Čovječje vrste kći

Postoji dosta uspomena, samo što ih je neko naelektrisao i zakačio za naše trepavice, pa čim počnemo da mislimo na njih, peku nas oči.

02.07.2017.

Anketa

Ono kad se me and my bff popičkamo oko toga ko je bolji frajer.

Kaan

Povezana slika

Ili Burak


Slikovni rezultat za burak özçivit

Ne znam za vas, ali ova Kaanova savršena gornja usna vrijedi tri Burakova brka. Pf.

Slikovni rezultat za kaan urgancioglu

Ima taj dječije/naivni/sladak/"podero bi te k'o dijete napolitanku" pogled.

02.07.2017.

Ciganče, ciganče

***
Ono kad te pošteno izjebe sa računanjem integrala, kad se par puta onesvjestiš od smjena, tramsformacija, metoda računanja, tada ti pokaže Gaussove formule za koje ti treba otprilike dva minuta da skontaš fazon računanja a tri minuta da izračunaš taj isti integral. Sistem školovanja...

***
Grmi, a ja se lijepo skopčala na svaku moguću utičnicu zato što sam upravo provalila da je ova Numerika sranje žešće i da je mogu spremit za sutra. Integralno. A-ha. Hajd što sam aparate skopčala, nego još i slušalice nabacila. Bosa. Jebote, nešto mi smrdi u sobi na dim.

***
Ako žena udari muškarca i on joj vrati, je li to okej?!

***
Kad u ghetu od mog naselja nađeš stadion za trčanje to ti je ... Čovječe nisam ni znala da imamo stadion.

***
- Što si kupila te tegove?
- Da se iznivelišem.

Ozbiljno, još malo pa ću prevagnut naprijed.

***
Jedva čekam raspust da mogu rahat učit.

***
- Kamenorezac, Han Derventa, gdje to dođe?
- 6 KM od Pala.
- Između mene i tebe ili tebe i svijeta?
- Između Sarajeva i Pala, što?
- Hoću da uzmem radnu ploču za kuhinju.
- Pa sa vjećnice ti je 2KM karta, ali ti je bolje ići autom ako ćeš uzeti ploču.
- Samo ako ćeš ti nosit mermernu ploču od sto kila autobusom.
- Ih, još i ti da sjedneš na nju.
- Važi, vodiš me u Han Derventu.
- Ludo ćemo se provest.




01.07.2017.

A to me ne dotiče, što si došla sa njim ...

Ova godina mog života je bila ubjedljivo najgora godina. Ništa konkretno se nije dogodilo, već je sve ono što se čitavog života događalo, kulminiralo u ovoj godini. Moja metoda potiskivanja i guranja pod tepih te pravljenja da se nije dogodilo je žestoko pokleknula pod stegom stvarnosti. Pa me sustiglo i ono čega sam bila svjesna a i ono što sam gurnula u podsvjest. Ova godina je prošla u skrivanju u krevetu, lošem društvu, osjećaju high-a, povraćanja duše u šolju, suicidalnim mislima i samopreziru. Čitava godina je bila očajna.

Iako nije ponedeljak, nije mi rođendan, niti je Nova Godina i nije vrijeme za nove rezolucije, danas je prvi dan mjeseca u kojem sam rođena i jutros sam se prvi put u jako dugo vremena probudila bez osjećaja samomržnje.

Ako dam uslov ove godine, ući ću u historiju svog fakulteta kao osoba koja je položila najveći broj ispita u septembru. Neću ni da kažem koliko. Mada sam prvi put u životu ovoliko nabrijana na učenje. I sto posto sigurna da ja to mogu.

Danas sam sto posto sigurna da mogu sve što hoću, jer sam shvatila da sam pobjedila samu sebe. Sve drugo su samo sitne prepreke na putu do snova.

Za predstojeći rođendan želim:
- Novčanik u što drečavijoj tirkiznoj ili žutoj boji
- Člansku karticu za gradsku biblioteku
- Sportski grudnjak za trčanje
- Sandale sa štiklom
- Da pocrnim (nemoguća misija, konstantno sam nijanse 0)

Nećete vjerovati na koju sam se pjesmu nafurala čitav dan:

30.06.2017.

Ko je kriv?

- Nisam najbolji u računanju, ali kada saberem i oduzmem vidim da sam ovdje ja kriv...
- To nije ni važno. Šta će promjeniti to što ćemo okriviti nekoga? Ništa.

29.06.2017.

Mef.

Pisala sam budućim studentima zašto da ni pod prisilom ne upisuju Mašinstvo u Sarajevu. Evo sada jedan razlog zašto da ga upišu. Možda i jedini razlog, koji je, neću lagati, meni i dan - danas dovoljan.

Prije 10 minuta sam pitala ima li neko odgovorena pitanja iz teorije mehanike fluida:

Osoba jedan:


Osoba dva:



Osoba tri:


Osoba četiri:



Osoba pet:

28.06.2017.

Boooobs

Vidim da postoji izvjesno zanimanje za moje avanture sa sisama, pa evo izvolite.

Disclaimer: ne hvalim se i nikada se ne žalim na ovaj svoj problem zato što se "neofirno" hvalim. Znam da je lahko pomisliti da je to tako zato što mnogima grudi ne predstavljaju nikakav problem, meni lično predstavljaju iz više razloga. Jedan od njih je što u prosjeku svako godinu i po dana moram povećati veličinu grudnjaka koju nosim, a već mi je skoro pa nemoguće naći odgovarajući. Drugi ozbiljniji problem je što ja imam deformaciju kičme jer sam lomila pršljenove kao dijete i jebiga, ukratko, boli me kičma. Ja da se želim ovim hvaliti imam fb i instagram a svi koji me pratite znate da to ne ističem. Ovo je moje mjesto za ispucavanje mojih problema.

E sad, jedan dan in my life.

Sjedimo u bašti kafića, vruće je, topim se. Uzela petobanku liku jer sam mu crtala neke reduktore, razmišljam u šta da potrošim pare. Prijateljica me zagleda čudno.

- Šta je? Nisam obukla grudnjak.
- Opet?
- Puko mi onaj jedini što sam imala.
- Hajmo u SCC, sniženje u svim radnjama, možda nađeš.

Odmah se mi tu pokupimo do SCC-a. Siđem u Koton, čitav jedan zid grudnjaci. Naravno, 70% tog zida, grudnjaci sa push-upom. Dobro, al' đe tu idu sise?! Nema veze, pregledaću sve i jedan raf, možda je negdje tamo skriven. Nije. Nema veze, to je samo jedna radnja, to ništa ne znači.

Odemo u sledeću, i sledeću, i sledeću. Nema. Već vidno razočarana, pomalo gubim nadu u SCC, ljuta malkice, ne znam ni ja na šta sam ljuta, kad prijateljica me vuče za rukav:

- E, hajmo u womans secret, ako tamo ne nađeš poseri me.

Zamislite radnju pristojne veličine, na svakom zidu rafovi puni grudnjaka, veličanstvene boje, dezeni, čipka, bez čipke, sa korpicama, bez korpica, push up, i bez push upa, samostojeći, silikonski, water bra.

Našla 3 grudnjaka približno moje veličine. Slovima: tri.

Isprobavam u kabini, a prijateljica ispred kabine drži fige i govori puna nade i čežnje:

- Prvi?
- Nope.
- Drugi?
- Ne može.
- Treći?
- ...
- Treći?
- (izlazim iz kabine i tužno suznih očiju odmahujem glavom).

Jebo ih grudnjaci ko naprstci za palac, jebo te taj grudnjak, naljepnica za bradavice, i kakav je sad fazon sa vodom. Jebote voda u grudnjaku. Sve te jebalo.

- E znaš šta ćeš ti?
- Objesit se.
- Ja sam sebi kupila puno grudnjaka na Otoci.
- Ti nemaš sisa, tebi sve može.
- Pa probaj jebote, kad si sve probala, probaj i to.

Ništa, tramvaj, Otoka, pijaca. Zatvara se za 20 minuta. Siđem do prvog štanda. Dobar dan, dobar dan, daćete  mi ako imate tu i tu veličinu.

- Nisu tebi tolike grudi.
Skinem tregere kombinezona, zadignem majicu, onako na sred Božije meraje, gledajući je blago telećim pogledom koji govori: POMAGAJ!

Imam ovaj jedan crni, posljednji, probaj pa vidi. Uđem u kabinu, probam, nije to to, ali može. Košarice mogu, malo mi je širok preko leđa. Kalkulišem, odrezaću par centimetara pa opet prišiti kukice, a i uvijek mogu jače zategnuti naramenice. Može, uzimam. Pitam ima li još? Nema. Zna li ima li negdje drugo? Ima kaže skroz na drugom kraju žena ako nije otišla.

Trčim, mokra, znojava, dlanovi mi znojavi, kosa mi se zalijepila za čelo, iz mene isparava vrućina i očaj. Nađem ženu.

- Imate li to i to?
- Koje boje?
- Svejedno.

Kad je žena počela vadit grudnjake, izgubila sam se.

- Sve to moj broj?
- Sve.
- Ja to moram probati.
- Nije problem.

Probam, izvlačim se sva mokra iz njene improvizovane kabine. Mogu.

Sjedam na njenu stoličicu i tek tad počnem plakati.

- Je l' ti ne mogu?
- Mogu. Joj izvinite molim vas, valjda hormoni.
- Nema veze sine, samo ti dođi sebi.
- Evo uzeću ovaj bijeli, rozi i tirkizni. To mi može.
- Dobro.
- Je l' mogu ja vas zamolit da uzmete moj broj pa kad vam opet nešto dođe da mi javite, molim vas?
- Može, naravno.

I eto. Mirna sam godinu. Napokon. Ah, koji spokoj.

A za radoznale duše, evo:






Ovo nisam kupila.

28.06.2017.

Rant.

Smatram da se u životu ponekad najbolje ne baviti stvarima o kojima ne znaš dovoljno. Što je ironično, kod nas je izgleda pravilo da što manje znaš o nečemu, to više govoriš o toj temi,

Iskreno me ne zanima u šta ljudi vjeruju, niti sam od onih koji misle da ne možeš biti inteligentna i obrazovana osoba i u isto vrijeme vjernik. Naprotiv, nivo nečije inteligencije nema baš mnogo veze sa tim da li ćeš biti vjernik ili nećeš. Smatram da postoji čitav spektar stvari koji na to utiču.

Međutim, mislim da ne možeš biti obrazovana i inteligentna osoba i izvaljivati gluposti jer si vjernik. Mogu da razumijem da neko vjeruje da je Muhamed na krilatom konju odletio na nebo i pričao sa Bogom. Ja ne vjerujem u to, meni je to čista bajka i to ne pretjerano kreativna, međutim, jasno mi da neko čvrsto vjeruje u to.

Nije i ne može mi biti jasno da neko vjeruje da bi napredak nekog društva bio znatno veći ako bi to društvo bilo Islamsko društvo i ako bi se pridržavalo Islamskih pravila.

Nije mi jasno zato što imamo države sa Islamskim društvom, i vrlo je očito kako im ide, a i kako im je išlo u posljednje vrijeme. Tačno je da su arapske zemlje dolaskom Islama napredovale, tačno je da se položaj žene mnogo poboljšao u odnosu na prilike prije Islama, tačno je da su ljudi se opismenjavali nakon pojave Islama. Međutim, te iste arapske zemlje su ostale u tom vremenu, ili čak nazadovale, dok su neka moderna društva napredovala i idalje napreduju.

Pomalo mi je puna kapa tipičnih izgovora: to nije do Islama, to je do ljudi, to nije do Knjige, to je do tumačenja. Znate šta zajedničko imaju svi ti ljudi u arapskim zemljama? Islam.

I zar nije pomalo ironično da za tako savršenu, kompletnu knjigu, treba tri puta veća knjiga da bi je uspio tumačiti? Zar nije malčice ironično da za nešto što je navodno Bog dao, trebaju vam ljudi da vam objasne i rastumače? Pošto su redovni izgovori kada ukažeš na nasilje, mizogoniju, seksizam u toj knjizi: "Može se to tumačiti na više načina. Izvučeno iz konteksta. ... "

Usporedbe radi:

Zemlje sa najvećim brojem "ubjeđenih ateista" su Kina, Japan, Island, Francuska, Australija. U isto vrijeme:

Kina ima najveću kupovnu moć na svijetu, Japan je drugi u svijetu prema razvijenosti ekonomije, tri od gore nabrojanih pet zemalja se nalaze na listi zemalja sa najobrazovanijim stanovništvom na svijetu, Island je jedna od zemalja sa najtolerantnijim stanovništvom na svijetu.

A pošto je ja mislim svima očito kakva je situacija u većinski islamskim zemljama, evo liste najnetolerantnijih zemalja svijeta:

1. Afganistan
2. Sudan
3. Jemen
4. Egipat
5. Iran
6. Libija
11. Irak
14. Alžir
17. Saudijska Arabija
18. Pakistan

Ili možda da pogledamo skandinavnske zemlje gdje je tačno da je većina stanovništva kršćansko, ali gdje je to kršćanstvo više stvar tradicionalnog obilježavanja, nego stvarni set pravila prema kojih se oni kao društvo pridržavaju. Dovoljno je reći da su posljednjih par godina za "najsretnija" stanovništva svijeta proglašeni upravo ljudi iz ovih zemalja. Ove godine je čini mi se to Norveška. Zapitajte se malo zašto su sretni? Vjerujem da to nije zbog oštre klime i pola godine mraka.

Da ne dođe do zabune, ne mislim da je ateizam rješenje bilo kakvog problema, štaviše, u primjerima komunističke Kine i Rusije se moglo vidjeti da je jednako opasan kao bilo koji drugi vid ekstremizma.

Mislim da religiju ne treba mješati gdje joj nije mjesto, u zakone, društvena zbivanja, obrazovni sistem, jer je očito da ne funkcioniše. Vidi se to u milion malih i velikih primjera ali još uvijek imaš ljude koji tvrde da je Islam rješenje svih naših nedaća i da je šerijat idealni društveni sistem koji će sve posložiti na svoje mjesto. E za takve ljude sam sigurna da nemaju dva zdrava i čitava neurona u mozgu.

27.06.2017.

Nova nada CIA-e

U skoro pa sto posto slučajeva sam mirna, druželjubiva, povjerljiva osoba. Moj moto je: vjerujem ti na startu, sve dok mi ne dadneš razlog da sumnjam u ono što govoriš. Nisam previše radoznala, ne ispitujem previše pogotovo ako imam osjećaj da je nešto osjetljiva tema, meni ako neko kaže: "Ne mogu ti reći" nebitno je i zašto i kako i zbog čega, za mene je to svetinja. Njihova intimnost i ja više u to neću čačkat.

Ali ... kad skontam da nešto tu smrdi, u meni proradi stari KGB-ovac, ne samo da saznam i šta mi je slagano, i šta je prava istina, nego saznam i ono što si sam/a zaboravio/la. I svaki se put iznenadim svom detektivskom umjeću.

Sad kad sam obavila svoj detektivski zadatak i kad su sve kockice pale na svoje mjesto, e sad ću da ti jebem kevu!

25.06.2017.

Sometimes

Ponekad biti sam nije najgore što ti se može dogoditi. Nažalost, uvijek to shvatiš onda kada je već prekasno. Prekasno shvatiš da si provela život u trci i strci pokušavajući postići da te voli baš onaj čovjek kojeg ti voliš. I sada te voli. I sada shvataš da ona strka i frka si bila ti.

24.06.2017.

Trivijalno žensko

Jučer sam doživjela mini nervni slom u kabini radnje u SCC-u jer su u čitavoj radnji namjenjenoj za žensko rublje imali tri grudnjaka "moje" veličine od kojih mi nijedan nije mogao. Nema potrebe govoriti da mi nijedan grudnjak u čitavom SCC-u nije mogao. Kupila sam torbu.

Trivijalni ženski problemi.

Nekada sam znala satima slušati prijateljice o njihovim trivijalnim ženskim problemima, nemajući šta da im kažem zauzvrat jer nisam imala takve probleme, niti sam se zamarala istim stvarima. Prestala sam da dajem važnosti njihovim problemima i sada se i ja zamaram trivijalnostima. Baš je lijepo biti žensko, kad skontaš.

Moja prijateljica mi zamjera izgleda samo jednu stvar. I don't know how to talk about boys. Ponekad mi tako u priči izleti da sam izašla sa nekim, da mi se neko svidio, da se nešto desilo. Ja nikad još nisam počela priču o tome. Niti sam njoj, a nijednoj drugoj prijateljici počela pričati o tome onako, osim ako nismo pričale o nečemu vezanom za takve stvari pa spomenem nakon što je to već stara vijest. Ako je baš situacija ozbiljna, onda puno češće mučim prijatelje time. Mada vjerujem da bi mi oni bili zahvalniji da tušim drugarice time.

- I tako ti on meni na to kaže (nanana). Šta to znači?
- Kako misliš?
- Pa fino, dešifruj mi, ti kontaš te vaše muške mozgove.
- Nema šifre. Ono što je rekao, to je vjerovatno i mislio.
- Nema šifre?
- To su vaše igrice, mi to ne radimo.
- Fuck. Provedoh pola života u dešifriranju.

Guys of blogger, je li stvarno nema šifre?

Uglavnom, šta da čitam preko ljeta? Dajte mi neke kvalitetne prijedloge. Nemojte Koelja i Nuru svega vam. Dajte nešto zanimljivo, a da se opet ima razmišljati o tome. Interesantno, a da te nečemu nauči. Čitljivo, a da je tema složena.

Od vaših prijedloga za filmove sam sastavila spisak sa kojeg sam pregledala oko 40-tak filmova i nisam oduševljena pretjerano ni jednim. Ali eto čisto da ne mislite da uzalud pišete prijedloge.

For end, obožavam ovog čovjeka:

22.06.2017.

I baš te briga što ću sad ja

E sad, vidi ovako.
To što sam ja tebi rekla da moja sreća ne zavisi od muškarca, to je istina. Ja sam bila duboko nesretna i depresivna zato što me do ovih dvadesetak godina život gazio, i ne samo život, gazio me kako je ko i gdje stigao. I nijedan muškarac to ne može promjeniti. Nisam rekla da ne bih bila sretna sa tobom. Kada bih mogla birati, radije bih bila sretna sa tobom nego sretna bez tebe. U oba slučaja ostat će nešto sićušno i tužno duboko u meni. I neka ga. Mnoge stvari u životu me čine sretnom baš zato što me žaloste. I obrnuto. Bez svoje tuge, ja ne bih bila ja. Pred smrt ću da je okačim kao orden na svoja njedra, kao podsjetnik da sam preživjela. Da sam se popela na vrh zvonika sa kojeg sam mjesecima maštala da ću da skočim, pogledala dole i nisam se prepala. I nisam se okrenula i vratila zato što me bilo strah smrti, već zato što sam shvatila da ako imam hrabrosti da se uhvatim u koštac sa smrti, imam hrabrosti i da se suočim sa životom.

