Čovječje vrste kći

Postoji dosta uspomena, samo što ih je neko naelektrisao i zakačio za naše trepavice, pa čim počnemo da mislimo na njih, peku nas oči.

10.11.2017.

Negdje na dnu srca.

Zamišljam. Stojim sa druge strane ulice, gledam u prozore. Nekada, lice bi ti se ozarilo da me vidiš u ovoj cvjetnoj suknjici koja leži negdje na dnu ormara. Ja ti ne znam adresu više, zaboravljam, znaš da zaboravljam. Ja ne znam put do tebe, loše se snalazim u prostoru, ali našla bih te. Kunem ti se, našla bih tvoje stepenište i kratke zavjese na prozoru koje tvoja majka nema vremena da popegla, a mene nema u toj kući. Hej, mene nema. Pogle' ti rasparene šolje u ormariću, zar ne vidiš da mene nema tu?! Zamišljam. Stojim sa druge strane ulice, noge me bole od stajanja, ali ne prelazim ulicu. Bojim se, svezano pseto ispred tvoga ulaza je samo izgovor. Bojim se, tu mi više nema ko vrata otvoriti. Bojim se, iščeznula sam iz razgovora, k'o dim cigare koji tvoj otac ispuhuje dok ti mreškaš nos i ljutiš se. Ni to pseto me se više ne sjeća. Boli me, boli me sad što je nikada nisam dodirnula. Boli me što nikad ne pomazih to za čim si toliko čeznuo.

Ma pusti sve to. Zamišljam. Stojim sa druge strane stola u bijeloj haljinici i noge mi cupkaju od iščekivanja i radosti. Zamišljam kako se opštinom razlaže naša pjesma dok se takmičimo ko će prije reći da. Da, svemu što nas čeka u životu. Da, tračevima rodbine da sam trudna, pa se uzimamo tako, bez trube automobila i svatova. Zamišljam neiskrene čestitke dok misle kako nećemo potrajati, 'ta nismo ni kako Bog zapovjeda u braku čim ne nosim tvoje prezime.

Zamišljam, skidam sa sebe sve ovo što sam bila i što jesam, da bih postala tvoja. Ja bih se, to ni ne sluštiš, svega svoga odrekla samo da još jednom vidim krivu trojku iza tvoga osmijeha. Pristala bih, do kraja vjeka da jedem samo tvoje slijepljene makarone i tunjevinu sa povrćem. Aman, ne volim tu tunjevinu, zar ne znaš?

Pristala bih bolan. I okov na prst da mi staviš, bijelu haljinu na se da obučem i da mjenjam prezime. Pristala bih i da gledamo ljude kojih se sjetimo samo Bajramima kako na naš račun piju. Pristala bih i na stalnu adresu od šezdeset kvadrati i obavezu da pokupiš djecu iz vrtića tačno u šest popodne. Ma svi ovi moji strahovi se sada čine smješnim, kao kad ti se dijete pokušava prišunjati da te prepadne a ti ga spazio i prije nego što je naumio. Svi su oni sada tako maleni i glupi, jer ja živim u svom strahu već dugo, predugo. Strahu da postoji stvarnost, da postoji svijet u kojem me ti ne voliš i da baš eto, u tom svijetu, ja moram živjeti.

Pristala bih, bila bih sve što ti hoćeš. Jer sve ovo što imam i što jesam, ne vrijedi ni pišljiva boba bez tebe.