crnjak opali, ali gotovo, već sjedim zavaljena u fotelji i srce mi kuca 89 na sat i toplo mi je. Jako mi je toplo  po čitavom tijelu. Kad sam otvorila oči bila sam sama u sobi, lupalo je posuđe u kuhinji i čula sam ga kako me pita je li mi se dopala knjiga. Ne samo da mi se svidjela, oduševljena sam, objasnila sam si dosta stvari ali sad imam mnogo pitanja u glavi.

Pomislila sam kako bi bilo lijepo ispušiti cigaru na prozoru njegovog posljednjeg sprata, napolju je svježe kasno jutro, skoro podne i miriše na kišu koja je tek stala. Ovo Sarajevo je lijep grad i volim ga, ali da mi je otići, čini mi se da ... ne znam zašto ali čini mi se da bi mi bilo mnogo bolje negdje drugo. Bilo gdje.

- Dođi da jedeš.
- Ne mogu.
- Ajde kome sam ovo pravio?
- Sebi.
- I kome još?

Jela bih ja ali se bojim da će mi biti još više neugodno kad budem grlila šolju povraćajući dušu tu pred tobom, u tvom kupatilu sa užasnim instalacijama gdje mašina za veš drnda, ali je trava učinila svoje. Stomak mi je snažno zakrčao, sjetih se kako u posljednje vrijeme živim na petit keksu i čaju od kamilice a što god da je napravio, ne znam kakvog je ukusa ali tako lijepo miriše.

Stojim na vratima i pamtim njegov luk na obrvi koja stalno izgleda kao podignuta, usne koje napući kad je napaljen ili zamišljen, svaku unikatnu tetovažu o kojima neću nikad saznati šta znače.

- Budi dobra.

Ne dobro, dobra. Mogu li biti dobra, ne znam, mogu se potruditi. Na semaforu sam se okrenula i pogledala u njegov stan, ne vjerujući da je ovo prvi odnos u mom životu ikada iz kojeg sam izašla sa jednakim brojem rana koje sam imala kada sam i ulazila u njega, a svi su me upozoravali i savjetovali protiv toga. Izašla sam lako, kao kad otvoriš sa unutrašnje strane vrata haustora u koji te neko mora pustiti da bi ušao.

19.08.2017.

insight

Ne znam ni sama koji je ovo put, stojim na obali, sama, gledam u horizont u daljini i po prvi put, ne vjerujem da ću uspjeti. Gledam preko tog mora opasnosti, bića punih smrtonosnih otrova, struja koje lome i najčvrstije stijene pred sobom i po prvi put ne vjerujem da ću uspjeti dotaći horizont.

Kažu da možeš pomoći samo sam sebi. Nisam sigurna vjerujem li u to. Shvatila sam da prijateljstvo ne znači puno u teškoćama. Ljudi ne žele slušati o teškoćama, ljude ne zanimaju depresivne misli, suze niti tvoj drhtaj. Postoje ljudi koji žele čuti i koje zanima, ali ... baš tim ljudima ne možeš reći jer znaš da ih boli tvoja bol više nego njihova.

Pokucala je na vrata i provirila kratko unutra. - Šta radiš?
- Ništa. Očito ne radim ništa, sjedim i buljim u jednu tačku ne pamtim ni sama koliko dugo. Ušla je, zatvorila vrata za sobom i zatvorila moj prozor.

- Šta je?
- Slušaj, hoću da pričam s' tobom.
- Što?
- Ovo ovako više ne ide. Ne znam kako, ali moraš se trznuti. Neću više da te vidim takvu. Šta ti je najednom?

