Čovječje vrste kći

Postoji dosta uspomena, samo što ih je neko naelektrisao i zakačio za naše trepavice, pa čim počnemo da mislimo na njih, peku nas oči.

20.08.2017.

- Be good.

- Ispred sam. Vrata su se otključala. Okej, mislila sam da će sići i iznijeti mi moje stvari ali sam ipak ušla i popela se na posljednji sprat. Još uvijek smo smotani sa prvim pozdravom, ne znamo šta bismo pa se sudarimo, zakačimo jedno drugo ramenom ili glavom. Nespretno sam mu pružala ruku dok je on nespretno pružao obje da me zagrli. - Hoćeš piti nešto? Oh, nisam znala da ostajem, ali ne mogu piti ništa sve i da želim. Zapaliću, svejedno je, sjedila ovdje i pušila ili čekala na stanici i pušila.

Na pitanje kako provodim ljeto sam mu u četiri rečenice izbrbljala o svom stanju. Posegnuo je za mojom nadlanicom i stisnuo je nježno. Ti si stvarno dobar dečko, pomislila sam u sebi.

- Imaš li nekih obaveza sad?
- Nemam.
- Hoćemo pušit?
- Hoćemo.

Možda ne bih trebala, možda me i crnjak opali, ali gotovo, već sjedim zavaljena u fotelji i srce mi kuca 89 na sat i toplo mi je. Jako mi je toplo  po čitavom tijelu. Kad sam otvorila oči bila sam sama u sobi, lupalo je posuđe u kuhinji i čula sam ga kako me pita je li mi se dopala knjiga. Ne samo da mi se svidjela, oduševljena sam, objasnila sam si dosta stvari ali sad imam mnogo pitanja u glavi.

Pomislila sam kako bi bilo lijepo ispušiti cigaru na prozoru njegovog posljednjeg sprata, napolju je svježe kasno jutro, skoro podne i miriše na kišu koja je tek stala. Ovo Sarajevo je lijep grad i volim ga, ali da mi je otići, čini mi se da ... ne znam zašto ali čini mi se da bi mi bilo mnogo bolje negdje drugo. Bilo gdje.

- Dođi da jedeš.
- Ne mogu.
- Ajde kome sam ovo pravio?
- Sebi.
- I kome još?

Jela bih ja ali se bojim da će mi biti još više neugodno kad budem grlila šolju povraćajući dušu tu pred tobom, u tvom kupatilu sa užasnim instalacijama gdje mašina za veš drnda, ali je trava učinila svoje. Stomak mi je snažno zakrčao, sjetih se kako u posljednje vrijeme živim na petit keksu i čaju od kamilice a što god da je napravio, ne znam kakvog je ukusa ali tako lijepo miriše.

Stojim na vratima i pamtim njegov luk na obrvi koja stalno izgleda kao podignuta, usne koje napući kad je napaljen ili zamišljen, svaku unikatnu tetovažu o kojima neću nikad saznati šta znače.

- Budi dobra.

Ne dobro, dobra. Mogu li biti dobra, ne znam, mogu se potruditi. Na semaforu sam se okrenula i pogledala u njegov stan, ne vjerujući da je ovo prvi odnos u mom životu ikada iz kojeg sam izašla sa jednakim brojem rana koje sam imala kada sam i ulazila u njega, a svi su me upozoravali i savjetovali protiv toga. Izašla sam lako, kao kad otvoriš sa unutrašnje strane vrata haustora u koji te neko mora pustiti da bi ušao.