Čovječje vrste kći

Postoji dosta uspomena, samo što ih je neko naelektrisao i zakačio za naše trepavice, pa čim počnemo da mislimo na njih, peku nas oči.

24.09.2017.

U kasni sat crkava moj grad.

Na posao sam krenula prije svanuća. Pješke naravno, jer gradski prevoz još zadugo neće početi raditi, tek poneko auto prolazi glavnom ulicom, ne gledam na semafore i pješačke prelaze jer nemam potrebe. Poseban je osjećaj samoće kad hodaš gradom u onim satima kada još ne znaš da li je noć ili sabah, mrak, hladnoća, nigdje živa roba, glasno ti se čuju koraci i toka na ruksaku. Nakon obavljenog prvog djela posla, ja i kolega pijemo prvu jutarnju kafu. Postoji nešto dražesno u razgovoru sa nekim ko te ne razumije u potpunosti, a čiji jezik ti ne govoriš nikako. On svoje, ja svoje. Kao da se i moramo razumijeti. On razumije moju muku, a ja njegovu. Oboje grizemo i grebemo, ganjamo nešto svoje, on vizu za Kanadu, ja svoj zdrav razum. Nikako da se stignemo.