- Kako da ti kažem da nije najednom, kako da ti kažem da je ovo ovako odavno, više ni sama ne znam od kad. Ovo ja sad samo pucam po šavovima zbog pritiska. A ovakva sam već dugo. Tužna sam. Depresivna. Depresivna sam i kada nemam razloga za to, a posebno onda kada imam. I ubi me što ne znam šta mi je. Ubija me što je toliko ljudi na svijetu bez roditelja, bez djece, sa teškim bolestima i što se vidi na njima da se raduju životu, a ja se svome ne radujem. Ljudi ostaju bez udova, pa se opet smiju i vole život, a ja sam oduvijek zdrava i opet dok prelazim cestu na zeleno maštam o nekom debilu koji će me vozeći sto na sat pokupiti i izbrisati sa lica zemlje. I još mi teže pada što sam ovakva kada znam da ima ljudi kojima je mnogo, mnogo gore nego meni, pa nisu odustali. Nisam sretna, uopšte nisam sretna i to što sam uvijek najglasnija u društvu, što mi je sve smiješno, što se uvijek smijem iz sveg glasa su samo moji pokušaji da sakrijem činjenicu da nisam sretna i nisam zadovoljna i osjećam se zarobljeno u svom životu i svom tijelu i svojoj glavi. Nije to ništa novo u mom životu, samo se vi tek upoznajete sa tim jer sam se umorila od te predstave. Umorila sam se od smijanja, umorna sam od glume. Umara me što trebam nositi haljinice i suknjice jer je plus sto stepeni napolju, a ja se smrzoh. Meni je stalno hladno bona, meni zima niz kičmu silazi u trncima pa se širi niz udove. Umorna sam od svih mogućih trikova koje sam ispraksirala da sakrijem neprospavane noći i suzne oči, umorna sam od laganja da idem na kafu kad ustvari idem na terapiju, umorna sam od straha da ćeš slučajno ući u moju sobu a nisam sigurna jesam li sklonila lijekove ili nisam. Umorna sam i od lijekova, užasno mi je sa njima, a ne mogu bez njih. Bez ovih ne mogu zaspati ali ako ih popijem i zaspim, probudim se kao mamurna, treba mi pet minuta da se skontam gdje sam i ko sam, onda hodam k'o muha bez glave sat vremena dok ne dođem sebi. Ove su mi za depresiju ali me umrtve i nikako se ne osjećam kao ja, kao da me neko isključi iz svega pa samo postojim k'o biljka u saksiji. A od svih me boli želdac jer su teške a ja ne mogu da jedem, pa su mi ove za apetit, i od njih ogladnim i pojedem sve što mi je pri ruci, ali čim jedem ili se ispovraćam ili dobijem proljev. Ne mogu ništa da jedem a opet se debljam k'o slon iz dana u dan. To je moja stvarnost. Nije moj život smijeh i bezbrižnost i skakutanje ulicama, već je to samo ono što ja hoću da vi vidite jer je vama tako vaš život ljepši i lakši. Ja znam da ti ne vjeruješ u te stvari i znam da je u tvom životu prepuštanje Bogu lijek za sve i da misliš da su bolesni ljudi samo oni koje fizički nešto boli, ali mama sa mnom stvarno nešto nije uredu, a ne znam šta i izješću sama sebe ako se ovo nastavi. Ne mogu ja sama sebi objasniti neke stvari, jer da sam u stanju da to uradim, zar ne misliš da ne bih? Zar misliš da bi tetka bila luda da može sjesti sama sa sobom i objasniti si da nije normalno to što radi sebi, da je neracionalno. Zar misliš da bi ljudi oduzimali sami sebi živote da su u stanju da misle to što si ti maloprije ispričala. Da je to samo loš trenutak u životu, da je život mnogo više od jednog ili dva ili pet poraza? Zar misliš da ne bi odlučili živjeti da su mogli vidjeti dalje od onoga što je bilo i što je sad? Možda i jesu tražili neku budućnost ali je u njihovoj glavi ona bila jednako crna kao i ono što je sad. Ja svoju budućnost ne vidim jer u sebi ne vidim volju ni želju ni za čim. Nisam ja lijena, samo nemam volje, nemam ljubavi, ništa ne želim i ne maštam ni o čemu. Nemam nikakav san da se borim za njega, ni da mi bude nada. Ja ne znam šta mi je, niti mogu tebi reći šta mi je, ali nisam dobro. Stvarno nisam dobro.

18.08.2017.

18.8.

Tablete umiruju napade panike. I samo to.
Osjećaj nervoze u stomaku je i dalje prisutan i grozan je, najradije bih si iščupala nutrinu, stavila ispred sebe i protresla je vrišteći: "Prestani!" Ne mogu da se sjetim da sam nešto pojela a da je ostalo u meni. Kao da mi tijelo odbacuje čak i misao o hrani. Uspavaju te, očajno ti se spava, a s' druge strane nikad ne stišaju toliko misli da bi uspio zaspati. Umireš od gladi a muka ti je na samu pomisao na hranu, iako bi trebala nešto pojesti jer ovako jaki lijekovi na prazan želudac bole, jako, jako bole.

Tablete te samo umrtve. Teško mi je opisati ovaj osjećaj. Sve je i dalje isto u tvojoj glavi, nisi ništa sretniji ni zadovoljniji sa njima, samo što ti je sve u magli. Kao da si usporen, pa reaguješ kasno na osjećanja, a ona su i dalje prisutna. Reaguješ kasno na loša osjećanja, ali isto tako reaguješ kasno i na dobre stvari. Nekad uopšte ne reaguješ.

Nekad te na sekund neko nasmije i iz tebe kao da bljesne ona stara ti, pa se ovoj novoj tebi usne razviju u smiješak. Onda sjedneš i plačeš bespomoćno jer se pitaš gdje je ta stara ti i ko je ona uopšte? Jesi li to prava ti ili si nju samo izmislila? Jesi li je izmislila da zaštitiš sebe ili da udovoljiš drugima?

Ko si uopšte ti? Šta si uradila u ovom svom životu da je bilo vrijedno življenja? Da sada umreš, šta bi ostalo iza tebe? Balav trag, ništa više.

Ubija me tišina, guši me. Ponekad crvenih očiju stojim ispred ogledala i govorim sama sebi. Ubjeđujem se da sam dobro, da ja to mogu, da će sve biti dobro jednom u životu. Krenuće. Mora.

Onda me i to slomi jer ne vjerujem više sama sebi. Ne vjerujem zato što sam se toliko puta do sada slagala da te moje riječi nisu ništa drugo do riječi polulude žene upućene onoj koja je totalno poludjela.