To što sam ja mjesecima molila sama sebe da ustanem ujutru iz kreveta, šminkala se i pravila frizuru onda kad je u meni, iznutra, sve bilo ružno i truhlo, tjerala se da učim kad je sve što mi je u glavi bubnjalo bio bjes i mržnja prema sebi, što sam se nazor trudila da liječim svoj duh i tijelo onda kada je jedina misao u meni bila da je bolje da su me istrehli u šolju, nego što su odlučili da me zadrže, nije značilo da mi ide dobro.

Meni je išlo očajno. Nisam bila dobra u pretvaranju da živim, vidjelo se na kilometar da samo životarim. Vidjelo se da se nazor smijem prijateljima na kafi iako samo što ne počnem vrištati od muke i beznađa. Vidjela je to teta na trafici kod koje redovno kupujem cigare, vidjeli su to ljudi koji su se vozili istim tramvajem kao i ja, vidjele su to moje kolege na fakultetu a ponajviše roditelji kod kuće. Vidjela sam ja to i sama u ogledalu.

Odlučila sam da, ako ću živjeti, onda ću stvarno živjeti. Odlučila sam da je vrijeme da me napokon zavoli najvažnija osoba u mom životu. Jedina osoba koja treba da me voli i jedina osoba čija ljubav treba da mi znači. Odlučila sam da je vrijeme da zavolim sebe samu.

A to što tebi treba da imaš nekog da ga voliš i da te voli da bi mogao živjeti, to je zato što ti ne voliš sam sebe. Što se umjesto svojom ljubavlju hraniš tuđom. Tebi se samo čini da meni ide bolje nego tebi, iako si ti od nas odšetao tako lahko i jednostavno, iako si ti našao djevojku za ozbiljnu vezu, dok sam ja testirala koja od droga čini da više otupim iznutra. Tebi se samo čini da meni ide bolje, zato što ti duboko u sebi znaš da nisi na pravom putu, ali ne možeš da odšetaš sa njega, jer ćeš biti sam. A ti ne znaš da budeš sam. Ti ne znaš biti ti bez da te neko ne voli, možda još važnije, bez da ti nekog ne voliš. Zato i jesi bio kivan na nju, jer babina jedinica ne želi nigdje drugo nego u Bosni da živi, a ti dobio priliku da ostvariš san i da odeš. Zato te hvata tvoje ludilo i zato ti je loše, jer ostaješ zato što te strah nepoznatog, samoće, života bez ljubavi.

Nije meni išlo bolje nego tebi, samo sam ja išla svojim putem, sama, zbog sebe, a ti svojim hodaš zbog sviju, osim zbog sebe. Želiš samoću ali ostaješ sa drugima, hoćeš da odeš ali ostaješ jer drugi to žele, nećeš djecu ali roditelji hoće unučad.

I možda ljudi kažu da možeš da nastaviš dalje tek kada oprostiš, ali pogledaj mene, nastavih, a ne oprostih. I nikad ti neću oprostiti.

Neću ti oprostiti obećanje da ćemo biti zajedno šta god da se desi u životu i što si mi slagao, a znaš da me od malena takve stvari peku. Ja ti nikad neću oprostiti što nisi imao hrabrosti da me u oči pogledaš, nego si me pustio da obilazim krugove oko Sarajeva ne skrivajući da plačem, sama na svom sjedištu, u lepršavoj haljini iz 1969. godine nakon što si mi na viberu rekao da naše petogodišnje prijateljstvo više ništa ne znači. Neću ti oprostiti što i sada kada o meni pričaš, pričaš kao da sam ti ja samo bila bivša tinejdžerska djevojka koja te ostavila kada ti je bilo 17 godina. Meni je bilo sićušnih 17 ali sam imala muda da te pogledam u oči i da ti kažem da to nisam ja, da moj životni put nije veza i da ja to ne mogu. Zaboravio si ostalih pet godina poslije te moje 17-te i da smo mi za pet godina izgradili prijateljstvo. Sada kada pričaš, pričaš kao da nam je 18 i kao da sam te tek nedavno ostavila.

Idi ti tuđim putevima, a mene nemoj potražiti kada shvatiš da oni nisu tvoji, jer ti više nisi moj put. Ljubav si mog života. Ali ja ću tebe zamjeniti nekim mnogo boljim i vrijednijim i daću njoj svu ljubav koju si ti odbacio. Ja ću tebe zamjeniti sobom.

***


Tako sam se kratko ošišala da više ne mogu svezati kosu u rep. Svezala sam je zato u dva smotuljka na vrh glave.

Danas sam uradila dobro djelo i jednom čovjeku kojeg sam upoznala samo zato što je sjedio na jedinoj klupi koja je bila u hladu, a moj sladoled se topio na suncu, promjenila život. Ispričala sam samo tati i on je, tvrdica, moja tvrđava, plakao.

Jutros me probudilo sunce, polahko se prikralo kroz prozor i okupalo prvo moje noge, a onda cijelo tijelo. Možda sam zato ovoliko sretna.

Danas sam položila otpornost materijala i zakucala mehaniku fluida. Čak me ne žalosti što će mi prenos i provođenje toplote ostati za septembar jer je ispit sutra a ja nisam ni počela da učim. Mada, s' obzirom da sam u srijedu izašla na elemente koje nisam ni pogledala prije i prekucala, nikad se ne zna.

Čitav život se u crveno farbam kad me spiči depresija. Danas sam se ofarbala u najkričaviju crvenu koju sam mogla naći u radnji zato što sam sretna.

Kupiću si sandale sa potpeticama nakon sto i jednu godinu zato što Ivan ima 2.03 metra u sebi i mogu da si to priuštim.

***

Iz glave meni ti više ne izlaziš
k'o slatki nemir trncima me prolaziš

22.06.2017.

Oh baby ..

And frankly, just floating the idea of you and me as a couple...
all I see are problems. I am talking about world chaos.

And, I'm sorry, but ...

I'm in for all of it.

17.06.2017.

Savjet dečkima

Ovo je jedini ispravan i uvijek efektivan način da djevojku pozovete van.



Edit: I da, burek je bio ispod sača.

17.06.2017.

OCPD

U više navrata su me pitali da li imam neku vrstu OCD-a. Mislim da većina ljudi nije svjesna ozbiljnosti takvog mentalnog stanja, niti je ustvari svjesna da je OCD mentalna bolest. Doduše, u društvu u kojem se ja krećem, a vjerujem da je tako kada se uzme u obzir čitava naša divna država, mentalnim bolestima se ne pridaje dovoljna pažnja. Nekako se umanjuje važnost mentalnog zdravlja. Više puta sam imala priliku čuti da psiholozi i psihijatri nisu "doktori" već neki šarlatani. Ako neko ima dijagnosticiranu mentalnu bolest postoje dva tabora ljudi oko njega. Prvi je tabor "ma nije njemu ništa, besposlen pa glumata" a drugi "ovaj je za ludare, otpisan totalno". Između nema.

Sa druge strane, internet društvo, muzika, filmovi, posljednjih godina glorifikuju i romantiziraju mentalne bolesti. Depresija je tako predstavljena kao nešto bezazleno, stanje prouzrakovano pretežno ljubavnim problemima. Licima djevojaka depresivan izgled daje neku posebnu ljepotu pa su većinom potpuno našminakne, sređenih frizura, i obučene u neku minimalnu odjeću dok se izležavaju na kauču i zavodljivo uzdišu tužne i očajne. Ja lično mislim da je to jedan jako opasan trend posebno kada se uzme u obzir da su veliki broj internet korisnika djeca još uvijek nedovoljno razvijenog mentalnog sklopa.

Tako se na filmu ili seriji lik koji navodno ima OCD predstavlja kao osoba sa još jednom simpatičnom osobinom kao što je kuckanje tri puta prije nego što izađe iz kuće. Jednostavno je pomalo šašav. Daleko je to od stvarnosti u kojoj žive ljudi sa OCD poremećajem.

OCD predstavlja obsessive - compulsive disorder u kojem ljudi imaju neželjene misli koje se ponavljaju, osjećaje i opsesije te zbog toga izvode određene rituale, da bi smanjili ili se u potpunosti rješili tih neželjenih misli, ali ti rituali dovode do samo privremenog olakšanja, a njihovo neizvođenje može da ozbiljno poveća nivo anksioznosti koji je kod takvih osoba skoro uvijek veći od onog kod prosječnih osoba. Ako se ne tretira, ovaj poremećaj može da ozbiljno ugrožava svakodnevni život osobe koja pati od njega, kao što su odlazak na posao, u školu, u kupovinu, itd.

Ono za što većina ljudi miješa OCD je OCPD, (obsessive compulsive personality disorder). OCPD je "poremećaj ličnosti" a ne mentalna bolest, i to je možda i prva i najveća razlika. Ljudi sa OCPD-iom su pretežno previše posvećeni detaljima, urednošću, redom, organizacijom, perfekcionizmom, ponekad čak i na uštrb novim iskustvima, spontanošću i tome slično. Vjerujem da skoro svaka osoba ima jednu stvar u svom životu kojoj pridaje mnogo pažnje i jako joj je stalo da su te stvari u nekom organizovanom redu. To što volite slagati knjige po abecednom redu ne znači da patite od OCD-a.

Ja imam OCPD, koji je malo više izražen nego kod prosječne osobe, čim je vidno primjetan. Moja odjeća mora biti složena prema dvije kategorije: namjeni i bojama. I to bojama onako kako ide u spektru boja, od crne do bijele. Iz tog se razloga u mom ormaru pretežno nalaze crne, sive, smeđe, bež i bijele stvari iako ja volim sve boje, ali se vrlo često ne uklapaju u moj redoslijed slaganja. Ponekad napravim iznimku sa tirkiznom bojom ali mi jako bode oči kad otvorim ormar. Sve vješalice moraju biti jednako odmaknute jedna od druge i na svakoj se moraju nalaziti dvije stvari. Moje školske knjige također moraju biti složene prema veličini, vrsti knjige i onda prioritetu. Iako 90% njih ni ne pogledam. Kada se vozim negdje brojim bandere pored kojih prođemo, ako hodam uz stepenice brojim stepenice, ako prelazim semafor brojim bijele pruge na zebri. Znam broj stepenica u svakoj kući u kojoj sam bila, i tako dalje. Te stvari radim jer mi pružaju osjećaj kontrole. I sigurna sam da svi imate tu jednu stvar oko koje ste vrlo izričiti i specifični i kojoj pridajete mnogo važnosti. Koja je vaša*

16.06.2017.

Kad prave ljubavi ginu

Naravno da ćemo pričati do šest ujutru noć prije nego što ja imam tri ispita.

- Ti si ljut na mene. Čuje se u svakoj rečenici.
- Nisam ljut. Nemam prava.
- Imaš i ljut si. I neka si. I ja sam ljuta na tebe.
- Zašto?
- Ljuta sam jer si mi obećao. Obećao si mi a slagao si.
- Da ćemo uvijek biti prijatelji?
- Da ćemo uvijek biti zajedno šta god da se desi.
- Ti si od nas digla ruke tek tako. Ja sam ostao u onoj sobi kad si mi to rekla. Sve godine poslije toga su maglovite.
- Ja sam digla od nas ruke prvi put, ti posljednji. Meni je bilo 17 i bila sam jako glupa. Ti si uvijek bio pametniji od mene. Ali ja nisam obećavala pa lagala. Ti si! Ja se posljednjih godinu dana vozam u tramvaju kružeći ko zna koji krug oko Sarajeva kao onog dana kad si odustao. Još nisam sišla s' njega.
- Stalno mislim o parkingu na Vojničkom, gužvi u saobraćaju i kiši koja je padala k'o da joj je posljednje. Ko da je znala da ćemo se rastat.
- Na svakom smo skretanju pogrešno skrenuli. I eto, tu smo gdje smo.
- Jebiga.

15.06.2017.

Džez profesore

Ja sam uvijek pomalo izuzetak. Primjera radi, profesori koji su sa svima dobri, uvijek nagodni, sve se možete sa njima dogovoriti, mene organski ne podnose. Tačno im se promjeni faca kad me vide. Imala sam tog jednog profesora koji je bio uvijek raspoložen, spreman za šalu, spreman pomoći, pokloniti bodove, ma eto, savršen profesor. Igrom slučaja mi je jednom u septembru falilo tri boda iz njegovog predmeta da dam uslov za drugu godinu. Sjedim u kabinetu sa asistentom.

- Pa idi kod profesora i reci mu da ti treba za uslov i vidi šta on predlaže.
- Šta je iskustvo dosadašnjih godina pokazalo?
- Daće ti tri boda, još ako su za uslova, nikad dosad nije napravio problem.

Otišla i vratila se.
- Šta bi?
- Oborio me.
- Ne mogu da vjerujem.
- Još me i napao i istjerao iz kabineta.

Tako je sa svim ljudima koji sviju vole, mene ne podnose.
Oni mrgudi koji nikoga ne gotive, koji su sa svima na distanci, sa mnom su odlični. Najveći mrgud od profesora:

- Dobar dan profesore, pisalo je na rezultatima da treba da se javim vama u kabinet?
- Da. Grupa tri je l' tako? Koliko ti imaš minusa?
- Pet.
- A koliki je minimum da se izađe na ispit?
- Tri.
- I šta ćemo sad?
- Ne znam, vi ste profesor.
- Što nisi dolazila?
- Da vas lažem il' budem iskrena? ... Bilo mi mrsko.
- Dobro, vidimo se na ispitu.
- Znači mogu izaći?
- Možeš.

Svak živ me ubjeđivao i da on uporno flertuje sa mnom na vježbama, ali pošto sam ja inače duduk za takve stvari, meni da direktno kažeš da ti se sviđam ja opet ne bih skontala, ne znam je li tako ili nije.

Helem, naopako.

Sutra imam dva ispita i teoretski dio ispita iz fluida. Divno.

14.06.2017.

Serije

Nisam nikada bila preveliki fan serija. Prvenstveno zato što ne znam pratiti seriju epizodu za epizodom, kao sav normalan svijet, već moram odjednom pregledati svaku epizodu koja je do tada izašla a onda frustrirana čekati nove. Dakle, serije svakako nisu za mene i pratila sam ih samo nekolicinu.

Kao tinejdžerka sam pratila Gossip Girl i jako sam je voljela. Da li bih je počela gledati da sam imala više godina? Vjerovatno da bih. Mislim da je to jedna tipično ženska serija, ne znam zašto je tako doživljavam, ni zašto generalizujem i pravim od žena stereotipe, ali realno je da oni sa razlogom postoje.

Dugo sam se opirala GoT, sada mi je i drago zbog toga zato što sam je ja počela gledati kada su već objavili sve epizode šeste sezone, i evo već se ubijam čekajući sedmu. Dakle, fantastična. Za razliku od prethodne ne bih rekla niti da je tipično ženska, ali ni muška.

Jeste li recimo vi primjetili da pretežno u stvarima kojima je ciljana publika ženska, muškarci uopšte ne vide nikakav interes, dok sa druge strane u stvarima koje su naočigled tipično muške, žene mogu pronaći i dosta stvari koje bi njima bile interesantne? Možda se meni samo čini da je tako.

Pratim i Lucifera, ne znam zašto jer sam poprilično razočarana. Očekivala sam neku nadrealnu seriju sa sotonom, božanskim temama i tome slično, a dobila samo kriminalističku seriju (koja btw uopšte nije tako dobra, CSI je klasa za njih) sa ponekim začinom. Gledam u nadi da će se stvari zakuhati.

Pregledala sam i jednu tursku seriju nadasve lijepu i zanimljivu. Radi se o adaptaciji romana Grmuša, mada je pored socijalnih i društvenih pitanja koja su tema romana, dosta pažnje stavljeno i na ljubav. Jedna jako lijepa serija, sa predivnom kostimografijom, ali zaista predivnom, lijepa scenografija, sve u svemu, lijepo. Baš onako za banjanje stopala u nekoj kupki i kosu natopljenu uljima, dok čekate da vam se osuši lak na rukama.

Koju biste mi vi seriju preporučili pošto ću uskoro na "raspust" a u planu nemam ništa osim spremanja ispita za septembarski rok?!

13.06.2017.

***

Ovo što ja sebi radim,
ovo je silovanje duše.

Mene boli tvoj bol
i boli me tvoja rupa na plafonu
za koju kažeš da je sada negdje drugdje.

Hvala Bogu pa si dobro.
I hvala Bogu što je imaš
da se volite.

Ti i ja se nismo zaslužili.

Jebeš ga.

12.06.2017.

...

Nakon sto godina.

- Jesi tu?
- Reci?
- Šta radiš?
- Učim se da preživim bez tebe. Ništa, sad ušla u kuću. Ti, radiš?
- Radim, odmaram danas, evo sa Đ. standardno.
- Rekla bih da ga poselamiš, al'..
- Al' šta?
- Ali se bojim da me se više ne sjećaju. Bojim se da me nema više u vašim pričama. Bojim se, zaboravili su mi nadimak. Ma nako.
- Dokle si sa faksom?
- Daleko. Diplomirala sam čežnju za tobom. Evo, završavam drugu.
- Upisao sam i ja IT akademiju.
- Nedostaješ mi odavde do tvoje kičmene moždine. Lijepo, čula sam da je raja zadovoljna.
- Ma puno para, valjda će se isplatiti.
- Ljubav si mog života. Hoće, taman da baciš tu uniformu.
- Treba otplaćivati rate, neću još uvijek je baciti.
-
Ja bi i sad opijena samo tebe tražila. Moram ti nešto reći.
- Šta?
- Niko osim tebe nikad nije uspio da shvati, mene. Naučila sam svezati pertle.
- MA JE L' ME ZEZAŠ?
- Ne. Umrjeću. Umirem. Ma umrla sam ja, zato je i lahko u praznu ljušturu ubaciti nove stvari. Ne. Fakat jesam.
- Kako, gledala tutorijale na yt?
- Jedno jutro digla nogu da ih svežem u mrtvi čvor i svezala u mašnu. I jedino sam tebi htjela javiti. Jedino tebi želim javiti kad mi se desi dobro. Kad mi se desi loše. Ja jedino s' tobom želim život djeliti.
-
Pa super. Odoh nešto završiti. Čujemo se.

