Lolita, qu'ai-je fait de ta vie?

28.04.2018.

April is the cruellest month.

"Počinjem ovu svoju priču nizašto, bez koristi za sebe i za druge", ovim je riječima Selimović započeo svoj najbolji roman. Možda ova priča koju počinjem, ustvari nije nizašto, možda je potreba da ostane posljednji zapis moj o meni, jača od razuma i koristi. Ne znam da li će neko sa ovoga papira uspjeti da pročita ko sam i što sam bila. Dozvoli da ti ispričam priču o meni.

Ime mi je Amna. Dobila sam ga, slučajno, prihvatila i sa ponosom nosila. Sada mi se čini taj ponos pomalo gordim i oholim, jer nisam nikome donijela ni mir, ni sreću, ponajmanje sebi.

Ponekad osjećam kao da mi je umjesto kože na grudima velika rana, živa rana i da neko, rukama zagnjurenim do lakata čupa iz mene sve što mi je drago i blisko. Ponekad sam stotinu kilograma željeza na tračnicama života i ništa sem ove goleme tuge u njedrima.

Bolna sam, od kostiju do nervnih završetaka i od njih pa sve do kičmene moždine, do same ove srži iz koje sam nastala, a koja nosi ove moje gene koje bih najradije da okrivim. Da mi budu krivac što sam ovako prgava, ali ne mogu jer sam kriva jedino ja.

Umorna sam od života i bolesna od tableta za spavanje. Najbolnije od svega je što razloga nema. Nemam ništa u šta bih prstom uprla i kazala: "Evo, ovo me boli". Čini mi se, šta god da to bilo, znala bih kako da ga liječim. Ali kako izliječiti sebe, od sebe same?!

U ulici Danijela Ozme, ne znam ni sama na kojem broju, sjedi moj psiholog udobno zavaljen u fotelju i ne zna za mene dok ga sama na sebe ne podsjetim. Danijela Ozme je adresa na kojoj misliš da ispijam kafe udubno zavaljena u oblake. Zove se Sandra i ima blage oči, oči koje ulijevaju povjerenje i nikome, nikada, ne smije reći da je moja noga kročila tu, a kamoli šta su usne izgovarale. I to mi saznanje pričinjava zadovoljstvo. Više bih voljela da se ljudi pitaju šta mi bi najednom, nego da znaju da to ustvari i nije najednom, da je to sa mnom čini mi se oduvijek, kao mladež na vratu sa kojim sam osuđena da živim, kao nečim svojim, vlastitim, nečim što se ne uklanja nikakvim terapija, operacijama, ni ljubavlju, ni činjenicom da imam sve u životu da bih bila sretna. Zato me još više i boli, što imam sve, a nisam sretna.

Stajala sam, jednom davno, u drugom životu čini mi se, na raskršću. Raskršću prometnih ulica, ali i na jednom, mnogo važnijem, raskršću između života i smrti. Tada, u tom životu, želja da me nema je bila mnogo jača od ljubavi prema ikome koga bi moj nestanak rastužio, i baš tada sam ugledala njega.

Znate, u Indiji ima tako mnogo religija i Bogova. Hindusi imaju 36 miliona Bogova, kršćani imaju tri, a muslimani samo jednog. I baš kada sam se spremala da zakoračim, da tijelo predam toj bujici mašina koje su ljudi izmislili da im pomaže u životu i koje su se i meni tada učinile kao spasenje, on je pogledao u mene. Kunem se u svih 36 000 004 Boga, tada sam načinila molitvu svima njima. Usnama sam besčujno oblikovala molitvu: "Spasi me!" i katapultirala je u njegovo srce.

Molitva je bila uspješna. Mirza je od tog dana postao moje spasenje. Sidro koje bih držala objema rukama kada sam se bojala da će me kiša iz očiju potopiti k'o onda kad se svijet zaljuljao i more kao malenu barku potopilo Atlantidu. Ako želiš znati o golemoj tuzi što se svila pod mojom kožom i bolnim vriscima, vapajima duše željne da se oslobodi okova života, pitaj njega. Ne zna mnogo, ali zna dovoljno. A u životu to tako biva, sve se dobro i završi. Uvijek.