Ubija me što ne mogu pričati. Nije da ne želim, ne mogu.
Niko ne želi slušati o tome koliko si nesretan, depresivan, očajan, koliko ti je ustvari loše, užasno ti je u tvojoj koži, u tvom životu. Kako duboko u sebi osjećaš da nešto nije uredu s' tobom. Nešto nije uredu sa mojom glavom. Nije normalno biti ovoliko očajan u životu u kojem se ništa opasno po život ne dešava. Nešto stvarno sa mnom nije uredu i ubija me jer mi niko ne vjeruje. Najviše me boli što oni od kojih najviše trebam da mi vjeruju, ne da ne vjeruju meni, nego ne vjeruju u te stvari uopšte.

Kad me nasmiju, tad me najviše rastuže, jer se tada sjetim svih svojih grešaka i kako nisu ništa od toga zaslužili, i onda se bojim da ću ih izgubiti prije nego što im uspijem vratiti sve što su mi dali.

Još mi teže pada jer se moram skrivati, trčati u wc kad krene blaži napad panike, okretati glavu svaki put kad suze počnu da naviru i shvatiti da ti je ponestalo izgovora zašto su ti oči krvave. Čuvati neutralnu facu i truditi se da učestvuješ u razgovoru koji ne čuješ, ne doživljavaš, ne dešava se, lagati da si upravo jela, nositi hranu u sobu koju samo vratiš u frižider kada niko ne gleda.

Jedem sama sebe. Tako se bukvalno osjećam. Čini mi se da bih se ponovo rodila samo kad bi me neko zagrlio. I da bih u isto vrijeme i pukla.

Neko mi je jednom rekao da sve dok se bojiš da ćeš poludjet, uredu si, nisi lud još. Nadam se da je to istina.

17.08.2017.

Koja je adresa Jagomira?

Teško, mračno i depresivno.
Tablete za smirenje umjesto tic-taca.
Još mi samo treba da se i na to navučem.

- Amna, plač ti neće pomoći.
- Znam, ali ni ja ne mogu da pomognem sama sebi i prestanem plakati.
- Znači da si šiznula.
- Dobro jutro stari, dobro jutro.

15.08.2017.

mad

Opijena tabletama za smirenje, mokre kose ispred otvorenog prozora, pušim svoju prvu cigaretu danas. Razmišljam ... kako je dobro što se rijetko ovako smrači u meni. U mraku sam iskrenija, bolje vidim šta je u meni.

"Jesus take the wheel. " vrišti mi u glavi melodija. No, ja vrlo dobro znam da nema nikoga da preuzme volan, ja sam jedini vozač na ovoj magistrali na kojoj se ponekad tako smrači da ne vidim u kakve me provalije cesta vodi.

- Moraš sama sebi reći da je ovo samo loš dan. Loš period ako je baš tako teško. Sama u svojoj glavi moraš se sjetiti da si zdrava i da imaš nas, to je odmah na početku mnogo. Kad nakon napornog dana legneš naveče da odmoriš, padne ti na pamet da ne bi znala kako je odmor lijep, da nema umora. Tako će biti i kad ti dobro krene i budeš sretna. Vidjećeš koliko je lijepo kad si sretna.
- Da mama, sve si upravu. Ali da smo svi u stanju da tako razmišljamo ne bi ludnice bile pune.

15.08.2017.

O nepušenju

" Ali kad mi nepušači stanu računati koliko bih uštedjela na cigarama da ne pušim ... Dobro je ba milioneri, raziđite se. "

14.08.2017.

Mr. F.

Vidiš, postoji nekakva tanana razlika između mene i žena za kojima se inače okrećeš u prolazu. Ti tu razliku možda vidiš u fizičkom izgledu, ponašanju, stilu odjevanja, mjesta na kojima bi nas sretao, ali ne, ona se ne ogleda ni u jednom od toga. Mnogo je sitnija i delikatnija od onoga što ti misliš. Razlika između mene i njih, nije toliko ni važna. Makar bih znala, kad bih htjela, učiniti da iz tvojih očiju sve te žene nestanu i da vidiš samo mene. Postoji jedna važnija, teža razlika.

Razlika između mene i tebe. Pitaš se kakva je to razlika?
Razlika između mene i tebe je što bi ti godinama obje glave razbijao pitajući se jesam li žena tvog života, a ja već sada znam da nisam. Razlika između mene i tebe jeste što ti imaš bogatog tatu, prezime, diplomu, plaćen posao, status u društvu, stan, auto; a ja od svega toga imam samo tatu. Nije bogat ali je moj. Razlika između mene i tebe jeste što se ti ni za šta u životu nisi morao jako boriti, a ja sam za sve što imam suze prolila i krv propišala.

Nema veze što mi u stomaku proradi zoološki vrt neke svjetske metropole kad mi se javiš, i što kad se sjetim kako odmahuješ glavom kad te nasmijem, koljena mi klecaju, i što si uspio da se i ja pored nekoga osjećam kao žena, kao da ne moram uvijek biti u odbrambenom gardu, kao da napokon sam naišla na nekog ko je muško, pa mi dok mislim o tebi u glavi na repeat svira melodija "what a man, what a man .. ". Sve to nema veze.

Nema veze zato što sam ja žena za koju se treba boriti, a ti nisi naučio da se boriš. Naučio si da tvoje tijelo i novčanik urade sav posao za tebe. Problem je što sam ja i za tvoje tijelo i za tvoj novčanik i dalje preskupa.