Ljubav si mog života.


11.06.2017.

Patriotizam.

Kada se ateista ljuti na vjernika zato što vjeruje u ono što vjeruje ili zato što obilježava svoje praznike, to nije zato što je on ateista, već zato što u sebi ima Boga, samo se još nije pomirio sa tim. Onda je on u suštini ljut na sebe jer ima Boga u sebi, a ne želi da ga ima, zato što se iz nekih svojih razloga još uvijek nije pomirio sa njim. On je ljut na Boga zato što vjeruje u njega, a on nije onakav kakvim bi ga on želio.

Ne možete se ljutiti na nekoga u čije postojanje ne vjerujete. Ne možete biti kivni na nešto što u vašem životu ne postoji. Ne možete u sebi imati toliko gnjeva prema nečemu čega nema.

***

Nije patriotizam kad vrijeđaš i pljuješ tuđe. Patriotizam je kad voliš i poštuješ svoje, i živiš i radiš da bi doprinio napretku onoga svog.

Iskustvo je pokazalo da bosanci postanu patrioti tek kada odu iz Bosne. Kada im poštom stigne boravišna ili radna dozvola neke Švabije ili Skandinavije usput u istoj koverti stigne i zlatna patriotska značka.

Neki dan se digla hajka oko Thompsonovog koncerta u Mostaru. Fašista kažu. Sjedem i pročitam mu tekstove. Ne znam, ja sam vidjela ljubav prema svojoj zemlji i mržnju prema četnicima. Pročitah i da je prvi pjesmu napisao u ratu, kao vojnik, prije toga nije pisao.

Kada bi recimo sada neki Srbin za Marka rekao da je fašista zato što voli Hrvatsku i mrzi četnike, to bi meni puno više reklo o njemu, nego o pjevaču. Ako ti smeta što neko mrzi četnike, onda to znači da ih ti voliš? Ili si im makar blago priklonjen? Ako si i najmanje priklonjen četnicima/ustašama/balijama za mene si fašista i tačka.

To bi bilo kao kad bih ja rekla da mi smeta što neko mrzi Bosance koji su u ratu klali Srbe/Hrvate. Ne smeta mi, štaviše, mrzićemo ih zajedno.

Htjela sam reći nešto vezano za Marka. Lično mislim da su u bivšoj Jugi Hrvati najveće patriote. E sad da se ne pomisli kako hoću reći da su Hrvati i najveće patriote ikad, iđe, i kako im je sve med i mlijeko, ali se može recimo vidjeti na trenutnoj situaciji koliko ljudi vole svoju zemlju i rade na tom napretku. Pa makar mic po mic. Bosanci i Srbi će zauvijek biti zauzeti mržnjom jedni prema drugima da bi išta napravili od svojih zemalja. Nama je trenutno Hrvatska pojam, Evropa, a mi u ovolikoj Bosni i Hercegovini, sa ovolikim državnim, privatnim, fiktivnim univerzitetima, hiljadama viška radnog kadra ne možemo da nađemo ljude da prevedu upitnik sa bosanskog na engleski.

Eto i još jedna paralela, čovjek u rovovima braneći svoju zemlju pisao pjesme i on je fašista, a nama predstavnik bosanskih patriota čovjek koji je iz Švicarske zapomagao: Je l' Sarajevo gdje je nekad bilo? Pa ne znam brate, mogli su i sa zemljom sravnit, ti ne bi znao, ako ne bi na vjestima vidio.

Meni baš nešto žao što nisam iz Mostara, otišla bih mu na koncert.

Helem, sjeća li se neko Modelsica i onog ultra-mega hita pare pare pare. Evo jedna bolja. Može se reći i patriotska:

10.06.2017.

raaaant

Već pet sati vježbam otpornost materijala. Izludiću i od greda, i kosog savijanja, i U, T, I profila a ponajviše od redukcije opterećenja i njegovih zadataka, ručka na vratima i lampa sa plafona. Koga ba briga na šta je sve opterećena šteka kad kreneš da je otvoriš. Ako mu još jednom odem na uvid, pobacaću mu sve iz kabineta.

- Znate šta meni nije jasno? Kako to da me asistent pustio, i to sa skoro svim bodovima, a vi me oborili?
- Pa znate kako, ovaj, kolegice, ovaj, vidi se da ste vi ovo znate, čak se i vidi da ste rijetki koji su uspjeli to i shvatiti, ali opet bih ja da vi izađete na popravni.
- (Je l' jebeš ti mene?) Dobro.
- Nemojte se ljutiti, ovaj, to je za vaše dobro.
- (Jes' kurac moj za moje dobro.) Ne ljutim se. Samo mi je krivo što prema jednom profesoru trebam upisati devetku, prema drugom ne mogu ni položiti.
- Pa eto potrudite se da ipak upišete deset.
- (Oj jebaću ti znanje, jebaću ti gdje imaš i gdje nemaš.) Hoću. Hvala. Prijatno.

Da poludiš.

Onda me pitaju što nemam volje da učim, što mi je muka svega, što sam zamrzila svoj fakultet.

Pošto je sad upis na fakultet, ako neki ljudi koji me čitaju još razmišljaju šta upisati, da vam kažem šta da ne upisujete.

Ni u ludilu, ni pod prisilom, ni pod životnom opasnosti nemojte upisati Mašinstvo u Sarajevu. Ako vam je toliko stalo do Mašinstva, idite u Mostar, idite u Istočno Sarajevo, idite u Tuzlu.

Zašto?

Zato što ako obnovite godinu i uzmete koliziju, uredno će vam je naplatiti 100KM po predmetu iako nije zakonski da se plaća kolizija. Ako slučajno kolektivno budete tražili socijalni rok u septembru reći će vam da to nije po zakonu i da se to ne može.

Zato što vam neće dati da izađete na ispit koji niste prijavili na ISSS-u iako su ga oni zatvorili pet dana prije roka. Zato što ćete po 6-7 sati stajati u redu da upišete godinu jer su u studentskoj službi gamad.

Zato što će vas obarati iako "vi to znate". Zato što ćete bezbroj puta čuti da profesor izjavi "velika mi je prolaznost na prvoj parcijali, moraću dati tešku drugu" . Zato što se ovdje profesori takmiče kome će biti manja prolaznost, umjesto da je obrnuto.

Zato što ćete krv propišati da bi vam neko rekao da vam fali 0.25 bodova da prođete, a nekim drugim studentima će naprosto nići bodovi k'o iz vode. Zato, ako mrzite nepravdu ovdje ćete se je nagledati.

Eh da, ako ste iz SDA ili je neko vaš na jakoj funkciji u SDA onda se nemojte sikirati, bujrum na Mašinstvo, biće vam k'o u banji.

Mrsko mi je dalje nabrajati, ali ovo će vam sve reći:
Broj studenata po godini (redovnih i onih koji obnavljaju)
- Prva godina: oko 800.
- Druga godina: oko 180
- Treća godina: 35

Za kraj: ko će me ženit?

08.06.2017.

Grudi moje balkanske

Meni je muzika u životu jako važna, sve radim uz muziku. Kad izlazim iz kuće, ne izlazim bez slušalica, tada pretežno slušam radio. Kad učim slušam muziku. Moja go to muzika za učenje su Swedish House Mafia i Metallica. Kada idem da se tuširam, nosim telefon sa sobom, tada najčešće slušam Punkt. Kada radim ispit, pjevušim najčešće Haustora. Kada sam super raspoložena i imam volju za smijehom i zezanjem, slušam teške narodnjake, kad sam ujebana slušam Tifu, a kad se zaželim bajki i priča slušam Maidene. Kad sam u svom melanholičnom raspoloženju služam Cigarettes after sex, Morphine, Movement.

Meni je bitniji tekst od muzike. Osim kad učim, onda mi je stalo da je muzika energična, da ima dobar ritam. A to što bih se osjećala sakato bez muzike u svakodnevnom životu, ne mora da znači da ja uvijek slušam dobru i kvalitetnu muziku.

Recimo meni je nekad Balašević bio kralj muzike dok ga jednostavno nisam ... prerasla. Tako imam osjećaj, da sam neku muziku prerasla. Meni su sada većinom njegovi tekstovi ljigavi i nemam strpljenja za slušati većinu njegovih pjesama. Mada mi je knjiga "Tri posleratna druga" još uvijek jedna od dražih knjiga.

Bajaga je za mene šprdancija od pjevača, Letu štuke su jedinu čitavu ligu iznad njega a jako su underrated na našim prostorima. Generalno je meni Bajaga ... dosadan i predvidiv. Ja volim čudne ljude, Dinu Dvornika, Olivera Mandića, EKV, Bolero, Zabranjeno pušenje ...

Prestala sam da ljude djelim na osnovu muzike koju slušaju onda kada sam prestala da ljude generalno djelim po bilo kojem kriteriju. Jedino je izuzetak ovome pravilu to što partnera ipak biram na osnovu muzike. Nije to jedini osnov, ali jeste važan. Ne bih mogla biti sa nekim ko ne voli ono što ja slušam, niti bih mogla biti s nekim ko sluša muziku koja je meni odvratna. Možda je to nekome glup kriterij, ali meni koja stalno nešto slušam, je važan. Pa zamisli da moram duže od 15 minuta slušat muziku koja mi je odvratna. Već se zamišljam na nekom roadtripu, mi kao skupa, vozimo se u autu i ne djeli moj entuzijazam za muzikom koju slušamo, fuj.

Jeste moram učit zato pišem čitav elaborat oko muzike.

Za kraj, jedna od mojih all time favorite pjesama.
Ko je zna, volim i njega.

07.06.2017.

Živa istina

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel – ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom...

...jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove…

To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.

Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”


Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima…


To ti je živa istina.



05.06.2017.

Mokra do kože

Moram se slikati za člansku karticu Crvenog Križa. Zvanično više nisam volonter, već član. Također moram uraditi i člansku karticu za vijeće mladih. I dole su me postavili za neki kurac. Jadna je naša mladež kad ih ja i meni slični predstavljamo. Uglavnom, taj će me luksuz koštati 12KM. Članska kartica za maloljetne volontere crvenog križa košta 1KM, za punoljetne 2KM a za članove CK-a 12KM. Što je barem meni apsurdno. Jer kao član imam više obaveza, odgovornosti, a i dalje mi niko ništa ne plaća.

U sklopu rada Crvenog Križa ima i nešto što se zove "kućna njega". Ne da mi se dalje objašnjavat. Nakon što je moja bakica umrla nisam željela da se bakćem više sa time, ali ovaj deda me očarao. Kada ga ugledate pomislite na tipičnog gospodina iz doba komunizma, iako su se tada zvali drugovima.

- Čika S. hoću li nam staviti kafu?
- Da, da. I daj mi onu moju čašicu rakije.
- Vidim volite čitati Zolu?
- Čula si za njega?
- Jesam, imam par njegovih knjiga kući.

I onda smo dva i po sata pričali o knjigama, piscima, radu, njegovim susjedima, kako se oporaviti poslije moždanog udara.

Deda ima divan stan na obali, odmah pored Likovne Akademije. Naravno i da me je upoznao sa činjenicom da mu je unuk inžinjer elektrotehnike i da bi se mi kao inžinjeri koji imaju dozu umjetnika u sebi krasno slagali.

To što njegov unuk meni može biti ćaća je postalo zanemarivo kad me je uputio u svoju oporuku. Naime, stan nasljeđuje unuk.

***

Nakon sto godina odem danas u frizerski salon da se ošišam. Inače se sama šišam kući. I kontam kad sam već tu, da iskoristim priliku i da operem kosu i da je isfeniran i da je uvijem. Ful frizura.

A onda ljetni pljusak, kolaps sarajevskog saobraćaja, ja mokra do gaća u prozirnoj košulji ispod koje ne nosim grudnjak, stojim na sred raskrsnice na kojoj ne radi semafor, auta sa svih strana, policajac pišti u mom pravcu da se sklonim, a ja podigla ruke i crkoh od smijeha sebi izgubljenoj.

Od frizure je ostala samo ... da se ne lažemo, ništa nije ostalo.

Pouka: uštedi lovu i nastavi se šišati kod kuće.




04.06.2017.

Stunned by stupidity

Od 28 000 hiljada vrsta koje su testirane na homoseksualne sklonosti, 27 389 njih ih je i pokazalo.

Ljudi i dalje koriste argument da "to nije prirodno", da "niko osim ljudi ne pokazuje te sklonosti" ili da je "biti gej izbor" kao validan.

Facepalm.

03.06.2017.

Ja i moj crnjak

Zaustavio me policajac jer sam prešla semafor na crveno i još imam slušalice u ušima. Dok šarmom pokušavam izbjeći pisanje kazne, sjetim se da u svojoj torbi od prave kože iz 1936. godine, u neseseru za šminku, imam VOLKI dž.

***

Ah, toliko tema o kojima bih pisala, ali ovim ljudima ramazan, biće da provociram. Zaboraviću na njih za mjesec i taman.

***

U kući je moja tranzicija iz muslimanke u ateistu prošla tiho i neopaženo. Niko nije vrištao, niko nije plakao, niko me se nije odrekao. Doduše, aktivna tranzicija je trajala dobru godinu dana. Znači i sa ljudima koji su zadrti u svom mišljenju se može, samo moraš znati kako.

Još dvije godine da prođu da ih uvedem u to da sam bi, i da postoji dobra mogućnost da ću im kući dovesti djevojku a ne dečka, i na konju sam.


02.06.2017.

:)

Neki ljudi će vam nuditi svjetove na dlanu, ali kada dođe trenutak da vam ponude realnost, ostat ćete praznih ruku. Obećavat će vam bajke i maštarije, ali ono što je stvarnost i što se zaista može uraditi će ostati negdje u pozadini, navodno nebitno, a jedino je to važno. Imam dovoljno godina da znam da se od maštanja ne živi. Lijepo je, ali to nije život. Nego san.  Pitam se kako je uvijek tako lahko obećavati budućnost i sreću, a nisi u stanju da daš od sebe ono što zaista možeš dati u tom trenutku.

Dragi blogeraši, neki će vas ljudi kroz život voljeti mnogo. A to mnogo se mjeri samo do granice poslije koje se ne moraju potruditi i zamučiti za vas. Voljet će vas ljudi, sve dok ne moraju zbog vas da izađu iz svoje sigurne zone. I nemojte da vas to pogađa, ni žalosti. Naučite živjeti s' tim.

Volim što znam francuski, samo zbog ove pjesme.



Elle a dit: " garde tes trésors,
Moi, je vaux mieux que tout ça
Des barreaux sont des barreaux même en or
Je veux les mêmes droits que toi
Et du respect pour chaque jour,
Moi je ne veux que l'amour "

01.06.2017.

Alone

From childhood’s hour I have not been

As others were — I have not seen

As others saw — I could not bring

My passions from a common spring —

From the same source I have not taken

My sorrow — I could not awaken

My heart to joy at the same tone —

And all I lov’d — I lov’d alone —

Then — in my childhood — in the dawn

Of a most stormy life — was drawn

From ev’ry depth of good and ill

The mystery which binds me still —

From the torrent, or the fountain —

From the red cliff of the mountain —

From the sun that ’round me roll’d

In its autumn tint of gold —

From the lightning in the sky

As it pass’d me flying by —

From the thunder, and the storm —

And the cloud that took the form

(When the rest of Heaven was blue)

Of a demon in my view —

31.05.2017.

Birthday wishlist

Svake godine pravim listu rođendanskih želja u ovom periodu.
Iako još uvijek nisam dobila gramofon, ni vintage telefon, nema veze.
Ne jebe lijep, nego uporan!

Rezultat slika za vintage music box

Srodna slika
Rezultat slika za vintage small rings
Srodna slika
Rezultat slika za tvrđava knjiga
Rezultat slika za jil by jil sanders
Rezultat slika za chocolate

31.05.2017.

Do you know how lucky you are?
To have broken the heart of someone,
someone who will turn you into art?
You’ve been alive before,
but never like this.

Srodna slika

30.05.2017.

Geeenije!

Kolokvij u devet. Ispit u 11. Ja sad počinjem učiti. Genije.

A sutra i ja mogu da iskomplikujem sve
da se udam, slomim nogu i da rodim blizance

29.05.2017.

***

Voljela bih da sam sama. Bukvalno sama na svijetu. Ovako sam okružena ljudima, a opet sam sama. Rekla sam već jednom da se čitav život osjećam samom, onako samom kako sam može biti samo posljednji vojnik na prvoj liniji odbrane.

Voljela bih da ako nigdje drugo, makar kod kuće se ne moram sakrivati. Da mogu biti onoliko tužna koliko istinski jesam. Voljela bih da jednom dođem kući i sa vrata poput cipela skinem i vedru masku sa lica, a da me ne dočeka šest očiju uprtih u mene.

Voljela bih da jedno jutro ustanem i da me ne proganja moj život. Mene on ustvari odavno ne proganja, on je mene već pregazio.

Mislila sam da nikada neću biti tužnija nego sa onih sedam godina kad je spakovao sve svoje stvari i otišao, a u meni ostala teka tupa praznina da me boli svih 16 godina kojih se nije vratio. Pojam da imam dva brata je za mene bila apstraktna misao, jer ga 16 godina nije bilo tu. Mislila sam, a bila sam.

Mislila sam da nikada neću biti tužnija nego onog sata kad mi je sićušno tijelo ležalo na sivom metalu dok su oko mene kružili neki nepoznati objekti kao da su planete a ja njihovo vlastito sunce. Mislila sam, a bila sam.

Mislila sam da nikada neću pasti u veći očaj kao kada su mi do kreveta dovezli kolica a ja odbila sjesti u njih, pa i sada nosam ožiljke na laktovima i koljenima zbog puzanja i padanja. Mislila sam, a pala sam.

Mislila sam da me nikada više vijest neće sasjeći u koljenima kao onda kad su me komšije dočekale iz škole da mi nešto kažu i da vrijeme nikad neće tako sporo teći kao dok su je operisali. Mislila sam, a sasjecalo me i poslije tako sa svih strana.

Mislila sam da moje suze nikad neće biti slanije kao dok sam rukom stiskala svoju crvenu matursku haljinu razastrtu na njenom bolničkom krevetu i gledala niz Koševo. - "Điđi, mama, ja ću večeras biti sama." Mislila sam, a bile su.

