Lolita, qu'ai-je fait de ta vie?

04.10.2018.

:)

Moj psiholog je nemilosrdan.

Na osnovu naših dosadašnjih razgovora, pored toga što mi je ponovila sve ono što mi prijatelji već godinama govore, a to je da preuzimam preveliku odgovornost na sebe, odgovnornost za roditelje, za braću, pokušavam biti spasitelj svima (ovo mi je i jedna blogerica-psiholog govorila) zaključila je da imam izuzetno nezdrav odnos sa majkom. Emotivno-incestuozan odnos, tako kaže.

Koliko god moja majka mene tretira kao ispušni ventil za sve svoje frustracije, toliko joj ja to dozvoljavam i ohrabrujem je, glumeći njenog spasitelja i podnoseći žrtvu u ime svih onih ljudi koji su je povrijedili i nanijeli joj zlo, a sa kojima ja veze nemam.

Već neko vrijeme zahtjeva da dovedem sa sobom majku, a ja ne bih. Valjda se negdje u dubini sebe plašim da ću je izgubiti. Valjda negdje u podsvijesti, njenu pažnju, koliko god ona bila negativna i koliko god psihički loše uticala na mene, shvatam i prihvatam kao ljubav.

I svi vi koji ste mislili i govorili da sam izuzetno zrela i pametna, očito niste upravu. Moj psiholog kaže da sam ja, u svojoj glavi, još uvijek trogodišnje dijete koje traži da ga neko prihvati i voli.

Teško je zauzeti se za sebe i braniti se, kada to podrazumijeva da ustaneš protiv ljudi koje voliš i čija ti je ljubav najviše potrebna.

Još kaže da joj se čini da ja nisam došla zato što bih htjela nešto mjenjati, već sam došla kod nje da me ona nauči kako da sve zadržim u stanju ovakvom kakvo jeste, a da me ne boli i ne uništava.

I ne znam, pitam se, je li možda ipak upravu.

Noviji postovi | Stariji postovi