Zato vidiš, ja sam se i prije mnogo puta susretala sa takvim kao što si ti, ali si ti sa druge strane prvi put naišao na nekoga kao što sam ja. Zbog toga ja znam da mogu probiti te tvoje zidove emocionalne nedostupnosti i dati ti nešto što nisi nikada imao. Saznanje da posjeduješ nekoga u cjelosti, da je neko bezrezervno i bezuslovno tvoj i samo tvoj. Ja ti mogu dati toplinu i nježnost, i sve ono što ti treba, a nisam ne znaš da ti treba da budeš ispunjen. Ja to sve umijem i mogu. Samo ne znam je li vrijedno i želim li. Ustvari, ne znam imam li snage?!

Htjela sam da jednom u životu budem pobjednik, ne onaj moralni, i da se neko za mene bori. Sve se bojim da ti to ne umiješ.

____

Jednom u životu
dat ću da me zarobi
Muškarac hladnog stiska
i čeličnog pogleda

13.08.2017.

Ne telefoniraj, ne kucaj noću, ne pati
izgledaj nonšalantno,
i shvati
da avantura je avantura
i da tako stoje stvari.

Uzimaj ili ostavi, na dan - dva
ništa ozbiljno u životu
konju
ti i ja.


girl, smoke, and cigarette image

06.08.2017.

13

Htjela sam, al' ne mogu.
Ne mogu stvarno, ne da mi se.
Nešto mi je sve ... mrsko, valjda.
Pun mi je kurac same sebe, a kamoli drugih.

***

Kod tebe mi se najviše sviđa što ti svaki put moram napisati poruku da mi otvoriš vrata, iako imaš interfon, jer svaki put zaboravim kako se prezivaš. Najviše mi se sviđa što se ne sjećam na kojoj televiziji radiš i ne znam tačno za koje novine pišeš, ustvari, nisam načisto ni jesi li stvarno novinar ili sam pogrešno čula dok sam gledala preko tvog ramena u park sa djecom. Sviđa mi se što mi pitanja izgovorena tvojim glasom i naglaskom ne smetaju baš toliko i što se ni ne ljutneš kad ti umjesto odgovora dam jedno: boli te kurac, ili u najboljem slučaju pogled koji govori "boli te kurac". Sviđa mi se što mi se više ne smiješ kad se zaključam u kupatilo iako smo sami u stanu, bolan, ja samoj sebi ne vjerujem a kamoli tebi. Ne sviđa mi se što si mi kupio čokoladu za rođendan i što si me grlio čvrsto dok si ljubio oba obraza, neću to tako. Ja tebe kratko poljubim u obraz a ti mene kratko uštineš za guzicu, drži se našeg uobičajenog pozdrava. Ne sviđa mi se muzika koju slušaš, štaviše, smara me do besvjesti, ali najbolje od svega u ovoj priči jeste što se mogu pokupiti i otići kad god me počneš smarati ili što me ne zaboli kad me pitaš hoćeš li mi zvati taksi ili da me ispratiš na tramvajsku kad ja tebe smorim. I kad skontam, baš je nama lijepo skupa, mogla bih ovako do kraja života.

Jedino mi nije jasno što baš nakon toliko godina si ti prvi muškarac od čijeg dodira ne štrecam, stojim pred tobom i ne bojim te se nimalo, ne prolaze mi kroz glavu prijašnje horor slike dok me držiš priklještenu uza zid, ne vrišti mi se kad me poljubiš. Ne znam je li to do tebe, ili je do mene. Možda sam ja sama uspjela u svojoj glavi ispraviti ono što ni moj psiholog nije uspio. Možda je i vrijeme učinilo svoje. Možda je i do tebe. Ne znam da li mi se to sviđa ili ne sviđa.

28.07.2017.

Girly

Žao mi je što nisam prihvatila ponudu da radim i u augustu. Otišla sam do wc-a i zatekla ga kako sjedi na klupi gdje smo sjedili deset dana.

- Ja mislio da si otišla bez pozdrava.
- Otišla do wc-a.
- Ni do wc-a ne smiješ a da se ne javiš.

Sjedili smo i pušili dok su se drugi pakovali i dok su radnici razmontirali šator. Naravno da je gospodin "imam 23 godine i sviđaš mi se, pa ne znam kako da se ponašam" došao i natjerao me da pomognem kolegici da se spakuje da ne bih sjedila pored njega.

Helem, shvatila sam da sam odrasla. Zašto? Zato što nisam pala na ovoga što je bezobrazan i što se pravi da me ne benda ni dva posto, nego na onog koji me slušao kad pričam, ispunjavao vrijeme smijehom, pravio sendviče iako sam uporno govorila da nisam gladna, ustajao mi da sjednem kad su sve stolice zauzete, mijenjao me na poslu kad odem da popijem kafu sa prijateljicom. Guess I'm not a little girl anymore.


***

Ako se naredna godina života ogleda u prvom danu te godine, to jest, rođendanu, onda je ovo moja godina. Nikad ljepših želja, iskrenijih zagrljaja, ljepših poklona i više radosti nije bilo.

Napokon sam dobila novčanik uz riječi: "Da i ti jednom u životu budeš žensko."

Girly girl.

27.07.2017.

Ne znam ..