Mislila sam da moje ime nikada neće tužnije zazvučati kao dok me proglašavaju za ponosa škole a iz publike niko moj ne plješće. Mislila sam, a zvučalo je nekad poput vriska.

Mislila sam da se nikada neću osjećati prljavije kao dok sam sa sebe spirala ruke nekog muškarca koji nije znao šta znači: neću, ne želim, ne mogu. Mislila sam, a osjećam da me sada ni Dunav ne može saprati.

Mislila sam da me srce nikad više neće boljeti kao svaki put dok sam se penjala uz Koševo, prolazeći tim putem kojem sam naučila pukotine na asfaltu i sjene od drveća da bi ti namještala jastuke i otvarala prozore u majske dane. Nije to zato što si me trebao tamo, niti zato što sam mislila da ti ja mogu pomoći, nego zato što me bilo strah da ti ostavim uzglavlje i ne zateknem te više u sobi kraj prozora. Nisam ti ja donosila knjige zato što sam mislila da ti je dosadno, već što me bilo strah da me nećeš prepoznati kad ujutru otvoriš oči. I nije meni ni mrsko ni gadno da ti režem nokte i brijem bradu, ni da ti šišam kosu i skraćujem obrve, već me duša boli svaki put kad se sjetim kako si mali i bespomoćan izgledao kad su te oni momci u crvenim odjelima iznijeli iz kuće. Mislila sam da neće boljeti, a boljelo je.

I ne šutim ja kad me pitaš šta mi je zato što se bojim da ćeš me ružiti, jer znam da nećeš. Znam da ćeš me poljubiti u obraz i reći da prestanem plakati. I isto tako znam da ćeš prvi put kad budem sretna i raspoložena da se duriš što nisam ovakva i onakva, što nisam ovo i što nisam ono.

I evo, bude tako tih dana kad ne znam da sakrijem da sam tužna i da plačem, a svim danima ti šutim da sam do kostiju tužna i depresivna. Da sam ja davno pukla k'o kokica samo to još niko od vas nije shvatio. Šutim zato što znam da za tebe depresija nije bolest i ne postoji, a i zašto bi bila depresivna, ja se ni rata ne sjećam.

A ti ne znaš da ja vodim rat svakog dana sa hiljadu glasova u meni koji mi govore da ne vrijedim ni kol'ko pišljiva boba bez omota i da je najbolje bilo da si me obris'o o' zavjesu, nego što si me napravio da budem ovako bolesna i umorna od života i sebe same.

Obećala sam ti jednom, al' se bojim da sam ti i to kao i sreću slagala i sve se bojim da će iza mene stvarno ostati samo balav trag, kao iza puža. A onda je bolje da ni nisi živio, zar ne, babo?!




29.05.2017.

Aftermidnight

Nacrtala sam toliko crteža u posljednih sedam dana da sam provela pola sata sortirajući ih u jedan .dwg fajl po formatima. Totalno gubljenje vremena jer su svakako crteži prema tuđim dimenzijama.

Dobra stvar je što sam zaradila dovoljno da uplatim školarinu za sledeću godinu. Loša stvar je što uopšte ne znam da li ću dati uslov za sledeću godinu.

Morala sam nedeljom otići u Crveni Križ da bacim svoj autogram na neki dokument jer sam zaboravila to uraditi u petak. Postala sam i ja neki kurac dole. Usput me pita djevojka da li inače ne nosim šminku?!

- Ma ne, ja obožavam šminku, nego nedelja danas.
- Ne možeš obožavati šminku.
- Što? Je l' to .. gramatički neispravno?!
- Ne znam to. Nego, samo Boga možeš obožavati, ostalo voliš.
- Aha. Ja sam ateista pa mogu obožavat šta mi je volja da obožavam.
- Ali mene kao vjernika vrijeđa kad kažeš tako nešto.
- Vrijeđa i mene kad neko ko vjeruje u imaginarna bića mi pokušava odrediti šta ću voljeti a šta obožavati. Jebiga, život je surov.

Umorna sam i bezvoljna.
Trebala bih učit. Nemam živaca.

Neki dan mi se desio sjeb. Sjedim na svom mjestu na fakultetu, pušim naravno, kad poruka na fb-u.

- Jesi na faksu? (no clue who this guy is...)
- Jesam.
- Sjediš u holu? (still no clue who this guy is..)
- Vidim te. (fuck)

Proživjela horor dok nisam skontala ko je.

Eto na šta se meni život sveo. Ustani, sjedi za sto, pravi se da učiš, padni ispit, tješi se da ćeš položiti na završnom. I sve tako.

Kad sam mu rekla da je pogriješio u procjeni i da nisam 98. godište, malkice se sjebo. Što se na me' kače hodže, voljela bih dokučiti odgovor na to moje pitanje.

PS Jako si djetinjast. I ne znaš šta propuštaš. I biće ti žao.

28.05.2017.

Self-abuse

I tell myself that I need to remember
I tell myself it's because I'm afraid
I tell myself I'm not sentimental

I'm not sentimental.

I am shaking on the floor in my bedroom
realizing that it has been four years
since I haven't lived a day of my life.

I am in the waiting room
checking off from the "suicidal thoughts" counter.

I am in the doctor's office, figuring out
which parts of my personality are mine
and which ones I created to survive.

I am biting down on my lips, tasting the rust in my blood
when she mentions putting me on antidepressants.
I am okay. I am getting better. I swear.

This is just a form of self-abuse.
This is just a form of remembering what it feels like
to be me.



26.05.2017.

Po tebi dišu cvjetovi u maju

Neke pjesme imaju ritam drugog vremena.
Znaš, ja sam sebe samu rastrgala. Podjelila sam se na ono što živim i ono što odživim. Sve manje živim, a sve više preživljavam.

" Ljubav si mog života. "
Nekada pogledi ne znaju reći ništa.
Pogotovo ako ti gledaš na cestu, dok se nebo otvara.

Da me jebeš ja ni dan danas ne znam kako sam se uplela u neke svoje priče.

25.05.2017.

Autodestruktiva

Jednom sam bila upitana zašto hejtam veze i ljude u vezama. Ne samo određene veze ili određene ljude, već generalno princip veze. Često mi to pitanje padne napamet, jer se i ja često pitam da li uopšte hejtam veze, i ako to radim, zašto?!

Mislim da ako ne pronalaziš sebe u nečemu i to javno iznosiš onda kada je ta tema na stolu, ne mora automatski da znači da hejtaš generalno princip nečega. Imam oko sebe ljude koji su doživjeli brakove i veze kao iz priča. Ti ljudi su toliko rijetki da sam o njima pisala priče i pričice. Sa druge strane imam oko sebe tonu nesretnih, nezadovoljnih ljudi, ljudi u nezdravim vezama, ljudi koji nanose bol partneru, pa i sebi lično, sve zarad "ljubavi" i ostanka u vezi koja im iz nekog meni nepoznatog razloga ulijeva sigurnost.

Ja sam shvatila da nisam osoba za vezu/brak.

Da li bih mogla biti u vezi? Da, mogla bih. Da li bih bila sretna? Da, bila bih. Da li bi bila ispunjena? Ne vjerujem.

Ja nemam strah od vezivanja, iako mi treba određeni period da se vežem za drugu osobu. Nemam bojazni od ljubavi i zaljubljivanja, volim sebe zaljubljenu, volim svoje razmišljanje u tim trenucima, svoje ponašanje i vedrinu. Ja jednostavno psihički, ali i fizički, ne mogu podnijeti da budem obavezna u bilo kom smislu prema drugoj osobi.

Da li je to zato što sam rasla gledajući na svakom nivou disfunkcionalan brak svojih roditelja ili možda zato što su skoro sve moje dosadašnje veze u kojima sam pokušavala biti bile disfunkcionalne, ne znam. Nisam psiholog.

Ponekad mi se čini da bih voljela vratiti vrijeme unazad da odlučim ostati sa čovjekom kojeg sam voljela, ali osim tih trenutaka slabosti, vrlo dobro sam svjesna da ipak to ne bih mogla. Čak i nakon što sam preživjela ovo vrijeme bez njega, čak i nakon svih isplakanih suza, čak i nakon svih droga koje sam probala da bih pobjegla od vlastitih misli, čak i nakon sedam mjeseci depresije, i dalje sam sigurna - ja ne bih mogla biti u vezi. Čak ni sa njim. Iako ga svaka kost u mom tijelu voli - ne mogu.

Ja mogu biti tu i voljeti sve dok on mene voli više. Onda kada ja osjetim da sam ja ta koja voli više, ja moram otići. To je recimo jedina stvar u vezi mene i mog odnosa prema vezama koju smatram disfunkcionalnom.

Mislim da je važno upoznati sebe, znati šta je to i koliko možete dati, i biti otvoren prema drugima kada je to u pitanju. Nikada mi neće biti jasno zašto ljudi koji su poligamni insistiraju da imaju monogamnu vezu, a onda varaju partnera. Budi iskren prema sebi i drugoj osobi i nemoj se obavezivati na nešto što ne možeš da ispuniš.

Moj problem nije u tome što ne mogu biti  samo sa jednom osobom, mogu. Moj je problem što se nigdje u moj život, niti u moje buduće planove, ne uklapa druga osoba prema kojoj bih imala stalnu obavezu.

Primjer, moja prijateljica je dobila posao stjuardese ali ga je odbila zato jer ima vezu od tri godine i nije mogla napustiti svog momka. I to je meni sasvim uredu. Izvagala je svoje prioritete. Ja sam takav tip osobe da nakon 20 godina veze sa nekim, bih kad bih dobila priliku, spakovala svoje kofere i otišla. I ne, ne bih mu tražila da ide sa mnom, jer bih ga samo vidjela kao još jedan kofer koji moram tegliti sa sobom.

Pomalo sam fucked up, sve mi se čini.

Helem, na poprečnom presjeku grede opterećenje savijanjem uzrokovanim silama donja vlakna su opterećena na istezanje, znači pozitivno, a gornja vlakna su opterećena na pritisak, dakle negativno.



 

24.05.2017.

My destructive side has grown a mile wide

I couldn't resist him
His eyes were like yours
His hair was exactly the shade of brown
He's just not as tall, but I couldn't tell
It was dark and I was lying down

You are everything - he means nothing to me
I can't even remember his name
Why're you so upset?
Baby, you weren't there and I was thinking of you when I came

What do you expect?
You left me here alone; I drank so much and needed to touch
Don't overreact - I pretended he was you
You wouldn't want me to be lonely

How can I put it so you understand?
I didn't let him hold my hand
But he looked like you; I guess he looked like you
No he wasn't you
But you can still trust me, this ain't infidelity
It's not cheating; you were on my mind

Yes he looked like you
But I heard love is blind...

***

All I can ever be to you
Is the darkness that we knew,
And this regret I've got accustomed to.

24.05.2017.

Posao za odrasle

Kažem ja onako iz šale materi da bi bilo lijepo kad bi mi dala love da odem par dana vani, imam kao neke prijatelje tamo, pa eto, da mi guzica vidi puta. Kad će ona: "Ako nađeš sebi poslić, pa da mi vratiš te pare što ti dam, i platiš sebi školarinu, ožeži."

(2 minute nakon) ... Gugla oglase.

Jebeš mu mater, jedino sam kvalifikovana za posao porno glumice.
Čitam cjenovnik, honorar po filmu, dvije hiljade eura.

...

Sjedim.
Pušim.
Razmišljam.

23.05.2017.

Nijema si i gluha, oči su te same odale

Ti si najbolja, kad si slobodna
u tvom svijetu sve, radi za tebe


- Puno toga se skupilo u grudima, neka me golema tuga pritisla, ne da mi disati, ne da mi živjeti. Znaš ono kad si me pitao šta mi je najednom, što sam smrknuta, a ja ti ne znadoh reći da to ustvari i nije najednom, da je to u meni oduvijek, kao zloćudni tumor s kojim sam osuđena da živim. Možda je to i bio razlog mojoj ljubavi prema tebi. Osjećala sam da i u tebi živi nešto prokleto, nešto što ti ne da mira, pa sam mislila da sam napokon našla nekog sličnog sebi.

- Ti si bila moja misao, neuhvatljiva i nezadrživa, nepredvidiva. I koliko god sam te voljeo nisam mogao pobjeći od istine da u tebi ne mogu naći oslonac, taman te uhvatim, a ti se raspršiš, pa ostanem još ranjiviji.

- Meni je žao. Ponavljam to čitavog života, a najčešće važnim ljudima. Meni je stvarno žao.

- Znam. Znam i da si dala i više nego što si bila sposobna da daš.

- Očito da nije bilo dovoljno.

- Znaš li što sam ja tebe volio? Znaš li zašto si mi toliko trebala? Trebala mi je stabilnost, trebao mi je dom, porodica, ja to nikada u životu nisam imao. S' tobom sam imao osjećaj kao da pripadam negdje. Ali ti si već imala pravi dom, tebi nije trebao drugi. Imala si i snove o samo svome, vlastitom domu, samo svom samotnom životu. Zato sam ti donio nešto, da me se po nečemu sjećaš. 

Kada sam vidjela poklon, pala sam u nesvjest od sreće.
Ako me čitate duži period, mogli ste iz mojih postova zaključiti da sam luda za pustinjom, životom u pustinji, pustinjskim ružama, Stingovom istoimenom pjesmom, pjeskom, ljetom, suncem.

Ljudi .. dobila sam pustinjsku ružu.




22.05.2017.

what if

And if you didn't exist
Tell me why I should exist
To drag along in a world without you
Without hope and without regret
And if you didn't exist
I would try to invent love
As a painter who sees from beneath his fingers
The colours of the day being born
And who doesn't return.
 
And if you didn't exist
Tell me for whom I should exist
Passing girls, asleep in my arms
That I would never love
And if you didn't exist
I wouldn't be but another dot
In this world, which comes and goes
I would feel lost
I would need you
 
And if you didn't exist
Tell me how I would
I could pretend to be me
But it wouldn't be true
And if you didn't exist
I think that I would have found
The secret of life, the why
Only to create you
And to gaze at you
 
And if you didn't exist
Tell me why I should exist
To drag along in a world without you
Without hope and without regret
And if you didn't exist
I would try to invent love
As a painter who sees from beneath his fingers
The colours of the day being born
And who doesn't return.
20.05.2017.

-.-

Kad je Prince umr'o, svi su najednom bili obožavatelji i tugovali. Mogla sam da razumijem, slabo ko nije znao ko je on. David Bowie kad je preminuo, čovjek bi rekao da svak živ u Sarajevu sluša dobru i kvalitetnu muziku. A to mišljenje se samo moglo potvrditi nakon smrti George Michaela.

Ali količina šuše koja je na fb-u izbacila RIP Chris Cornell je zapanjujuća. Obje sise dajem, 90% tih ljudi nije čulo ni za Temple of the dog, ni za Soundgarden ni za Audioslave. Na kraju krajeva, ni za Chrisa.

Pitam se samo kada je to postalo hip i kul javno tugovati za mrtvim ljudima i hoćemo li sad čitati redom smrtovnice iz Avaza i objavljivati RIP.

19.05.2017.

E jebi ga

Najgori osjećaj u svemu ovome je što si stvorim tako sjebački sjeb da uživam u njemu.

18.05.2017.

/

Često meni tako na um padne ona rupa na plafonu iznad tvog kreveta. Često sjedim prekrštenih nogu kao onoga dana i slušam te mislima. Vidiš, ja te ne mogu dovesti u svoju sobu, posjesti na krevet i reći ti: "Evo, ovo je moja rupa. U nju je sav moj bol stao". Ne mogu zato što su u mojoj sobi francuski zidovi i puni su rupa, a svaka od njih  puna je bola.

Nisam ti rekla da se još uvijek nanova iznenadim kad shvatim da te nema u mom životu. Onda mi se čini da te svaki put gubim iznova. Neki dan sam digla nogu na zidić ispred kuće i prvi put u životu naučila svezati pertle. Ne mogu reći da sam naučila, kada nisam ni učila. Kako mi je čitavog života bilo normalno vezati ih na mrtvi čvor, tako mi je od tog dana normalno vezati ih na mašnu. Sasvim normalno. Od silne eurofije sam uzela telefon da ti kažem da te jebli tvoji zečevi i rupa u drvetu, pa ovo nije nikakva nauka. I ... i ništa.

Nisam ja tebi ustvari mnoge stvari rekla. Da li bih vratila vrijeme da ti kažem? Da, vratila bih vrijeme, ali ne da pričamo o mojim bolima što se kriju po nekim zavučenim mjestima, nego da još sjemenja u te' posadim, jer u sebe ne mogu. Ako nisi znao iz krša i kamenja samo korov raste.

Da mogu baratati vremenom, ne bih ga samo vratila, zaustavila bih ga. Zaustavila bih ga na onom trenutku kad, držeći me na leđima, digneš sa poda noge i uroniš nas u vodu, a ja nas u panici kasno uhvatim za noseve, pa se kroz smijeh nagutamo vode. Od tada se i na krevet bacam držeći se za nos.

Dovoljno me sigurno poznaješ i da znaš da sam pripremala razne govore za slučaj da se sretnemo u ovom gradu koji je najobičnija kasaba kada pokušavaš od nečega pobjeći, inače je k'o svemir velik. Dovoljno me poznaješ da znaš da se ne bih sjetila jedne riječi tih silnih govora koje sam pisala kao da spremam doktorsku disertaciju.

Rekla bih ti da mi je žao. Danas sam gledala i spuštanje mraka i svanuće pa sam se podsjetila jednog balkončića pored jezera i kako se vlaga u zraku spusti čim padne na mrak, ali ti se istog trenutka koža naježi i postane neizdrživo hladno, sve dok ponovo sunce ne izađe i ne možeš dahnut od vrućine.

Rekla bih ti da mi je žao. Žao mi je što sam otišla, jer da nisam sada bi se raspravljali oko imena i toga što ti hoćeš da ti dijete nosi neko moderno ime a ja hoću da se zove Hasan. Ti svakako znaš da ja nisam žena od tog posla. Još tada sam to znala. Znam ja to i danas, ali danas sam dovoljno mudra da znam da vrijedi odustati od žene koja jesam, da bi bila žena koja je tvoja. I ta žrtva bi, vjeruj mi, bila samo plaćanje male cijene za doživotnu sreću.

Sve moje nježnosti sklupčane na tvome uzglavlju spavaju.
Sve je moje s' tobom ostalo.