Ona opora žuč u meni, što mi je stajala u grlu dok bih u kupatilu povraćala sav sadržaj želudca učinila je da i njega povrijedim i otjeram. Često sam se pitala, šta je ona gorka i smrdljiva tečnost koja posljednja izađe iz mene iako sam svu nutrinu ispovraćala i sada znam. To je žuč, gorčina moja, i ono što me tjeralo na povraćanje nije ništa drugo do ljudska potreba da je se oslobodim.

Čini mi se da čitav život imam tu potrebu: da se oslobodim.

Gledali smo jednom na televiziji, niko se toga sigurno ni ne sjeća, kokoške i pjetlove, zgurane u kaveze, potkrezanih krijesti da bi ih više moglo stati, kako čekaju svoj red na klanje. Svuda oko njih je skorena krv, organi povađeni iz njihovih braće i sestara, a oni su svi mirno čekali na svoj red za klanje.

Eto tako se ja osjećam.

Podrezane krijeste, zgurana u kavez, čekam red za klanje. I sada znam zašto mirno čekaju. Zato što je smrt spasenje, oslobađanje kaveza, širenje krila.

Kada god o smrti razmišljam, mirna sam. Osjećam samo spokoj. Nema straha, nema zebnje, samo radosno iščekivanje.

Nisam ti ustvari nikad rekla koliko je u meni jaka želja da me nema. Ne da se ubijem, mada i to želim, svakog dana, svakog sata. Ne da umrem, iako bi mi to bilo najdraže, nego prosto da me nema i da me nikada nije ni bilo.

Zašto ste me napravili u ostavili u ovom svijetu, da budem ovako bolesna od života i umorna sama od sebe?!

O majko! Kako bih samo voljela da je doktor iz tvoje nutrine sastrugao onu grudvu mesa iz koje sam nastala i bacio je u šolju pa za njom pustio vodu.

O oče! Kako bih samo voljela da si me istresao bilo gdje, osim što si u nju posadio ovo sjeme, iz kojeg sam nikla, ovako loša, prljava i teška. I sebi i drugima nepotrebna i nedovoljna.

Ovo nije ispovijest, jer nemam šta za ispovijediti, osim da sam bila ljud. Čovječje vrste kći. A čovjek sa razlogom nije ni melek ni Iblis, on je nešto između. I ja sam bila između, kao i svi. I griješila i dobro činila, i pakostila i pomogala i lagala i bila iskrena. Pa bilo bi, pošteno, da prije nego što me se osudi, svako dobro i duboko zagleda u sebe, na dno svoje duše, pa ako u njoj nađe samo čistoću, neka baci blato na mene.

Osim tebe majko. Ti možeš i smiješ i moraš. Ti si jedina krvarila.

Od svega što sam zgriješila, pogriješila, slagala i prešutila, najviše mi je žao što sam vam osmijehe koji su čuvali vriske da ne izađu van pod sreću prodala. Jer mi se sada iscrpljenoj, sada kada posljednjim atomima svoje snage pokušavam dići bijelu zastavu u znak predaje, čini da me upravo ta odglumljena sreća najviše umorila.

I evo, desilo se ono što sam čekala.
Nestalo je svjetla. Ispred i iza mene.

***

Arapski jezik je čudo.
Čudo u kojem samo jednom rječju možeš da kažeš tako mnogo.
Nisam se trebala zvati ni mir, ni sreća ni sigurnost.
Ovo ime više ne osjećam kao svoje.
Tahzen. To mi je ime.
A ono znači tuga, depresija, očaj. Ni to.
Nešto još gore, nešto više od oporo od svega toga.

***

Iza mene neće, znam, ostati ništa, samo balav trag, kao iza puža.
Ipak želim da se ... Ustvari, ne želim ništa.

Ne želim popove, ni hodže, ne želim bijele nadgrobne spomenike, ni tabute, ni ćefine, ni zelenu čohu ni posljednje ispraćaje.

I neka niko govore o meni ne počinje sa: "Bila je dobar čovjek".

Jer nije bila ništa.

Samo je bila.

I prestala biti.


Stariji postovi