Situacija na poslu je postala pomalo ... čudna.
Jedan je šaljiv, nasmijan, obazriv, dok drugi normalno razgovara sa mnom samo ukoliko ostanemo nasamo, ako je bilo ko u blizini redovno na sav glas viče kako sam mu dosadna, naporna i jedva čeka da prestanem raditi.

Ja i šaljivdžija riješavamo križaljke u slobodno vrijeme, slušamo muziku, zapalimo, odvojimo se malo pa razgovaramo, dok sa ovim mrgudom možeš pričati samo ako tapkaš oko njega i vagaš sva svoja pitanja i odgovore.

Večeras smo se ja i ovaj prvi zezali da ćemo se pobiti, pa smo se ko biva malo udarali šakama, znate ono, kofole. Mrgud je pospremao neke gluposti iako smo imali slobodno vrijeme.

- Kolegica: Dobro je vas dvoje, Ado (mrgud) će biti ljubomoran.
- Ado: De Amna dođi, ponesi ti ovo.
- Kolegica: Šta sam ja rekla, odmah joj je našao posao.

Danas smo zbog kiše morali zatvoriti sve, mi omladinci smo sjeli zajedno, nasuli sebi kafu, pripremili kolače, a on je umjesto da ostane da se druži sa nama, iako smo ga zvali, otišao kući. Kada se vrijeme popravilo vratio se.

- Što nisi ba osto s' nama?
- Iskreno da ti kažem, okrenuo se i pogledao čuje li ga neko, dokurčila si mi.

Ja sam mu samo okrenula leđa, oči su mi se napunile suzama skoro momentalno. Odavno nisam tako reagovala na slične stvari, iznenadilo me jer sam stvarno mislila da sam prevazišla to. Međutim, eto.

Nisam.

Btw. Šta sam blogerica skužila na sajmu knjiga ...

26.07.2017.

///

I'm curious to know exactly how you are
I keep my distance but that distance is too far
It reassures me just to know that you're okay
But I don't want you to go on needing me this way

The phone is ringing and the clock says four A.M.
If it's your friends, well I don't want to hear from them
Please leave your number and a message at the tone
Or you can just go on and leave me alone

And I don't want to know if you are lonely
Don't want to know if you are less than lonely
Don't want to know if you are lonely
Don't want to know, don't want to know

***

24.07.2017.

Fuck

I'm 23 years young from now on.

20.07.2017.

Zezanje mene po cijeli dan.

Uzela pauzu za cigar, ispružila svoje bijele noge na suncu. Čuje se kolegica iz daljine:

Šta se bijeli u gori zelenoj? Da l' je snijeg, il' je Amna.
Amna nije garant. Da je Amna, već bi progovorila.

***

Ja jednostavno ne znam šutit. I tačka.

19.07.2017.

ESS

Imate li vi običaj kada slušate pjesmu na yt pregledati komentare? Ja imam. Čisto da vidim šta kažu šire narodne mase. Tako kaže jedan komentar:

- Sudbina mu je uzela vid. Bog mu dao sluh.

Pa na ovakve izjave se preturam po sobi od šege. Fascinantan će mi biti zauvijek mind set ljudi kojima je sve loše i ružno od sudbine, karme, drugih ljudi, prema zaslugama, a sve dobro je od Boga.

***

Na poslu već postoji evidentno nadmetanje dvojice mojih kolega oko mene, što ja naravno koristim da izvučem maksimalnu moguću dobit a uložim što manje. E sad, moglo bi se reći da sam sebična, ali u duhu knjige koju čitam, može se reći i sledeće.

Svaka i najmanja jedinica moga bića, za koju pretpostavite da sam vas prethodno uvjerila da je gen, teži jednome. Teži produžavanju mene kao jedinke, odnosno mene kao pripadnika jedne vrste. Dakle, teži produžavanju vrste. Pošto moji geni imaju samo određeni životni vijek, koji odgovara dužini životnog vijeka mene kao jedinke, jedini način da moji geni prežive, jeste da se ja kao jedinka razmnožavam. Tačno je da neće preživjeti moji geni, ali hoće njihova polovina, poprilično vjernih kopija.

Poznato je da prilikom razmnožavanja, muškarci ulažu spermatozoide a žena jajne ćelije, isto tako je i poznato da je veličina jajne ćelije znatno veća od veličine jednog spermatozoida. Što u prevodu znači da žena u reproduktivni proces ulaže daleko više od muškarca. Zašto? Zato što je energija potrebna da se proizvede jedna jajna ćelija mnogo veća od energije koja je potrebna da se proizvedu spermatozoidi. Sa druge strane, žena može u toku mjeseca proizvesti samo jednu jajnu ćeliju i gubi mnogo više od muškarca ako oplodnja ne uspije.

Iz ovoga se može zaključiti da su žene u prednosti, i da imaju određenu vrstu nadmoći prilikom procesa udvaranja i razmnožavanja zato što se izlažu većem riziku gubitka dragocjene energije i vremena. Na muškarcu je da dokažu da su baš oni vrijedni potencijalni partneri, a kako će to bolje dokazati osim kroz nadmetanje sa drugim muškarcem.

Dakle, moglo bi se reći da ja prosto razvijam evoluciono stabilnu strategiju izbora partnera koji će potpomoći kopiranje i širenje mojih gena, odnosno pomoći u nastanku novih jedinki koji će dalje širiti moju vrstu.