Šta da ja, osim prazne ljušture, tijela bijelog i ispraznih riječi ponudim drugome?!

17.05.2017.

I eto.

Nije čuo za Haustor i ne zna ko je Darko Rundek.
Nekada mi to nije bilo bitno. Nije mi ni sada doduše bitno, osim ako nisi osoba koja želi da dam od sebe više nego što bih prosječnoj osobi u svom životu dala. Vrijeme, pažnju, nježnost.

Nije čuo ni za Ekv, Punkt, Metallicu, Maidene, Konvoj ni Knock out, ne zna ni odakle su Letu Štuke a i da nema onoga "neko te ima noćas" ne bi ni za Van Gogha znao.

Živjelo dijete ispod kamena.

Al' me zato prvi put u životu neko doveo ovdje, pustio da mu pjevam šal od svile, dok se spuštamo niz ovu sarajevsku planinu, taman dok pada prvi mrak nad gradom čiji svaki damar ispod kože osjećam.

I eto.





I eto. (sliježe ramenima)

16.05.2017.

Zašto se samo debili lože na mene

Taman sam pristala da izađem s' njim, a onda je rekao da nije čuo za Haustor....

16.05.2017.

People should piss me off more often.

Kada sam ljuta dobijem neku čudnu energiju. Uhvati me huja, mogla bih pješke do Semizovca otići. Pošto je sinoć padala kiša, nije mi preostalo ništa drugo osim kahva i crtanje. Šest šolja kahve da budem precizna. Samo tri cigare i još jedna smrdljiva "cigara". Rezultat svega toga: Postala sam ponosna tetka tri mala reduktora.

Najstarije dijete je vazda i najdraže.


13.05.2017.

Ispovjest

Sinoć sam se tol'ko naduvala da sam cijelu noć, jako živopisno i u detalje sanjala kako vodim ljubav sa Đanijem. Đanijem!


13.05.2017.

Sa.

Razmišljam, više se pitam, kako li se Zlaja osjećao kad je iz Toronta te '96.te godine poslao svoju zbirku pjesama uz molbu: "Volio bih, ako može, da se ovo objavi u Sarajevu."

Onda se, kada izađem na ulicu među ljude, pitam, postoji li uopšte još uvijek to Sarajevo za kojim je Džamonja patio toliko da je za drugi datum vlastitog rođenja odabrao dan kad se vratio u Sarajevo.

Ne vrijedi pisati zašto je to tako. Onima koji to znaju nema potrebe ponavljati, a onima koji ne znaju ni ne možeš objasniti.
 
***

Da se mene pita, ja bih sve pjesme "prevela" na ekavicu. Al' me se ne pita. A i bezobrazno je. Zato mi nije jasno zašto Kikine pjesme pišu ijekavicom, kad je čovjek pisao ekavicom. Evo ne znam.

Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.

Pod mostom, kraj “Druge Ženske” nabujala Miljacka teče.

Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.

Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici!

Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.

Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju “ne zaboravi” i “zbogom”?

Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.

U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i topole svoje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.

11.05.2017.

Feminizam

Žene ne treba tući i zlostavljati, ne zato što su nečije majke, sestre, kćerke ili supruge, već zato što su ljudska bića i zaslužuju da ih se poštuje i uvaža bez obzira na to da li one bile nečije majke ili nečije sestre.

Žene nisu nikome date na čuvanje, samim tim nisu date ni na posjedovanje nikome, pa tako ni muškarcima. Reći da je žena "data" muškarcima da je paze i čuvaju je isto što i reći da mu je data da je tuče i zlostavlja. Zašto? Zato što ako nešto nekome daš, to postaje njegovo vlasništvo. Žena nije ničije vlasništvo i nije stvorena ni za koga, pa tako ni za muškarca.

Žena (kao ni muškarac) nikada nije odgovorna za seksualno iskorištavanje. Odjevanje žene, količina alkohola u njenoj krvi niti mjesto gdje se nalazi nikada nije razlog niti opravdanje za njeno seksualno iskorištavanje.

Žena treba da radi i govori zbog sebe i u svoje ime. Da uči, napreduje i  bude uspješna u svojoj karijeri, jer ona posjeduje te kapacitete i može da pozitivno doprinese društvu. Žena ne treba da uči i napreduje i bude uspješna u svojoj karijeri da bi dokazala kako može biti jednaka kao i muškarac.

Žena treba da uči, napreduje i bude uspješna majka i domaćica, jer time pozitivno doprinosi čitavom društvu, i svojoj porodici. Žena ne treba da bude uspješna majka i domaćica zato jer tako društvo vidi ulogu žene.

Žena treba da bude karijerista, sportista, majka, domaćica, kuharica, sređena, nesređena, našminkana, nenašminkana, obrazovana, partijaner, humanitarac, politički aktivna, socijalno aktivna u društvu, zbog sebe, za sebe i za cjelokupno dobro sviju, a ne da bi muškarcima, ili bilo kome drugome dokazivala da je ona za to sposobna.

Žena treba da radi i djeluje u odnosu na sebe i svoje želje, a ne u odnosu na muškarca, niti potrebu da se dokazuje muškarcu.

Žena ne treba svoje odjevanje da prilagođava društvenim normama da ne bi bila okarakterizirana kao laka, već društvo treba da prihvati da se karakter ne ogledava u nečijoj odjeći i cipelama.


TBC


11.05.2017.

U Bosni (apsurdistanu) je najveći zločin: boriti se.

Gospođa sa suznim očima široj javnosti Bosne i Hercegovine izjavljuje kako 25 godina čeka da joj se muž, nekadašnji pripadnik JNA vojske vrati kući. Ja bih joj, onako bosanski, postavila jedno pitanje koje se pametnom i razumnom čovjeku samo nameće: "Što si ga, koje pizde materine, slala da ovdje kolje i ubija ljude, na njihovoj zemlji, na pravdi Božijoj?"

***

Dragane Vikiću, ja, i sigurna sam, mnogi naši sugrađani, zbog tebe, sa ponosom se zovu Sarajlijama.




" Samo bih im jednoo poručio: svi psi koje smo doveli sa Krtelja odozdo su evo kako vidite, zdravi i živi, čitavi. Pa neka vide kako brinemo o životinjama, dovoljno će im onda biti jasno koliko brinemo i o ljudima." <3

08.05.2017.

Status veze

Ako ovako nastavi, ja neću imati kud, ja ću morati da popustim.

Rezultat slika za lajanje na zvijezde

30.04.2017.

PD

Bivam u neštrihiranom prostoru između
negdje tamo između želim da ostanem
između: gdje se nevjerovatno sudara sa šavovima stvarnosti.

Tamo, naše buduće: ja, određuje nam: sada
mislimo da biramo, odlučujemo, živimo
a samo se mimoilazimo sa
božanstvenim.

I žurimo,
nemamo vremena,
da vidimo da je u ono u nama.

Mikrosvijest, u tebi, meni, nama.

Kako odista čudna stvar: postojati!
Opremljena svime što je potrebno da dokažem:
svijet je moj!

Ova bića sa moje lijeve, vidite
nahranila su dušu i oblikovala me
kao vajar gromadu kamena.

Ova bića sa moje desne,
razmotala su mrežu,
uključila utikač
i načinila da: budem.

Kao mali atomi
sudaramo se u cjeline
sistemi tvore sisteme
kao klupko se odmotavamo
u nedogled
se širimo i djelimo
kad svijest pobijedi
zajedno, u skladu
jurimo.

30.04.2017.

To što tebe fura mene ne fura ni slično.

Rezultat slika za psychadelic art sex

29.04.2017.

Važno je ustati.

Istinski sam uživala u večerašnjoj borbi.
Osjećaj neke nostalgije me spuc'o kada se kamera fokusirala na dragu van ringa. Žensko. Šta ćeš. Teško je gledati kako ti neko udara u ljubav, bez obzira koliko to bila sportska i fer borba.

Moj favorit nije pobjedio, ali se dobro borio. Po meni tehnički puno bolje, ali šta ja znam, je l'.

Prilika koju je Joshua iskoristio da potkači protivnika dok je ovaj razgovarao sa sudijom je bila dovoljna da mi ga zgadi. Mrzim hinje i hinjske postuke.

28.04.2017.

It's al in your mind. But what IS your mind?



27.04.2017.

Pomirenje.

Godinama sam kažnjavala samu sebe, gušila se u mislima kako me više nikada niko neće voljeti onako kako si me ti volio. Kako sam samo bila okrutna prema sebi, kako sam samo bila bezdušna.

Mislila sam da sam snažna, pametna, lijepa, zbog tvoje ljubavi. Davala sam tebi zasluge za sve ono što sam bila ja, samo zato što si ti u meni prepoznao snagu, pamet, ljepotu.

Dugo mi je trebalo da shvatim da je ljubav koju si mi ti davao bila samo ogledalo onoga što sam ja tebi pružala. Tvoja ljubav je bila takva zato što sam ja bila osoba kakva sam bila. Ja sam zaslužna za ljubav koju si mi dao, ona nema nikakve veze sa tobom. Ljubav je bila kompenzacija, nadoknada za ono što sam ti pružala, nekada i na silu od sebe otkidala, samo da bi moglo postati tvoje.

Kako to nisam vidjela?
Godinama sam živjela u ubjeđenju da me niko neće znati voljeti onako kako si me ti volio. A ni ti to nisi znao. Ja sam bila ta koja te naučila kako da me voliš. Ja sam ti pokazala sve rane na sebi, i dala recept kako da ih zaliječiš. To nije imalo nikakve veze sa tobom. To znam zato što nisi uspio da zaliječiš one rane koje ti nisam otkrila.

Vjerovala sam kako niko više neće znati ispuniti prazninu u meni. Ali ni to nisi ti znao. Ja sam ti pokazala. Ja sam ti otkrila svoje otvore i praznine i kako da me ispuniš.

Kako sam samo bila okrutna prema sebi.
Davala sam tebi zasluge za toplinu kojom sam zračila samo zato što si je ti osjetio. Vjerovala sam da više nikada niko neće voljeti ovu ženu, mene.

Kao da si mi ti dao sve ono što sam ja sama. Kao da je već nisam bila sve to prije nego što sam te upoznala. Kao da nisam ostala sve to nakon što si ti otišao.

Šta će meni neko da me voli, kad sam ja ljubav.

Rezultat slika za psychedelic art

24.04.2017.

Kad puknu tikve ..

Stara bosanska poslovica (ne znam je li zaista bosanska ali mi volimo svojatati stvari, pa zašto ne i poslovice) kaže: "Nemoj da pričaš laži o meni, jer bih mogao početi pričati istinu o tebi."

Ovdje na blogeru možeš biti šta god ti je volja da budeš. Možda u stvarnom životu nemaš muda da budeš to što hoćeš, možda nije stvar muda, možda samo nemaš prostora da budeš takav, što ne znači da to nisi ti, nego si se samo srastao u okolinu gdje ne možeš biti ta verzija sebe. Možda ni ne želiš, možda je ovo samo ispušni ventil, da si daš malo oduška. To je ljepota ovoga mjesta.

Tako recimo, ovdje sam nadrkana, ljuta, sebična, odbojna žena, a ustvari se rasplačem kad me ružno pogledaš. Ih, još da se i drekneš na mene, ne bih mogla spavati dva dana sigurno. Svojevremeno je Idiot kad je "upoznao" Amnu, a ne Neuništivu rekao: "Ja mislio ti neki badass, a ti vrapčić." Tako nešto, nek' mi ne da lagati. Ja sam isto tako neko ko je prema toj osobi ispao govno radi tuđeg hatra. Isto tako sam osoba koju to i dan-danas jede. Al' hajd - jebiga.

Helem, hoću reći, budite šta god hoćete. Budite neki beton frajeri, neki se seks opasno odvija u vašim životima, neke fine curice, neka se nevinost čuva k'o oči u glavi, neke opasne ribe pogledom ukidaju frajere s' nogu, ma budite šta vam je kurcu ćejf. Svi vi, pa tako i ja.

Samo malo smanjite tripovanje da ste nekome mnogo bitni, i da neko mnogo grebe da sazna neku informaciju o vama. Baš sam se nekako oduvijek pitala kada i kako ljudima sinu te ideje na pamet. Kako dođeš do toga jebote?

Ono, sjediš u bašti kafića, sunce te grije, vjetar polahko leluja tvoju kosu na vjetru, ispijaš kahvu, i duboko zagledan negdje u daljinu kontaš: "Jebo mater, garant se blogeri skupili na sjelo pa prebiru po mom životu k'o grah prije lonca." 

Odakle tako visoko mišljenje o sebi samom? Podržavam, divno mi je to, zaista, samo me živo zanima, odakle?! Je li se to rodiš sa nekom klicom u sebi koja buja, pa tako hodaš cestom, posmatraš ljude oko sebe i već im vidiš misli u glavi: garant razmišlja o meni, garant priča o meni, garant je maloprije pričao o meni.

Dajte bre ljudi. Alo bre ljudi. Šta vam je bre ljudi.

24.04.2017.

Čekam

Samo dok se sastave
duša, muda, glava.
Jednog od ovih dana.

Možda danas.

23.04.2017.

Depresija.

Sjedim, pušim, razmišljam.

Kad sam od insana koji se veže za kamen kojeg zakači na putu, pa ga došuta sve do kuće da stoji joj tu pred kapijom, među drugim kamenjem koje je isto tako došutala odnekle, postala ovo.

Kažem "ovo", jer je malo tu insana ostalo. Svega ima pomalo, ljudskih emocija najmanje. Ima tu malo i grižnje savjesti, kajanja, malo i sujete, ljubomore ponekad, ravnodušnosti najviše, ali ljubavi skoro nimalo.

Ponekad mislim kako sam se prosto istrošila kao alkalna baterija, previše voleći, dajući sebe i gdje treba i gdje ne treba. Najviše tamo gdje nije trebalo i gdje nisu cjenili, jer sve što su me više gazili, ja sam sve više davala.  Neki čudan mazohizam mi teče venama.

Sjedim, pušim, razmišljam.

M kao more, mirno more mrzovoljnom moreplovcu;
M kao misao, malena misao o mome mraku;
M kao moć, mazohistična moć mučenja mene mnome;
M kao mračno, mračni mauzolej mojih momenata;
M kao mreža, milion mrava mili mrežom moga mozga;

Meni. Mene. Mnom. Mnome.

Ovo bezlično odsustvo osjećanja umara me i čini bezvoljnom. Kao depresivni osjećaj tmurnog i kišovitog dana. Nešto poput blagog mirisa čaja od kamilice kojeg ispijaš zamotana u deku, dok gledaš kroz svoje maljave prozore.

Dole na ulici žena nosi narandže u kesi. Taksista u žutom automobilu čeka da se dvoje ljubavnika pozdrave, a njima predugo treba. Ispod upaljene ulične lampe u sred bijela dana kiša sitno pada.

Posadiću limun u saksije.

" O ti moj kameni i bijedni kršu " odzvanja mi mislima.
Odzvanja mi utrobom djevojčica koja nije umjela zadržati suze u očima.

Sjedim, pušim, razmišljam i čekam da se boja primi.
Kad god me spiči depersija, ja kosu bojim u crveno.

Dijetetu koje nikad neću imati, neću dati ime Kaan.

19.04.2017.

Just like that, from a thousand miles an hour to asleep in a nano second. I wanted so badly to lie down next to her on the couch and just sleep. Not fuck, like in those movies. Just sleep, in the most innocent sense of the phrase. But I lacked the courage and she had a boyfriend and I was gawky and she was gorgeous and I was hopelessly boring and she was endlessly fascinating. So I went back to my room and collapsed on the bottom bunk, thinking that if people were rain, I was drizzle and she was a hurricane.



17.04.2017.

Al' jednog dana su tvoje oci same priznale
da htjela bi da sam s tobom
dok spava grad

I kako da sad nazovem taj sjaj sto izdaje
da poci cu s tobom sad
ili bilo kad

Dugo ti si to od mene krila
i nasla uvijek nove zaklone
al svake noci isti san si snila
da ti si meni mila
i da mi dajes sve

girl, smoke, and cigarette image

15.04.2017.

Kako prepoznati djevojku na Mašinstvu

Ja, crna kožna jakna, crne martinke, crna olovka na očima, crni karmin na usnama, crni lak na noktima, iz crnog kožnog ruksaka vadim materijal za ispit. Rozi linijar, rozi uglomjer, rozi kalkulator, rozu heftaricu, rozu gumicu i rozu tehničku olovku. Asistentu pozlilo od šege.

14.04.2017.

You ever feel like when you met someone, they fill this hole inside of you, and then when they're gone... you feel that space painfully vacant?

- Why did you sleep with me that night?
- Poor judgment... I was lonley for a long time and ... when I saw you that night
I had the feeling that I had known you. Actually, I felt like you knew me.

- What do you mean?

- Like we are connected from past lives.

- I don't believe in that.

- What do you believe in?

- I'm a scientist. I believe in data.



- I do believe we've known each other since forever.
- Really?

- Yes. You know how? When the Big Bang happened, all the atoms in the universe were all smashed together into one little dot that exploded outward, so my atoms and your atoms were certainly together then and... who knows, probably smashed together several times in the last 13.7 billion years, so my atoms have known your atoms and they've always known your atoms. My atoms have always loved your atoms.

14.04.2017.

Za let si dušo stvorena

Da si iver u cipeli nosao pet godina teže bi se od njega rastao. Ti si bio moje sve u ovom haosu od mog života. Ostao je samo haos.

13.04.2017.

ugh

Žene sa posebnim oblicima psihotičnih epizoda imaju tu tendenciju da se malo previše zanose posebno kada su muškarci u pitanju. Konkretnije, što je manje šljivi, ona konta da je važnija. Od svih slučajeva su mi najdraže ove što se malo i previše zanesu pa kontaju da će on zbog toga što je par puta raširila noge da ostavi svoju djevojku/zaručnicu/ženu. Jer je ONA važnija. ONA je ta zbog koje se on budi ujutro, ONA je dašak lijepog u njegovom životu, samo je jedna svjetla tačka u njegovom životu i to je ONA.

Mislim, budi i sa zauzetim i zaručenim i oženjenim boli me kurac, nisam ja Marija Magdalena pa da te osuđujem, al' de nazovi stvari pravim imenom i preuzmi odgovornost za ono što radiš umjesto što kenjaš se desila neka sudbina i dvije usamljene duše u haotičnom svemiru su se našle, dvije davno izgubljene polovice su se spojile u jedno srce i evo samo da se on malo sredi pa ćete bit zajedno. Dušo, nije on usamljen, on se svako jutro budi i liježe s' nekim i mogu se kladit u oba bubrega da mu je poprilično dobro u životu, manje - više. Mislim, ono, k'o i svim drugim ljudima.

