Čovječje vrste kći

Postoji dosta uspomena, samo što ih je neko naelektrisao i zakačio za naše trepavice, pa čim počnemo da mislimo na njih, peku nas oči.

20.09.2017.

Posmrtni govor

Kad umrem ne zatvarajte mi oči da se posljednji put zelenilo iz njih stopi sa svijetom i kosu farbajte u najdrečaviju crvenu, da podsjeća na vatru u koju mislite da me ispraćate jer bijah ono što se nikako po vašem ne smije biti na ovom svijetu prolaznosti. Sa mene skinite sve osim crno-bijelog končića sa desnog prstenjaka a iz mene uzmite svu nutrinu koja još nije istruhla, bubrege i jetru, srce i crijeva, pluća i nisu čemu. I ne zovite popove ni hodže, ni žene što nariču i ne dajte da sa mene sapiru svu prljavštinu što na se' obukoh umjesto druge kože. Neka svira najglasnije što može moja najdraža muzika i kad Darko zapjeva "Ja sam slobodan" bacite i prvi grumen zemlje. I neka se niko ne usuđuje da govore počinje sa "Bila je dobar čovjek ... " jer nije bila ništa, samo je bila. Kad umrem, neka niko ne žali i ne plače, umjesto suza čitajte mi posljednji put Mešu: "Na dan moje smrti ... " Prije nego što me ostavite da mi tijelo postane gnojivo neka neko još kaže i ovo:

" Svi ćemo mi umrijeti, i po tome smo svi srećnici. Većina ljudi nikada neće umrijeti, jer neće biti ni rođeni. Potencijalni ljudi koji su mogli biti ovdje, na mom mjestu, ali koji zapravo nikada neće ugledati svjetlost dana, premašuju po broju zrnca pijeska u Sahari. Među tim nerođenim dušama svakako ima većih pjesnika od Kitsa i većih naučnika od Njutna. Znamo to, jer skup mogućih ljudi što ga stvara naša DNK, daleko premašuje skup rođenih ljudi. Uprkos toj nevjerovatnosti od koje nam se muti u glavi, ipak smo tu vi i ja, u svoj našoj običnosti... Ovdje smo mi povlašćeni - dobili smo na lutriji rođenja i pored tako male šanse da se to dogodi. Kako se onda usuđujemo da žalimo zbog neupitnog povratka u naše prijašnje stanje iz kojeg se ogromna većina nije ni pomakla? "