A moglo bi se reći da sam jednostavno bitch, pošto neću dati ni jednom ni drugom.

***

Joj kakav ću sad pedikir da uradim ...

16.07.2017.

Alternativne činjenice

Nekim ženama bi valjalo na rodnom listu promjeniti datum rođenja u datum kada su se udale ili stupile u vezu. Stvarno se neke žene rode tek kad se muško veže za njih.

***

Čeka me težak period pričanja o stvarima o kojima ne želim pričati. A moram. Moram jer osjećam da prešućujući, obmanjujem. Kao da imam neku moralnu odgovornost prema tebi, a nemam. Oboje znamo da nemam. Kako pričati nekome o najdubljim i najmračnijim djelovima sebe, kada se trudiš da mu što manje otkrivaš o sebi.

A baš nam je lijepo bilo ovako.

***

Rezultat slika za crazy stupid love tumblr

12.07.2017.

Ljetne vrućine

" - Mogu li molim vas dobiti jednu veliku čašu hladne vode, sa ledom?

Rekla je zaigrano i ustala kao da će krenuti za njim u kuhinju. Sat je uveliko govorio da je već kasno popodne, ali se sunce nije predavalo. Kroz jedan otvoren prozor njegovog stana još uvijek su se zraci sunca probijali i osvjetljavali njena bosa stopala dok se podizala na prste i čitala naslove sa njegovih knjiga. Psihologija, filozofija, tumačenje ljudskog uma. Nasmiješila se. Spustio je čašu na sto i sjeo na malenu fotelju preko puta ormara ispred kojeg je ona razgledavala neuredno poslagane knjige i rukopise.

- Ne smeta ti? Nasmješila mu se ispod trepavica dok se saginjala da uzme čašu sa stola, pazeći da joj ne ispadne kroz znojave dlanove. Odmahnuo je glavom i nasmješio se zainteresovano, ruke prebačene preko naslonjača fotelje. U očima joj se vidjela zaigranost, vidio je kako se u njenim mislima ideja tek rađa i nastaje.

Spustila se na koljena sa desne strane fotelje i glavu naslonila na rukohvat. Kažiprstom je pravila osmice po njegovoj nadlanici, duboko zamišljena, radosna zbog svog plana.

- Ti nisi klaustrofobičan, ne? Podigao je kažiprst i kratko zamahnuo kroz zrak njime, dajući negativan odgovor.
- Ne bojiš se mraka? Odmahnuo je glavom, a između obrva mu se pojavila sitna bora. Neko bi možda pomislio da njegov izraz lica odaje zabrinutost, no nije bio zabrinut. Bio je zbunjen tokom ovog razgovora.
- Ne bojiš se ni - podigla je glavu sa rukohvata i nasmiješila se - mene? Nasmješio se i on, glasno, za razliku od nje, ali je odmahnuo glavom.

Ustala je i svoju kožnu torbu stavila na sto ispred njega, polahko odvezujući crnu maramu svezanu oko rukohvata torbe. Pogledala ga je preko ramena, dajući mu priliku da se usprotivi, no on je i dalje sjedio blaženo zavaljen u fotelju.

- Dok sam išla šetalištem, slušala sam jednu pjesmu i rodila se želja da nešto probam. Stala je ispred njega, držeći sa obje ruke u zraku zategnut šal. - Ako mi dozvoliš, naravno. Spustila je pogled na svoja stopala, pomalo bojažljivo, kao da se stidi, ne njega, već ... nečega. Umjesto odgovora, uspravio se i sjeo na rub fotelje, spustivši ruke na svoja koljena. Zažmirio je. Polahko je obavila njegovu glavu šalom i svezala nježno, ali čvrsto, čvor na njegovoj sljepoočnici.

- Ustani. Rekla je to skoro kao naređenje, promjenila se atmosfera u tom malenom, toplom sobičku i više je nije bilo stid, ni njega, ni ... ničega. Otkopčavala je dugmad na njegovoj košulji, polahko, pazeći da ga ne dodirne svukla je košulju sa njegovih ramena i uredno je položila na fotelju. Kažiprstom je uhvatila rub njegovog šorca i naglo ga povukla prema dole, jedva mu dodirujući kuk zglobom. - Zakorači. Uzela je šorc sa poda i uredno ga složila, te ga pridružila košulji na fotelji. Odmakla se i na trenutak ga promatrala, a onda je počela da skida odjeću sa sebe, svaki put puštajući je da uz zvuk padne na parket.

Prišla mu je toliko blizu da je znala da osjeti njen topao dah na svojim prsima. Uzela ga je za ruke i nježno palčevima masirala dlanove, a onda ih je okrenula prema sebi i njegovim otvorenim dlanovima prešla po svojim golim butinama. Držeći ga za obje ruke, polahko ga je dovela do kreveta. Prvi korak je napravio bojažljivo, nesigurno, ali se nakon trećeg prestao dvoumiti i slijedio je njene ruke koje su ga vukle prema sebi. Onda se zaustavila i rukama gurnula njegova ramena nježno ali čvrsto, krevet je glasno zaškripao kad je sjeo na njega. Uzela je njegovu bradu između palca i kažiprsta te mu je podigla glavu prema sebi, a onda se sagnula i ovlaš mu stegnula donju usnu svojim usnama. Izdigao se tražeći još, ali se ona izmakla prije nego što je uspio da je ponovo dodirne usnama. - Lezi. Počela mu je davati upute dokle da se pomjeri, da podigne glavu da zavuče jastuk, da spusti ruke pored tijela. - Ako ti bude neugodno, ili ti dojadi, reaguj. Okej? Klimnuo je glavom.