***

Odgovorno stojim iza sledećih izjava:
- Ne možeš biti lijepo žensko bez njegovanih i nježnih ruku i noktiju.
- Dobro se najesti kad si napušen je treći najbolji osjećaj na svijetu.
- Djevojke sa velikim sisama i dupetom a visine šumske jagodice izgledaju k'o da su imale 1.80 pa ih je neko složio odozgo.
- Ako u grupi od 120+ osoba nekoga posere ptica posred glave - taj neko sam ja. Bez omaške.

***

Obožavam neke glupe teorije zavjere, od kojih moram priznati neke i nisu baš tako glupe. Kokosovo ulje je najbolja stvar za zanoktice. Ako bih ikad prestala da jedem meso, mlijeko, mesne i mliječne prerađevina najteže bi mi bilo bez jaja. Je l' kontaju ove trebe što se vozaju po tramvaju sa Chanel torbicama da mi svi znamo da je to fejk koji je mogla kupit samo na pijaci il' kod Kineza?! Mislim da ne kontaju, jer se razbahate k'o da su fakat neko ko ima 3000eura da baci za torbicu.

***

Lijepo sam mu rekla da će da mi se sloši.
Kad ležim na krevetu i svaki pokret pruža osjećaj kao da me neko omlatio o plafon pa opet trehnuo u krevet. Mislim bukvalno, svaki pokret, pomjeranje nožnog palca isto. Ne povraćam često al' kad povratim bude momački.

***

Zaljubila sam se u kolegu.
Mlađi je od mene.
Niži je od mene.

Objesite me odmah.

Srodna slika

11.04.2017.

Večeras sam zaželjela prvu želju ..

Sjedili smo na balkončiću njegovog minijaturnog, iznajmljenog stana.
Ja sa čelom oslonjena na ogradu, on zavaljen u stolici. Pušili smo jednu cigaru, iako meni nije bilo do pušenja.

- Što ja i ti nikad nismo ... rečenica je ostala da visi u zraku, pa sam i dalje naslonjena na ogradu okrenula glavu i pogledala ga ozbiljno.
- Što ja i ti nikad nismo ... šta?
- Pa znaš.
- Ne znam, reci mi?
- Pa probali da budemo par, ono ozbiljno, u javnosti?
- Daj, ne lupaj.
- Ozbiljno. Bilo bi ti lijepo. Volio bih te.
- Nope. Neću. Meni ne treba da ti mene voliš. Ja hoću da ja tebe volim.
- Je l' se baš ne bi mogla zaljubiti u mene? Ne sviđam ti se?
- Vidi, to jeste stvar fizike ali ne onako kako ti misliš. Kad hoćeš u čašu punu vode da naspeš sok, moraš prvo prosuti vodu. Tako ti je i sa ljubavi. Da bi se zaljubio, moraš prvo da se odljubiš.
- Tvoja teorija nije tačna, i ja ću ti to dokazati.
- Nadam se.


11.04.2017.

Bilans stanja.

Ovo je prvi semestar da obaveze ispunjavam na vrijeme.

Predala sam na vrijeme projektni iz elemenata, na vrijeme i kolokvirala, neke fine bodove dobila. Kolokvirala sam prvu zadaću iz fluida dobila maksimalna dva boda, kolokvirala sam i prvu zadaću iz elastostatike i dobila opet maksimalna tri boda, dobila čak dodatna tri boda iz elasto na zadatak koji je dao "za razmišljanje".

Trenutna situacija je ovakva:
U subotu bio ispit iz elastostatike na kojem ću imati 90% (jedini čovjek koji u postotcima daje rezultate - kud ga prenesoh, jebo me svak)
U subotu bio ispit iz provođenja - nisam izašla, a kako i da izađem kad je u isto vrijeme bio ispit iz elastostatike. Danas bio ispit iz Elemenata koji ću položiti, jedva, ali ću položit, šta me briga. Danas bio kolokvij iz fluida i opet ću dobit sve bodove.  Sutra ispit iz fluida, izaći ću na zadatke (i položiti), ne pada mi napamet da učim teoriju za sutra. U četvrtak ispit iz ekonomike, to ću sutra učiti.

Ja ovo ovdje pišem jer mi žao kolegama pričat, pošto su većinom u blagoj depresiji. A ne smijem kući pričat, ponadaće se da ću dati uslov, pa kud ću onda, ako ga ne dadnem pravo da se selim.

Danas sam prvi put u zadnjih pet dana otišla na kafu što znači da imam sad cenera viška kad se crta podvuče, što onda dalje znači da za vikend se farbam. Boja mi se toliko isprala da više nisam crvena, nego riđokosa.

Imam ugovorena tri reduktora za crtanje, što kad se sabere znači minimalno 40KM. Ako budem imala srca da im uzmem pare.

Handri me što nemam vremena da čitam.

Brojim kome sam sve obećala da ćemo otići na kafu i bojim se da do maja neću stići sviju vidjeti.

Handri me što ne pijem pa mi bezveze kad me zovu neđe.

Proljeće, koža mi je definitivno poludila i ima neku svoju vlastitu furku, taman se ponadam da se situacija smirila, pogledam se u ogledalo, k'o da mi je roj pčela izujedao kapke.

Kad ću ja biti žensko sa lijepim, dugim, french manikura noktima i zašto nikad?! Kaže mi stari da ako bi mi neko vidimo samo podlakticu sa šakom mislio bi da sam malešna k'o mrva Božija, kad ono... Aždaha :D

Sve mi je jasno, samo mi jedna stvar u mom životu neće biti jasna:
što nisam upisala medicinsku, nego ja mimo sav ostali svijet u ekonomsku. Ehet.




11.04.2017.

Jad i bijeda

Sjećam se da kad sam ga prvi put (ovog s' repićem) vidjela u bašti puba i pomislila: geeeeeeej. Baš prvi pogled zna da prevari. Mnogo. Ako imate vremena, pogledajte.

" Jad i bijeda ovih nesretnika "

09.04.2017.

Oj bože

Helem, Fadil hoće da oporezuje narodnu kuhinju.

Da se obrati pažnja:
u državi u kojoj, ljudima koji imaju 5000+KM platu, kafa se naplaćuje 0.30 feninga.

ljudima koji nemaju šta za jesti, obroci (koje im neko drugi obezbjedi) se oporezuju.

Nismo mi u šupku kosmosa, to je velegrad za nas.
Mi smo provincija šupka.

07.04.2017.

Blogeri i pokloni

Od blogera sam (iz nekog razloga) često dobijala poklone. Ja se nekako unezgodim kada dobijem neki poklon. Sva se smetem, zamucam, ne znam šta da kažem, pa se kasnije uvijek pitam da li sam odreagovala kako treba, jesam li se uopšte zahvalila, da li misle da sam nezadovoljna kučka. Baš se onako sva ... smetem.

Najdraži su mi svi, doduše neke sam morala smazati, a sačuvati ipak omot, druge nosam sa sobom svakodnevno, ali jedan od najjačih je ubjedljivo flaša jegera.

Nako mi pade na pamet. Spremam ispit, pa ono ..

***

Evo, u ovakvim trenutcima bih najradije vadila vodu iz nekog bunara u sred Vojvođanske pustare. Baba Anđela je umrla. Njenu kuću sa roze fasadom posmatram svakog dana iz autobusa na putu kući. Začudo, baba Anđela je i u Sarajevu našla komad ravnice za kuću i baštu i njeno šareno cvijeće koje ovo proljeće neće niko okopavati.

Zamišljam kako su njene drvene izrezbarene stolice i stolovi prekriveni bijelim čaršafima da ne skupljaju prašinu. Zamišljam kako su poskidali heklane krpice i složili ih u kartonske kutije spremljene na najviše police masivnih drvenih ormara. Zamišljam je kako na prstima pokušava dohvatiti čaše sa ocrtanim ljubičastim grožđem i njene uvijek nalakirane crvene nokte, a na šporetu u cinkanom lončiću vri voda za kahvu.

Učinu mi se, kroz prozor autobusa, kako lelujaju zavjese kroz otvorena balkonska vrata i njen šešir kako zamače u bašti ispred kuće. Izašla sam iz autobusa. Korov se probio između kamenih ploča na prilazu u kuću, ne bi to tako bilo da je nje tu. Na kapiji lanac sa katancem, crna ograda siva od prašine, oslonih se laktovima na nju. I dalje miriše na ljubičice, miriše na proljeće i pomalo kao stari ljudi, a stari ljudi meni uvijek mirišu na smrt.

Sve mi se učinu kao san, možda sam i čitala neku bajku u kojoj je ona glavni lik, dobrodušna bakica koja te pokislog i smrznulog nahrani toplim supicama i čije kuće mirišu na torte i kolače.

Možda je sve u mom životu ustvari, samo san u snu.




04.04.2017.

Raspizditis.

Za deset sati koje sam provela na fakultetu, mogla sam osam sati konobarisati i opet se manje slomiti a biti plaćena, još ako bi se kakav dekolte zadao mogla bi se dupla dnevnica zaraditi. Ovako se naguziš da te jebe kako ko stigne jer si ti stoka i važna je samo ona tvoja uplatnica na početku školske godine. Poslije si pišljivi broj u indeksu kojeg niko ne jebe ni dva posto.

Kolokvij u osam sati ujutru. U osam sati ujutru kolokvij! Na koji je profesor naravno kasnio, jer zašto bi došao na vrijeme u termin koji je sam birao. Sat i deset minuta rada (usput kašnjenje na redovno predavanje koje je u devet) radi ni manje ni više čitavih deset bodova.

Onda četiri sata predavanja u kojima si čuo circa tri bitne informacije od kojih nijedna nije bitna za tvoju struku, jer zašto bi te pobogu neko učio ono što tebi i tvojoj struci koristi kada je važno da se popune ects krediti i da još jedan član SDA stranke ima stalno zaposlenje.

Onda još dva sata vježbi na kojima ti asistent kaže: "Jeste l' skontali? Ma ne morate ni skontati." Možda da ti probaš malo bolje objasniti? Evo nakon 5 minuta gledanja u sliku iz knjige mi je sasvim jasno da će zapremina na koju djeluje sila uzgona biti jednaka zapremini tijela koje je potopljeno + zapremini vode iznad tog tijela jer iako ta sila neće izbaciti vodu zajedno sa tijelom (rasporediće se voda po posudi), ona ipak vrši pritisak a kao reakcija se javlja sila uzgona. Eto.

I onda još dva sata vježbi od kojih je čitavih 25 minuta pričao na telefon jer čovjek radi za firmu, jebe se njemu i za studente i zato što mi imamo ispit u subotu u osam ujutru. Moralo u osam, jebiga, pošto imamo još jedan ispit isto tako u subotu.

Jedina svjetla stvar u ovome danu je što kad sam 20 do 4 izjavila da mi se jede pica prijateljici koja dolazi tek na vježbe u 4, dočekala me 3 (slovima: tri) komada pice u holu ispred amfiteatra. Niko nema Lelu k'o što je ja imam. Ma niko.

***

Kad prestaneš da vjeruješ u sudbinu i predodređenje, postaneš aktivniji u životu. Prestaneš da tražiš opravdanja za stvari koje su se desile. Prestaneš da svoju krivicu prebacuješ negdje drugdje.

Jebena stvar je što te onda lomi, što te slama sve ono što si zajebala, jer jebeš ga nemaš da izvučeš iz rukava utjehu: "Ma hajde, nije bilo sudbine." Možda je i bilo, da nisi postupala i razmišljala k'o budala.

Pa te onda usred krečenja rečenica dotuče i slomi, i čuješ kako ti suze lupaju o pločice.

Duša me boli.

03.04.2017.

Žene.

Shvatila sam da za težak položaj žene u određenim stvarima nisu zaslužni muškarci, suprotno popularnom mišljenju. Za degradaciju žena na izvjesnim poljima, a posebno onim koja se tiču izgleda i rodnih uloga, te popularnih "prava žena je" stavki su zaslužne skoro isključivo druge žene.

Vježbajmo ljubaznost i nježnost prvo prema sebi, a onda prema svim ostalim ženama.

03.04.2017.

Vjera.

Image may contain: text

31.03.2017.

Misteriii

Vrlo mi je jasno zašto žene određenih godina probranim detaljima pokušavaju izgledati mlađe i svježije (ko zna baratati detaljima, može postići jako dobar efekat).

No, zauvijek će mi biti misterija, zašto djevojke od 20-25 godina pokušavaju izgledati kao tete od 30+ godina. Pritom ne mislim da su sve žene od 30+ godina tete, nego mislim na one tete iz italijanskih porno filmova.

Totalno si moderna mačko majke mi.

31.03.2017.

Svi smo mi sadisti :D

Ovo je jedna od tema koje baš nikoga osim mene ne zanimaju, ali odustala sam od pisanja onoga što druge zanima istog onog trenutka kad sam otvorila blog.

***

Profesor na univerzitetu Stanford je došao na ideju da ispita ponašanje zatvorenika i policajaca u zatvorima širom Amerike, tačnije da se utvrdi da li i zbog čega vlada toliko nasilje i sadizam između te dvije skupine. Tačnije, ovaj eksperiment pokušava objasniti zašto se jedna individua pokorava "pravilima" iako su ona pogrešna, ili ugrožavaju drugo ljudsko biće bez osnovanog razloga.

Da bi eksperiment bio što uspješniji, na univerzitetu Stanford su oformili zatvor, improvizujući ćelije, da bi scena izgledala što realnije postavili su rešetke na prozore i jednu šolju direktno u spavaću sobu, rešetke na vrata i oformili zajedničko kupatilo kako se koristi u zatvorima diljem Amerike.

Kao učesnici eksperimenta su nasumično izabrani neki ljudi (koji nisu imali povijest u zločinu, dakle ljudi koji nikada nisu načinili nikakav zakonski prestup) i kada bi se utvrdilo da su psihički stabilne osobe onda im je dodjeljena uloga ili zatvorenika ili policajca ponovo nasumično.

Svim učesnicima je rečeno na početku da je to samo eksperiment, da ih niko ne smatra krivim ni za šta i da mogu otići istog onog momenta kada požele da odu, to jeste da ih niko zaista ne zadržava u zatvoru.

Da bi sve izgledalo što realnije, ljudi koji su izabrani za zatvorenike su uhapšeni u svojim domovima i dovedeni u improvizovani zatvor na Stanford univerzitetu. Date su im kape za glavu, umjesto da ih šišaju na ćelavo, dobili su svi jednake uniforme i umjesto imena dodjeljivani su im brojevi, baš kao i u zatvorenima. Policajci su imali uniformu, palice (nije im dato vatreno oružje) i date su im naočare kako bi se smanjio kontakt očima. Policajci su radili u smjenama i rečeno im je da mogu uraditi sve što je potrebno kako bi se osigurao "red" u zatvoru (osim upotrebe fizičke sile).

Za vrlo kratko vrijeme i policajci i zatvorenici su prihvatili svoje uloge, s' tim da su policajci imali mnogo manje poteškoća sa "ulaženjem" u svoju ulogu. Nakon samo nekoliko sati neki policajci su počeli maltretirati zatvorenike. Počeli su se ponašati veoma brutalno i sadistički i ostali policajci su im se pridružili.

Zatvorenicima su se obraćali uvredljivim riječima i psovkama, davali su im zadatke ispod nivoa ljudskosti i konstantno su vršili proces dehumanizacije tih ljudi smatrajući ih stvarnim zločincima (iako da se podsjetimo obje strane su upozorene da se radi o ljudima koji nemaju nikakve prestupe).

Sa druge strane su u tom okruženju i zatvorenici prihvatili te uloge i počeli su se ponašati kao stvarni zločinci, formirali su klanove i cinkarili jedni druge policajcima, te su prihvatili pravila policajaca kao da su u stvarnom zatvoru i kao da moraju izvršavati sve što im oni narede.

Tokom nekoliko narednih dana situacija se razvijala u istom pravcu. Zatvorenici su mislili da su ovisni o policajcima i njihovim pravilima i da se moraju pokoriti, i što su više prihvatali to kao stvarno stanje, policajci su bili sve agresivniji i dominantniji prema njima sada već koristeći i fizičko zlostavljanje, pored mentalnog zlostavljanja.

Zatvorenici su u jednom momentu čak i pobunili se, zatvorivši se u svoje ćelije i odbijajući da ispunjavaju besmislene i ponižavajuće zadatke (poput čišćenja toalet šolja poslije velike nužde golim rukama). Policajci su provalili u ćelije, skinuli im uniforme a osobu koja je predvodila pobunu su zatvorili u samicu. Nakon ovog incidenta se maltretiranje nastavilo i još više pojačalo.

Jedan zatvorenik je morao biti pušten nakon samo 36 sati eksperimenta zbog nekontrolisanog vrištanja. Počeo je da upada u tešku depresiju jer je u potpunosti prihvatio ulogu zatvorenika do te mjere da uopšte nije shvatao da ima pravo da svakog trenutka napusti eksperiment i uistinu je mislio da ga zadržavaju zbog neke njegove krivice. Nakon nekoliko dana još tri zatvorenika su morali da pušteni kući jer su počeli pokazivati znake emocionalne nestabilnosti (isti ljudi koji su samo par dana prije toga proglašeni psihički stabilnim).

Zimbardo koji je predvodio eksperiment je i sam ušao u ulogu zatvorskog nadzornika, a zaboravio na ulogu psihologa. Od 50 ljudi koji su dolazili u posjetu zatvoru i posmatrali napredak eksperimenta samo jedna! doktorica je dovela u pitanje moralnost ovog eksperimenta, kada je vidjela kako se policajci ponašaju prema zatvorenicima.

Zaključci ovog eksperimenta su da će ljudi vrlo lahko i rado prihvatiti "socijalne uloge" koje se očekuju od njih, posebno ako su te uloge tako jako "definisane" i postoje jaki stereotipi o njima, kao što su policajci u zatvoru. Zatvorsko okruženje je igralo veliku ulogu u ponašanju policajaca jer nijedan od njih prilikom opsežnih testiranja nije pokazivao sadističke tendencije, dok su svi učestvovali u brutalnom maltretiranju LJUDI koji nisu ništa skrivili, već su jednostavno bili učesnici u eksperimentu.

