Čovječje vrste kći

Postoji dosta uspomena, samo što ih je neko naelektrisao i zakačio za naše trepavice, pa čim počnemo da mislimo na njih, peku nas oči.

16.10.2017.

Rad je stvorio čovjeka.

Trend kod ljudi koje pratim na instagramu je da se objavljuju slike alarma. Ustaje dva puta sedmično u osam sati i misli da ćemo mi svi sad popadati na dupe kol'ko je vrijedna. Zaboga. Ustajem u četiri, svako jutro jer 10 do 6 moram biti na poslu. Danas je bio 38-mi dan kako radim bez ijednog dana odmora. Danas je ujedno i bio treći dan kako radim 17 sati. Dakle od 10 do 6 do 11 sati naveče. Svako jutro pješke siđem na tramvaj (30 minuta hoda) i svaku noć se pješke popenjem sa tramvaja. Uzbrdo-nizbrdo. Da, slamam se. Slama me posao, slamaju me kolege, slama me little boss kako ga ja zovem jer se još uvijek nismo naučili podnositi jedno drugo. Jebiga, i dalje loše spavam, ali suština je u tome što, iako loše spavam, ja spavam. Bez trazema, spavam kao i sav normalan svijet. Nemam vremena da dišem bukvalno. Danas se gazda derao na mene što jedem i pušim u isto vrijeme ali ja nemam vremena da jedem, pa onda ispušim. Znači tih šest minuta koje ukradem za sebe mogu birati, ili da pušim ili da jedem. A ja se ne mogu odreći ni jednog ni drugog. Trčim na posao, sa posla trčim na fakultet (nisam odustala) sa fakulteta kući na kupanje, večeru i spavanje. To spavanje pretežno znači da se vrtim u krevetu do dva ujutru a kada u četiri zazvoni alarm imam neobjašnjivu želju da se objesim.

***

Neka neko dođe i odnese me pod tuš?