Namjestila je sobni ventilator ispod njegovih stopala, nagela ga je nad njegovo tijelo, i čim ga je uključila, koža na nogama je počela da mu se ježi, ispustio je tih zvuk olakšanja dok su mu se grudi polahko protresle. Znoj sa njegove kože se počeo sušiti. Glasno je prešla preko sobe i otvorila vrata, pogledala ga je dok mu se glava instinktivno okrenula u smjeru zvuka njenih stopala. U kupatilu je tražila kremu, bilo kakvu, ali se obradovala kada je na najvišoj polici vidjela neko ulje za tijelo. Na prstima se vratila u sobu i uzela svoj telefon tražeći kratku playlistu koju je sastavila u liftu prije samo pola sata. Uključila je slušalice i sjela kraj njegovih ramena, polahko zavlačeći slušalice u njegove uši. Provjerila je još jednom šal i pustila prvu pjesmu. Polahko je pojačavala ton dok skoro i ona nije mogla čuti prigušenu muziku iz slušalica. Zovnula ga je jednom, ali nije reagovao, ponovila je još glasnije, ponovo bez odgovora.

Pijuckala je hladnu vodu i posmatrala ga je. Iznenadio je osjećaj napetosti u zraku, kao da je osjećaj između njih bio utoliko snažniji, iako si nisu mogli čitati emocije sa lica. Osjećala je mnogo veće uzbuđenje nego što je očekivala i skoro pa nesvjesno, počela se dodirivati. Na usnama mu je titrao smiješak, pretpostavljala je da mu se muzika sviđa, možda mu se sve ovo sviđa, pomisli sa još većim uzbuđenjem.

Naslonila mu je svoje vlažne prste na njegove usne, prelazila polahko prstima po njima, razmičući ih nježno, izazivajući ga da je pusti da ih stavi u njegova usta. Obavio je usne oko njenih prstiju i lagano počeo da sisa njenu vlažnost sa njih. To joj je poslalo trnke kroz tijelo, sve od jagodica pa do međunožja, kao da je pecnuo strujom.

Sjela je na njegovo sada potpuno hladno tijelo i namjerno se promeškoljila. Nasula je ulje na dlan i lagano protrljala ruke, zagrijavajući ga, a onda je spustila ruke na njegova prsa, nježno praveći kružne pokrete. Zagrijavala ga je položenim dlanovima, praveći sve veće i veće krugove po njegovom torzu. Onda je ponovo zagrijala ulje i posvetila se ramenima i nadlanicama, osjetila je pod prstima kako mu se mišići opuštaju, koža mu više nije bila hladna i naježena, već topla i blistava od mirisnog ulja.

Onda je prste umočila u hladnu čašu sa vodom u kojoj se oni krupni komadi leda još uvijek nisu potpuno otopili, uzela ih je među prste i protrljala po jagodicama, a onda je, kažiprstom samo jedne ruke počela praviti mokar trag počevši u udubljenju iza njegovog uha, polahko spuštajući se niz vrat, pa prateći ključnu kost, a onda između grudi sve do pupka, gdje je napravila maleni krug. Onda se sagnula i ponovo prešla taj isti put, od vrata do pupka, usnama, prvo bi puhnula mokru kožu svojim toplim dahom a onda ga poljubila na to mjesto, negdje ovlaš, negdje bi ga kratko liznula, a ponekad bi uzela njegovu mehku kožu između svojih zuba i nježno griznula. Ramena i grudi su mu se brzo odizala i spuštala od kreveta, dok je uzimao duboko vazduh, raširenih usta.

Ustala je i zakoračila njegovu glavu, polahko spuštajući međunožje na njegove usne. Namjestila se na njegov već isplaženi jezik i duboko uzdisala, snažno ga držeći za kosu na tjemenu, dok je on brzo i snažno pomjerao jezik, gore i dole, lijevo i desno. Taj osjećaj kontrole i moći je dovodio do ludila, iako je čitavo vrijeme vjerovala da je ona ta koja je sumbisivne prirode. Taj osjećaj potpune kontrole, uzbuđenost zbog prizora i njegov jezik su je brzo odveli do vrhunca.

Spustila se do njegovog međunožja, i polahko skinula bokserice a onda ga veselo pogledala. Pitala se da li bi i sada uživala kao i dok je on gleda. Voljela je gledati ga ispod trepavica, smješiti mu se i zavoditi ga svojim nevinim očima. Voljela je vidjeti koliko ga izluđuje taj njen nevini pogled dok radi nešto perverzno i prosto. Toliko je voljela posmatrati ga, da je na trenutak pomislila da mu skine povez sa očiju, ali je željela da se još neko vrijeme drži ovog osjećaja nadmoćnosti.