Na neki način deindividualizacija može objasniti ponašanje policajaca jer su toliko prihvatili mišljenja i stanovišta grupe da su potpuno izgubili osjećaj vlastitog identiteta i vlastite odgovornosti za učinjena djela. Možda su mislili da ono što se dešava u zatvoru nije njihova lična odgovornost, već da odgovornost pada na grupu i sistem. Tome je doprinjela i dehumanizacija zatvorenika gdje su posmatrani isključivo kao "zločinci" a ne ljudska bića.

Submisivna priroda zločinaca je pripisana osjećaju bespomoćnosti, i osjećaju obaveze da prihvate pravila policajaca, jer su i oni sami psihički razvili osjećaj krivice iako ta krivica nije postojala (ali ako ih je neko maltretirao - imao je razlog za to ..)

Nakon eksperimenta vršena su testiranja učesnika i neki od policajaca su izjavili da su zapanjeni sami sobom i stvarima koje su bili spremni da urade drugom čovjeku, jer su potpuno izgubili osjećaj da su to samo ljudi, posmatrajući ih uvijek kao potencijalnu pretnju. Drugi policajac je izajvio da imati toliku moć i autoritet može biti zabavno i da moć može donijeti veliki užitak.

Većina policajaca je izjavila kako im je teško povjerovati da su uradili ono što su uradili i da su šokirani otkrićem te strane svoje ličnosti jer su bili ubjeđeni da je ne posjeduju niti da su uopšte sposobni za takve stvari.

Meni je zanimljiva činjenica da kada su doveli svećenika da razgovara sa zatvorenicima nekoliko njih je tražilo od njega da im nađe advokata kako bih ih "iščupali odatle". Toliko su bili ubjeđeni u svoju odgovornost, da su potpuno zaboravili da mogu otići kada god to požele.

Zatvorenici koji su pušteni kućama prije završetka eksperimenta nisu sami tražili da ih se pusti već su nadzornici odlučili da gube emocionalnu stabilnost. Ni jedan policajac nije odustao od eksperimenta.

***

Ako su ljudi koji nisu pokazivali nikakve psihičke poremećaje i sadističke sklonosti mogli da preuzmu ulogu dominantnog siledžije za vrlo kratko vrijeme (samo za nekoliko sati) onda se pitam kako bi se ponašali ljudi koji u svakodnevnom govoru iskaljuju svoju ekstremnu mržnju na pojave koje i treba osuditi, poput zločina, ali i na pojave koje ne ugrožavaju nikoga i kako bi se oni ponašali kada bi im bila data tolika doza ovlasti. I ako im je već data, odnosno ako obavljaju neki posao u kojem imaju moć i autoritet, koliko su oni "ispod" njih dehumanizovani i brutalno maltretirani.

:)

30.03.2017.

bezveze

Ne smetaju mi feministice, niti mi smetaju nereligiozni ljudi, ne idu mi na živce vegani, ni vegeterijanci, niti mi smetaju mesožderi. Ne smetaju mi ni religiozni ljudi, ni muslimani ni kršćani, ni spiritualni tipovi, ne idu mi na živce ni porodični tipovi, ni bdsm zajednica. Niko ko ima svoja vlastita uvjerenja i stavove mi ne smeta, pa čak mi ne smetaju ni ljudi koji su svoje stavove uzeli od drugih i prihvatili kao vlastita.

Smetaju mi svi gorespomenuti kada pokušavaju svoje uvjerenje predstaviti kao ispravno i sve ono što se kosi sa njihovim stavom je - pogrešno.

Treba imati posebnu širinu svijesti da znaš da sve ima svoje pro i contra strane i da nikad ne možeš raditi apsolutno dobru stvar i da nikad samo ta tvoja stvar nije jedina ispravna.

Ne postoji jedan univerzalan način da živiš život, niti postoji formula prema kojoj ljudi mogu živjeti a da za svakoga djeluje i svakome bude dobro. Nezahvalno je navoditi primjere ljudi koji su kroz život išli kao bez glave, sve dok nisu pronašli neku svoju stvar, zato što se može pomisliti da podržavam ovaj ili onaj način. Podržavam jedan način, a to je onaj koji ti donese mir i sreću.

***

Sinoć sam pročitala rečenicu koja me je zgrozila: ako svima budemo davali njihova prava, završićemo u kurcu. Aludirajući na Japan koji daje "pravo" pedofilima da zadovolje svoje potrebe prodavajući im seks lutke djece. Prvo, smješno je pomisliti da industrija u Japanu ima ikakvog obzira na potrebe pedofila, imaju samo obzir za svoje džepove.

A dalje, valjda treba razgraničiti pravo koje treba da ti bude dodjeljeno kao ljudskom biću i "pravo" koje ugrožava tuđa prava. Time što žena traži jednaku platu za isti posao koji obavlja kao i muškarac, ničime ne ugrožava prava tog muškarca. Naprimjer.

***

Ljudi druge ljude percipiraju kroz sebe i to je sasvim okej. Ponekad to zna ići na živce. Nekad osoba dostigne sreću i zadovoljstvo kada ispuni jednu životnu stvar i onda kao da je doživjela određeno prosvjetljenje sviju ubjeđuje da će biti sretni kada dođu do te stvari.

Banalan primjer. Imam prijateljicu koja je prvi put u životu zaljubljena i u sretnoj vezi. Što je jako divno za vidjeti. Svaki put kada joj se bilo ko požali na pitanja društvenog života, da je usamljen, da mu je dosadno, da nema pravo društvo, da se osjeća nemirno u vezi, da ne može ostvari prisan odnos ni s kim, njeno univerzalno rješenje je: kad dođe prava osoba, sve će ti pasti na svoje mjesto.

Što može biti tačno. A i ne mora uopšte. Možda za neke ljude ne postoji "prava osoba" sa kojom će sve pasti na mjesto i sa kojom ćeš ostvariti uniformni oblik veze kakav se od tebe očekuje zato jer većina na takav način pronalazi sreću. Možda je tvoja prava osoba, ona osoba koja će djeliti tvoje stavove i biti spremna da ti da, upravo ono što ti tražiš, i koja će od tebe trebati upravo onoliko koliko si spreman da daš.

Prije će biti da je to prava osoba tvog života. Osoba uz koju ćeš moći ići u pravcu u kojem želiš da ideš, a ne u pravcu u kojem misliš da trebaš da ideš, samo jer većina njime ide.

***

Mnogo mi smetaju etikete i dodjeljivanje pridjeva koji služe kao izgovori zašto se ponašamo loše prema ljudima. Koliko god etiketa nalijepili na sebe, ispod svega toga ostaje samo jedna činjenica: svi smo ljudi. Ljudi od krvi i mesa, jedemo, spavamo, pišamo, seremo. Apsolutno smo svi isti. Bez obzira na vjeru, naciju, boju kože, rodnu pripadnost, seksualno opredjeljenje, svi smo krvavi ispod kože.

Pa ajde da se tako i ponašamo jedni prema drugima. Da se uvijek i u svakoj situaciji zaustavimo i sjetimo da ona osoba kojoj sudimo, osuđujemo je, zaključujemo ružne stvari o njoj na osnovu našeg ličnog stajališta je jednako čovjek kao i mi.

Ne znam zaista, zašto je to nekim ljudima toliko teško.

29.03.2017.

Što sam veći stoner, to sam tvrđi boner.

On: Ima li šlag kreme?
Ona: (ne čuje)
On: (glasnije) Ima li šlag kreme?
Ona: Ima.
On: A šlag pjene?
Ona: Ima.
On: Idem napraviti tortu.
Ona: (bez odgovora)
On: (otvara frižider) Gdje su jaja?
Ona: (ne čuje)
On: (glasnije) Gdje su jaja?
Ona: U frižideru. Koliko jaja imaš?
On: Pa dva.
Ona: Kako ćeš napraviti tortu sa dva jaja?
On: Pa ženo Božija, najbolji kuhari svijeta imaju samo dva jaja.
Ona: (skapirala) Oćeš ih istući?
On: Rek'o sam da ću napraviti tortu, ne kajganu.
Ona: (ne čuje) A ?
On: (dere se) Jebem te gluhu!
Ona: Može!

29.03.2017.

One puše mene.

Vidjeh lijevo plućno krilo kako odšeta.
Samo me je jednom, pogledalo mrko.

Srodna slika

Sad da se vratim sedam godina unazad, i da me neko ponudi cigarom, ili iglom, prije bih se u venu pukla.

Nema gore droge na svijetu. Ni opasnije.

28.03.2017.

Tegoba neka.

Ne znam više da pišem.
Rekla sam vam nekad da sretni ne znaju pisati? I ne znaju. Ali neka niko ni slučajno ne pomisli da sam sretna. Nisam. Ne mogu pisati zato što me više ništa ne pomjera, tako sam .. svejedna. Svejedna sebi i svom ogledalu.

Čudna neka riječ. Sve i jedno. Kao da je sve na svijetu samo ustvari jedno. Možda je nastala od sve i jednako. Drugo ima više smisla, prvo mi se više sviđa. Što znači da ću vjerovati u prvo.

Ljudi na grupnom chatu crvenog križa pišu svoje godište, iz sada nevažnih razloga. Oni pišu, ja polahko padam u depresiju. 2000./2001. Svašta. 2000-to godište - ljudi. Nisu djeca, ljudi, majke mi. Nego, zanima me kad pišu svoj datum rođenja, je li i oni napišu: 24.7.00 ? Kako glupo izgleda, je l' da? I kad sad neko kaže da je rođen "prve" ? Je l' se od sad misli na 2001. ili još uvijek je aktuelna 91? Čovječe.

Bruka kolegica iz srednje škole se udala. Polovina njih ima djecu. Za koga su se udale ne znam, jer mi se nijedan kolega nije oženio. Žene djecu rađaju čovječe, a ja se i dalje userem kad spomene vezu. Dižu kredite i kupuju stanove a meni vrhunac ozbilje kad mu maznem četkicu da operem zube.

Moja mama tvrdi da njena djeca u sebi nemaju porodični gen.
Možda je upravu. Jednom je 38, drugom je 36 i ne pada im na pamet ženidba ni djeca. Nisu nikad ni razmišljali o tome. Ni ja nešto ne prepoznajem u sebi želju za time. Baš me to brine ponekad, nešto kontam kul je sad sjesti i zapalit, zajebavati se i igrati života, al' šta kasnije ...

E o čemu ja razmišljam jebote.

27.03.2017.

Ame.zing

Erotic GIF by Phazed

27.03.2017.

...

Orgazmično spontan.

Wunderbar.
Do not stand on my grave and weep!
Nisam znala da si toliko govno od čovjeka.
Iznenadilo, me, zateklo, zapeklo, zatitralo na novo od glave do stopala pa onda još jače zaboljelo.

Ljudi se inače izgube kad ugledaju svoj lik u ogledalu.
Ja ne. Mene smiri. Mene vrati u realu u kojoj sam ja samo običan imaginarni lik koji vjećba realnost. Pa vidi, ja imam oči koje gledaju nazad u moje i sva sam od krvi mesa, nisam raštrkana kosmička prašina.

Ja sam se zaljubila. U ženu.
Maja je tako divna i nježna, tako bih je i voljela, divno i nježno. Maja nosi crveni karmin na svojim punim usnama kao najnevinija svetica među kurvama.

Cheers darling.

Ti si tako naivno kontao da to što sam ja luda za tobom je stvar fizike i onih klikerskih očiju dok me gledaš nagu, samo si najmanje kontao  da sam ja luda svakako.

Linija između je tanka. Znam da si ti toliko voleo da si počeo da mrziš. Mene. Voljela bih da nisi nikada ni voleo, ali ako si od težine tolike ljubavi već i počeo da prezireš, onda bih voljela da i sa tim pretjeraš, i da toliko zamrziš da počneš da voliš. Mene. Ponovo.

Život je borba.
Pa zašto si onda ti odustala?!

Ne igra po pravilima i gura se laktovima!

24.03.2017.

Rasizam.

U te se avanture ne bih upuštala.
Brate, što je sigurno, sigurno je.

Image may contain: text

24.03.2017.

To do

Trznuti se. Prestati se drogirati. Prestati slušati sjebačke pjesme. Prestati biti ljuta na sve oko sebe. Otići psihologu. Biti iskrena. Ne lagati je svaki put. Pa jebem ti, kad si postala tako dobar lažov da i psihologa uspiješ preveslati.

22.03.2017.

Muke.

Nikako da spojim sex, drogu i rokenrol sa spavanjem u 9.

Srodna slika

20.03.2017.

Al' pazi

Dooooooobar trip!





20.03.2017.

tečee vinoooo crveno

Kako bi bilo jebeno da je čitav život samo jedan običan, kolektivni trip.

Volimo se.
Ja nju volim.
I ja njega volim.

Tako treba.

19.03.2017.

Pazi snajper.

Kako je lijep i topao današnji dan. Na današnji dan je zvanično prekinuta najduža opsada jednog grada u historiji modernog ratovanja. Na današnji dan je nakon 1425 dana pod opsadom, Sarajevo ponovo prodisalo. A meni su još uvijek najzanimljiviji natpisi na zgradama koji nose upozorenje: Pazi snajper!

Srodna slika
Srodna slika
Rezultat slika za pazi snajper

18.03.2017.

Čudna ti je moja draga ...

Zvanično odustajem od dejtanja žena.
Ako zbog nečega treba nazdraviti muškarcima i čestitati im to je zato jer trpe žensko ponašanje u vezama.

***

Ja kad nekog izradim, namjerno ili nenamjerno, ja se javim i pokušam se odužiti, ne čekam da me ta osoba zovne, jer nije na njoj nego na meni. To što je ona očito toliko zauzeta da ni sedam dana nakon što me izradila nije našla za zgodno da me pozove i pokuša ponovo dogovoriti tu kafu, a uporno na ig kači slike sa izlazaka dovoljno govori o tome koliko cjeni 15-to godišnje prijateljstvo. E pa neću više ni ja, pa makar crkla.

***

Definitivno sam odlučila da ću da vadim krajnike, samo živa ne znam kad ću to uklopiti u raspored. Čula sam da ako si punoljetan daju ti samo lokalnu anesteziju. Čitala sam na forumu da su skoro svi odustajali nakon što su im spominjali lokalnu i da su potplaćivali doktore da im daju opštu.

Meni je svejedno, što se mene tiče nek ih naživo vade, samo da ih izvade. Kosti me bole, i zubi su mi počeli pucati, konstantno sam umorna i indiferentna prema svemu, a sve su to znakovi koji kazuju da je vrijeme vaditi krajnike. Ustvari, bilo je vrijeme kad su mi prije 10 godina to doktori savjetovali, ali meni se nikako nije dalo ...

Krajnici ako obavljaju svoju funkciju su mnogo korisna stvar u vašem organizmu, ako imate bolesne krajnike poput mene, onda samo mogu napraviti haos.

***

Pametnica, proračunala sve i usvojila da su prečnici vratila na mjestu spojnice, zupčanika i kaišnika isti, i smanjila sebi posao za 90% a nije računala na to da između njih moraju doći ležajevi, kojima je usvojila manje prečnike.

- A kako ćeš nabiti ležaj od 52 mm preko vratila od 60 mm?
- ...

***

Obožavam načeti pitu čim je izvadi iz rerne. Čitav život to radim. Nevažno jesam li gladna, kad sam zadnji put jela, kad će ručak, nije uopšte do hrane kao hrane, nego obožavam čopnuti komad kore kad tek izvadi pitu iz rerne.

Onda se zaštekam u sobu i čekam da mama primjeti i počne pizdit kao i uvijek :D

17.03.2017.

A vi?

Ne znam koja me od vas navratila da pratim Ženski kutak na fb-u. Žene su neiscrpan izvor budalaština, zaista. No, nisu budalaštine tema ovog posta.

Jedna od njih je postavila pitanje drugima: da li djele intimni pribor sa partnerom? Misleći na brijače, četkice za zube, itd ...

Ajd evo ipak jedne budalaštine u komentarima: fuj, ni slučajno, pa razne bolesti se tako mogu prenijeti poput hepatitisa i drugih. A to što redovno razmjenjujete tjelesne tekućine nikako ne može doprinjeti zaražavanju hepatitisom. Ajme meni.

Nego komentari su generalno fuj, užas, to nije normalno. Itd.

Ne znam za vas, ali meni nema ništa slađe nego njegovom četkicom oprati zube. To mi je vrhunac odnosa. Dostigli smo maksimum i ne možemo biti ozbiljniji.

Pa kad mogu njegovi djelovi biti u ustima, može i četkica, pa jel..

16.03.2017.

O dlakama. I ženama

Nije mi jasan ovaj novi trend skidanja dlaka voskom. Ustvari jasno mi je to, ali nisu mi jasni silni videi na instagramu gdje se takav vid depilacije promoviše pa se ode daleko u krajnost. Daleko, do pičke materine daleko. Onda možemo vidjeti kako se ženama depiliraju zglobovi na rukama iako očito tu dlaka nema, ili kako se ženama depilira čitava brada iako se dlaka ni pod mikroskopom ne bi mogla vidjeti, depiliraju čitavo lice ženama, bilesi i nos (i ne one dlake IZ NOSA, već PO nosu) iako dlaka nema.

Da, sigurno je da ima žena sa poremećajem hormona koje imaju bradu, dlake na zglobovima i ostale stvari ali to su rijetki izuzetci koji svoj problem trebaju početi rješavati iznutra, a ne depilacijom. I besmisleno je u najmanju ruku, a u neku ruku i opasno takve stvari promovisati kao standard ljepote.

Kada je to postalo nenormalno imati dlake na tijelu i jesu li uopšte ljudi svjesni važnosti istih?! Dlake nisu samo neki zaostali tragovi našeg majmunskog porijekla :D već imaju svoju svrhu ma kako se ona nama činila nevidiljivom.

I zašto smo toliko navikli na duple standarde? Kada smo se mi kao žene ubjedile da je sasvim normalno da se od nas očekuje da skidamo svaku dlaku sa tijela, dok je za muškarce maljavost sasvim prihvatljiva.

Ja kad čujem djevojku da pljuje na drugu ženu, zbog dlakavih pazuha, kako je prljava, ne vodi računa o sebi i tako dalje, dok za ruku voda dlakavo muško koje također nije obrijano ispod pazuha samo što je u njegovom slučaju to higijenski i okej, prvo mi dođe da sjednem i da se dobro ismijem.

