Lolita, qu'ai-je fait de ta vie?

03.11.2018.

M

Kad se začuje ezan sa Begove džamije, ugasim muziku i otvorim širom vrata, stanem na dovratak i gledam u česmu na Begovoj. I padne mi na pamet Zilahijeva, voda koja nešto nosi. Čiko preko puta mi baca prženo kestenje.

Kad je to počela jesen?

Ovdje, dok mirišem pečeno kestenje, slušam ezan i gledam vodu kako otiče, osjećam se, zarobljeno, kao u prašnjivoj magazi. Ponekad se, okružena ovim stvarima koje blješte, sijaju se i prelamaju svjetlost osjećam nevidljivom.

Nevidljivi zarobljenik.

Koga? Čega?
Svojih maštanja?

Sva sam melanholična, šutljiva, nevidiljiva, ušuškana u neki drugi vjek. Kapci su mi kao olovo, riječ jedna mi je kao barut, pažljivo ih štedim otkako se učim da branim sebe. Hoće li moja odbrana biti sazdana od ovih bedema u koje se zatvaram? Nisu li zidovi jedini način da nekoga zadržiš vani. Hoću li ostati sama u ovoj tvrđavi koju podižem i hoću li, ono najvažnije, u njoj biti sretna ili će mi um skrenuti negdje lijevo, pa će onda biti svejedno, jal sam sretna, jal nesretna. Ja sam ustvari, sretno-nesretna, toliko sam sretno-nesretna da se pitam, kako to da niko nije izmislio riječ za ovo osjećanje.

Sješću na ćepenke i zapaliti cigaru, možda među ovim ljudima, koji nekud idu, prolaze, pričaju sve jezike koje znam da nabrojim, ne budem se više osjećala tako samom.