Ispružila je jezik i samo vrhom, ali ipak praveći snažan pritisak, prešla od početka njegovog uda do samog vrha. Izdigao je kukove uz jak uzdah. Ljubila mu je stomak i prepone, praveći sitne ugrize svuda po toj nježnoj koži. Znala je od ranije da voli grubost, nikada je nije krivio za podljeve od ugriza, niti tragove od noktiju na leđima. Posvetila se ponovo svojoj perverznoj igri, ustaljenim stvarima koje je inače volio, ali koje su sada ponovo postale nešto novo i neisprobano, sve dok uz prigušen vrisak nije i on doživio vrhunac.

Ljubila mu je nježno stomak, penjući se uz prsa, preko vrata dok mu nije nježno poljubila usne. Legla je na bok pored njegovog, uprkos ventilatoru, potpuno mokrog tijela i polahko počela smanjivati muziku na telefonu, sve dok je nije potpuno utišala. Izvukla je slušalice i odložila telefon na sto do sebe. Rukom je napravila sjenu iznad njegovih očiju, dok mu je skidala povez i čekala je da mu se oči prilagode na jaku popodnevnu svjetlost. Spustila je glavu na njegovo rame i pogledala ga odozdo, a on se samo široko smješio, gledajući je u čudu, kao da je vidi prvi put. Dok je obavijao ruku oko njenih leđa, radosnim glasom je izgovorila jedno prosto:

- Bok Ivane. "

11.07.2017.

Misli.

Sve dok kao prevenciju od seksualnog uznemiravanja učimo djecu da se pokriju, sakriju i  ne nameću, umjesto da učimo i dječake i djevojčice da je ružno zviždati za nekim, koliko god nam bio privlačan, da je ružno dobacivati strancima, da je ružno dodirivati nekoga bez njegovog pristanka, da je ružno ulaziti u lični prostor stranaca, statistika koja govori o broju napastvovanih muškaraca i žena će biti u kurcu.

***
Da li će ikada ljudi uspjeti da nađu sredinu? Ima li igdje te umjerenosti? Da li smo prirodno programirani da tražimo u onome što je suprotno od našeg najgoru moguću krajnost?

Danas rasprava u društvu oko pokrivanja žena u Islamu. Moje lično mišljenje u svemu generalno je da dok god nikome ne štetiš svojim izborom, treba ti se obezbjediti sloboda i da živiš taj svoj izbor, bez obzira koji su tvoji razlozi iza tog izbora i da li se ja slagala ili ne sa njima. Svakako uopšte nije ni na meni ni na bilo kome drugom da tvoj životni izbor odobrava ili ne odobrava. To što ja možda imam oprečne stavove kada je u pitanju konkretna situacija, ne znači da me se tiče šta ćeš ti imati, ili nećeš imati na svom tijelu. Ja na osnovu svojih stavova biram svoje izbore, ti na osnovu svojih svoje, i mislim da ni jedna nemamo pravo da drugoj namećemo svoj izbor ni svoje razloge.

***
Najgore je biti u sredini, jer te tad ljudi doživljavaju kao nedefinisanog, neodlučenog, nesigurnog, neizjašnjenog.

Između ateista i teista najgore je biti agnostik.
U grupi heteroseksualaca i homoseksualaca najgore je biti biseksualan.

***
Sad bi bilo divno kad bih se ja zaljubila pa razjebala svoje praktične planove sa tobom, a onda da me pošteno ujebeš u život. Možda dobijem inspiraciju za nove paćeničke priče i poeme. To bi bilo divno.




06.07.2017.

...

Čudo je jedno kako u toni ozbiljnih životnih problema mogu biti totalno zen, dok mi masa nekih sitnica iščupa živce iz petnih žila. Najčešće sama sebe nerviram jer sam se počela uklapat u obrazce ponašanja ljudi oko mene, mada opet kad skontaš - valjda je logičnije da se ti prilagodiš masi, nego da čekaš da se masa prilagodi tebi.

Inače ne volim davati zajedljive komentare, niti ironično provocirati nekoga, osim ako se ne radi o mojim prijateljima. Generalno me boli briga za nečije porijeklo, obrazovanje, ekonomski i socijalni status, ništa od toga ne predstavlja faktor na osnovu kojeg bih formirala mišljenje o pojedincu. Međutim, kada me pokušavaš bocnut nečim od gore nabrojanog, garantujem da ću ti uzvratiti. I garantujem da će te boljeti više nego mene. Zato što da tebi ništa od gore nabrojanog nije bitno, ne bi to uzimao kao osnov da me provociraš, jer ne bi vidio provokaciju u tome. Znači bitno ti je. Ne uzvraćam zato što me povrijedi provokacija, već zato što su mi obrazi vatreno crveni od okretanja tamo-vamo. Okreni drugi obraz. Okreni drugi obraz. E pa za malograđane poput tebe nema okretanja drugog obraza.

***

Možda je do hormona, ali tako bih se rado sada sklupčala uz neko krupno i snažno muško. Možda se moj biološki sat tek uključio.

Dobro, gdje su ti muškarci za kojima se umire?!
Zbog ovih mojih se tek nakratko živjelo.



03.07.2017.

Pitanje?

Ima li neko od vas člansku karticu za gradsku biblioteku u Sarajevu?


Stariji postovi