Zašto, zašto, dopuštamo da nam mišljenja o sebi i drugima formiraju trenutno popularni trendovi, kompanija kojima je u cilju samo da prodaju svoj proizvod. Pa da nemamo dlaka na tijelu, stupio bi na scenu modni krik dlakavosti pa bi nam prodavali proizvode koji pospješuju rast dlaka.

Zanimljivo je koliko smo svi kao razumna bića a upravljaju nama kao marionetama i stvarno mi se čini da su ljudi mojih godina posljednja generacija ljudi koja ima trun sopstvene individualnosti jer su svi mlađi od nas već u ranom dobu izloženi internetu i nekim trendovskim stvarima pa dođeš u situaciju da danas sretneš 46 djevojaka u dobi od 15 do 20 godina i svih 46 su iste.

MAJKE MI MOJE MILE, ISTE! Iste, identične. Isti stil oblačenja, ista šminka, iste frizure, iste poze, isti način govora. Isto.

Danas sjedim u Tesli i okrećem se oko sebe i izbrojim 12 istih djevojaka. Ma iste. Sjeb. Sjebala sam se u život.

Da se vratim na dlake.
Moj je izbor da ih skidam sa svog tijela. Onda kad ne želim, nemam volje, to ni ne uradim. Bez obzira da li ću izaći u grad, da li ću obući kratku haljinu, da li ću se naći sa momkom, otići na dejt, nevažno.

Osobe koje ne skidaju dlake sa sebe imaju isto to pravo. I ne, nije nehigijenski ne brijati se. Nehigijenski je ne kupati se, ne prati ruke, ne prati zube, ne prati odjeću, ne mijenjati redovno veš i čarape, higijena nema veze sa žiletom zaboga. Dlake ne smrde. Čakštaviše dlake na područjima gdje se najviše znojimo SMANJUJU smrad zato što na sebe skupljaju znoj. Ako nema dlaka znoj sjedi na koži i u dejstvu sa bakterijama koje obitavaju NA KOŽI (ne na dlakama) proizvode smrad.

Eh sad ako ste dovde došli, i imate problem sa dlakama koje vi ne želite, evo ja ću vam otkriti kako ja to rješavam, brzo i jeftino, ali Boga mi bolno.

Intimno područje ću preskočiti jer vam ništa nemam za savjetovati, pošto još uvijek je žilet glavni akter. Da sam se malo bavila gimnastikom u mlađim danima vjerovatno bih i tu primjenjivala sledeću metodu:

Šećer.

Tačnije, šećerna pasta. Znači, faktički besplatno. Ja stvarno nemam neki poseban recept i svaki put zaboravim kako sam je ranije pripremila jer sam prirodno plavuša i nemam problem sa dlakama pa vrijeme između depilacija znam nekad razvući i na dva mjeseca. A i zato što sam se već toliko puta depilirala na ovaj način da sam totalno uništila korijen dlake pa one sada rastu mnogo tanje, svjetlije i rijeđe nego ranije.

Princip je ovakav: u šerpu stavite onoliko šećera koliko mislite da će vam trebati. Prvi put sam se zeznula pa sam stavila čitavu čašu, apsolutno nepotrebno, jer je bilo previše. Stavim 6 kašika šećera i taman toliko vode da se sav šećer nakvasi. Recimo 3-4 kašike. I na vrh kašikice limuntosa. Stavite na najjaču temperaturu dok ne provri, kada počne da vri smanjite na srednju temperaturu i mješate sve dok ne dobije boju meda. Onda izlijete u posudu iz koje ćete koristiti pastu. Ja je izlijem u običnu zdjelu. U šerpu naspite vode i vratite je na toplo kolo da se šećer istopi i da lahko operete šerpu.

U zavisnosti od toga koliki ste omjer vode i šećera stavili i koliko dugo ste je kuhali, pasta će biti gušća ili rjeđa. Ako je rijetka uzmite nešto poput tupog noža da je razmazujete a ako je gusta možete formirati loptice paste i onda je razvlačiti po koži. Ja lično volim kad je rijetka jer se onda baš poput pravog voska razmazuje po koži. Preko zalijepite pamučnu trakicu (ja sam izrezala svoje stare majice sa tjelesnog :D ) i povučete. Kao sa voskom. Ako je pasta gusta i formirali ste lopticu njome pa je tako razvukli po koži trakice vam ne trebaju, samo povučete pastu.

Štos je da se pasta nanosi u smjeru suprotnom od rasta dlake da obuhvati lijepo dlaku a čupa u smjeru rasta dlake (dakle, suprotno od klasičnog voska) zbog čega dlake malo ili nikako urastaju.

Ja svoju napravim, ostavim na radijator, istuširam se, dobro izribam djelove koje mislim depilirati, posušim se, i utrljam malo baby pudera jer ako vam je mokra koža pasta se neće htjeti lijepiti. Dobro provjerim je li vrela i hoću li se opržiti i onda patnja.

Ovako depiliram pazuhe i noge do koljena, pošto se inače depiliram samo do koljena, gore nema potrebe jer dlaka i nemam. Znači dignete ruku, stavite je iza leđa, zategnete što jače možete, razmotrite koji djelovi rastu u kom smjeru namažete, zalijepite traku i onda:

obično to radim pred ogledalom a pored je tv. Namjestim se u ogledalu da vidim da lijepo i čvrsto držim trakicu, pogledam u televizor, udahnem duboko 2-3 puta, udahnem, zadržim dah i što brže trznem, ali ne da vučem od tijela ruku, nego povučem traku niz tijelo. Ako razumijete šta sam htjela da kažem. Kao da je gulite, a ne vučete. Poslije jako pritisnem rukom mjesto sa kojeg sam skinula traku i držim par sekundi. I onda dalje.

Stvarno će vam se dlake prorijediti i biti mnogo tanje i nježnije. Nije mit. S vremenom manje boli, ali ipak boli. Najviše boli kada ste u pmsu ili tek dobijete, tako da tim danima ni slučajno. Mene najmanje boli zadnji dan menstruacije, tako da se trudim da uganjam taj dan :D Ovim se mogu skidati i dlake sa lica ako imate potrebe i čupati obrve mada ja se ne bih usudila čupati obrve voskom jer mi se čini da bih počupala čitavu obrvu. Doduše ja obrve ni ne čupam, pa ne nisam neki dobar primjer za to.

A ako vam se ne skidaju dlake i ako ste sasvim okej sa tim da ih imate, zaboga, ne dajte da vam neko drugi govori šta da uradite sa SVOJIM, pazi, svojim dlakama.

15.03.2017.

Nakon ljubavi.

Nakon tvoje ljubavi u ustima mi ostaje okus prepune pepeljare. Okus bludnica i raskalašenih noći.

Tumblr_lf2d91fv4i1qcotzfo1_500_large

Kao da sam pojela sve one žene koje si ljubio jednakim (?) žarom kao i mene. Moje predjelo njihovi su osmjesi, moje meso njihovi su jezici.
uzdahnem u prerano jutro i uputim prašini svoj desert;

Tumblr_le7zmdffpg1qacbq2o1_400_large

Samo nekoliko čaša crnog vina previše,
Samo jedna cigareta previše;


Tumblr_liou80bn2y1qgfo7wo1_500_large

Vodeći ljubav s tobom ja kao da sam vodila ljubav sa svim onim ženama
koje su promarširale tvojom posteljom..

Kao da smo se cijelu noć borili za prevlast, a ne voljeli...
Ti si pobjeđivao, ja sam gubila.

Tumblr_lijipz8vat1qedfom_large

Nakon tvoje ljubavi ja bih se jednostavno mogla nazvati Babette. Ili Suzy. Po nekoj pornografskoj glumici jadnoj u duši, uzvišenoj u življenju.


Ne boli me taj osjećaj mamurnosti drugog jutra.
Te masnice u mojoj nutrini kao da su oduvijek postojale.
Taj nedostatak svog poštovanja nasmijava me i čini živom.
Ne boliš me ti i ne bole me te žene.
Samo jedna u nizu, nije moj problem.


Zapravo, kao da problema i nema. Osim u mojoj glavi.
Nasmiješeno pušim cigaretu (stvarno previše),
Gledam u plafon i razgovaram sa sobom.

Tumblr_lgdpsg2ddu1qzy0p2o1_500_large

Kako si do vraga, uopće mogla misliti da ćeš ga ti promijeniti?!

13.03.2017.

Živjeti. Podvučeno s' dvije crte.

Dječak na sjedištu dijagonalno od moga ide na moj fakultet. Kod adrese Vilsonovo šetalište broj devet sam mu zatražila cigaretu. Nasmijao se dječački, baš onako kako sam mu u glavi crtala osmijehe. Hvala i doviđenja. Profesor Mehanike fluida ima prosijedu kosu, uredno podšišanu bradu i teget plavo odijelo. Glas mu je smirujući i pravi pauzu za cigar na tačno 23 minute predavanja. Drinska ulica ima više šahtova nego na čitavom putu od Sarajeva do Zenice. Brojala. Brojite sami, meni moj trud. Pramenove koji strše iz moje punđe ni Gajger-Milerov brojač ne bi izbrojao.

Vježbam realnost.
Moj komšija živi u kući boje trule višnje i ima 46 stepenika od jedne do druge kapije. Evo tu sa desne strane sam isprljala svoju bijelu haljinicu kupinama. Prala sam je domestosom. Evo tu sa lijeve strane smo se kao djeca spuštale niz oluk, bježeći iz zaključane kuće. Bilo ih je četiri u toj kući. Djevojčice. Djevojke. Žene. Sada su udate. Svaka na svom ćošku svijet razapinje i razvlači, a moj komšija ima još jednu neudatu kćerku. Mene. Svaki put kad me od dragosti sa svoja tri prsta desne ruke uštine za nadlanicu, tu mi ostane modrica. Kao podsjetnik da su njegova tri prsta najjača na dunjaluku. Imam teoriju da je to zato što mu je ostala dva geler iz granate odsjekao u ratu. Iste one granate što mi je kuću srušila. Nije to bila moja kuća, nije ni mogla biti kada ja u njoj nisam rođena. Ja u toj kući koju su tri puta rušili pa nanovo gradili nisam razbijala koljena na stepenicima, ni upala u šaht, ni rasjekla bradu u kupatilu sa svijetlo plavom kadom i sparenim pločicama.

Nego, jesam li vam pričala priču o mom komšiji? Taj vam je bio pijanac kakvog niste sreli, ni kakav se zadugo neće sresti na ulicama Sarajeva. Pa on je nedeljom kad se kod nas kupilo smeće u civarama vukao prazne flaše rakije smećarima jednom sedmično. Vidite, izraz "kupljenje smeća" je možda samo u mom sokaku zastupljen, zato što kamion Javnog preduzeća Rad nije mogao da se uvuče u naš sokak pa smo mi svi nedeljom, a sada nedeljom i ponedeljkom iznosili svoje smeće na glavnu cestu kada bi čuli kamion kako se spušta niz glavnu ulicu.

Ja ću vam odmah reći, mogao je da se uvuče i prije, a može i sada. Samo eto, neće. Zato ako slučajno nedeljom oko deset sati zalutate u moju ulicu, vidjet ćete kako ljudi trče sokakom tegleći velike kese smeća i jednu komšinicu kako ih sa smješkom posmatra naslonjena na kapiju jer ona svoje smeće u 15 do deset odnese i ubaci u kantu komšije čija je kuća na glavnoj cesti.

Nego, dokle smo došli sa našim komšijom?
Jednog dana se probudio u tuđem hodniku i zakleo se da više nikad neće piti. I nije. Samo bi ponekad nakapao rakiju na dlanove pa ih protrljao udišući miris. Čudna je neka snaga volje u tog čovjeka.

Moja majka bi vam ovo ispričala drugačije i možda bi vam bilo i uzbudljivo. Sigurno bi nekako već u priču uspjela da ubaci kako sam uvijek kad me zvala da dođem kući, šćućurena na njegovom balkonu govorila: "Ne ćujem" pa primiala poštene batine zbog toga. Ja sam odgajana u onom vremenu kad su djeca išla sama sebi da uberu prut. Toga više nema. Rijetko. Rijetka su i odgojena djeca. Pilje u mobitele, u najboljem slučaju, znaju svaku psovku k'o veliki ljudi i naprave ti rusvaj od kuće kad dođu par sati u goste.

Moje vježbanje realnosti ne ide baš najbolje.
Zbilju imam samo u prošlosti, snove imam u budućnosti.
U sadašnjosti, ja, sada potpuno kriva i nevina objavljujem da nemam ništa.

Ne znam za šta u svom životu nisam bila kriva, nekako su mi ti svjetli trenuci uspjeli brzo da odlepršaju iz sjećanja, ali bih za one što jesam kriva da tražim pomilovanje i amnestiju.

I da mi se vrati glagol: živjeti u ovo što se jedva životom može zvati.

11.03.2017.

I just can't ..

Kad god se počnem skrivati iza kosa, ja uzmem makaze u ruke i odrežem je. Postoji nešto čudno oslobađajuće u šišanju kose. Postoji i nešto oslobađajuće u ne nošenju pudera. Nisam odavno stavila puder.

Šta sam filmova o Scientologiji pregledala mogu odmah na OT8 preći. Stvarno me nikad neće prestati začuđavati ljudska glupost. Ajnštajn je definitivno bio u pravu. Ljudska glupost je neograničena. Taman kad pomisliš da ljudska rasa ne može biti gluplja, oni te ubjede u suprotno.

Kad smo kod toga, jedva čekam serijal o Ajnštajnu na Nacionalnoj Geografiji čini mi se. Osim toga jedva čekam i novi dio Pirata s' Kariba. Nećete vjerovati i Beauty and the Beast.

Ovo stoji još od sinoć, mrsko mi bilo dovršiti.

A sada rant:

Jebo te tvoj fakultet. K'o da samo ti na svijetu studiraš. I majke mi k'o da studiraš nuklearnu energiju, izrađuješ bespilotne rakete, presađuješ srce pacijentu bez anestezije, a ne jebenu ekonomiju.

Boli me kurac i za ovaj projekat i za onaj projekat i što nemaš vremena, i što moraš da učiš i što si tek sad počela raditi nešto što moraš predati u ponedeljak. Ko ti je kriv? Ja nisam. Nisu ni krivi ljudi koje si izradila, a mene izofirala pred njima jer sam ih napala kako te nikad lično ne zovu, a ti hoćeš.

Prije sedam dana kad sam te pitala hoćeš li, znala si da ti se poklapa sa rođendanom, pa si opet rekla hoću. Pa i ako nisi znala mogla si u ovih sedam dana da skontaš pa da javiš: e, ja sam skontala da ja ne mogu taj dan. A ne da ti se ja noć prije događaja javim i ti kažeš: e ja Bgm ne mogu, meni će biti rođendan, pa nema smisla da idem sutra. A ne mogu ni na kafu, moram da učim. I da se ja nisam javila da pitam u kol'ko da se nađemo kurac bi me obavjestila da ne možeš. Čekala bi te ko idiot.

Ubuduće ću i ja sasvim slučajno da imam kolokvij baš kad tebe napuca momak, pa mi se neće dati da ostavim sve svoje i izvučem te iz kuće da dva i po sata slušam piždenje o nekom totalno meni nevažnom frajeru za kojeg sam ti odmah na početku rekla: ako smrdi k'o govno i izgleda k'o govno, onda jest govno, jebem mu mater.

Sasvim slučajno evo i ja imam tonu projekata i zadaća koje moram uraditi u zadnji čas jer mi je bilo važnije da izađem sa svima drugima osim da ispoštujem prijateljicu. Pa eto makar jednom si me mogla ispoštovati.

Malo će i meni da puca kurac sledeći put kad ti se bude pila kafa baš tad i tad, a ja k'o budala - ma može, pomjeriću ja svoje obaveze. Neće Amna više ni malu nuždu pomerit ni zbog koga a posebno ne zbog tebe.

Aj odjebi.

06.03.2017.

Groznica

Kad se spusti noć uhvati me zima, jer mi temperatura skoči u nebesa. Osjećam toplotu iznutra a na vani se smrzoh. Što je neuobičajeno u mom životu pošto sam iznutra led. Nego, ako osjećate kakva blaga podrhtavanja, to se ja tresem.

Ovo mi je dobro došlo da pomaknem dejt oko kojeg svakako nisam bila uzbuđena jer je all for the wrong reasons. Ne znam ni što sam mu se javila (jest, znam i to uradit - prva se javit nekome). Valjda i ja hoću da pokušam nešto normalno u svom životu, čisto da pokažem sebi da normalno ipak i nije za mene.

Razmišljala sam o svim plusevima i minusima, i zaista je pluseva daleko više od minusa, ali svi moji razlozi su rđavi i sebični, i ja sam sva sebična, ali eto jebiga ako sam išta naučila o životu dosad jeste da niko, ama baš niko i nikad neće staviti tvoje potrebe ispred svojih i da ako to sam ne uradiš za sebe, uvijek ćeš biti negdje na drugom mjestu, tako blizu prvoga, ali nikad prva. (op.a. ne računajući roditelje).

Što me podsjeti na moju najdražu knjigu ikada i najdraži citat. Drugi put ću otkucat, jer mi se previše ruke tresu za toga, a nema na netu.

Užas.

Trebale su mi tri minute da pogodim slovo ž.

03.03.2017.

Ali dušu ne.

Što vazda se na mene nakače ovi što bi da me vole, žene, vode kući.

Alaselamet.

01.03.2017.

Ja ti ne mogu ponuditi bolje objašnjenje ...


 

„Volim je i ne mogu sa njom da razgovaram, uhodim je da je ne bih sreo.


Voleo sam devojku koja je i mene volela, ali morao sa da je ostavim. Zašto? Ne znam. Bilo je to kao da je okružena oružnicima koji su koplja držali napolje uperena. I kada bih joj se približio, naleteo bih na šiljke, bivao ranjen i morao da uzmaknem. Mnogo sam stradavao.


Da li je za to devojka bila imalo kriva?


Ne verujem, ili sam čak siguran da nije. Poređenje od maločas nije bilo potpuno, pošto sam i ja bio okružen oružnicima koji su koplja držali okrenuta unutra, naime prema meni. Kad god bih se primakao devojci, naleteo bih najpre na koplja svojih oružnika, već tu je moje napredovanje bilo zaustavljeno. Možda do devojčinih oružnika nikad nisam ni dospeo, pa ako bi trebalo da sam i dopro, onda to već krvareći od svojih kopalja i bez svesti.


Da li je devojka ostala sama?


Ne, neko drugi je prodro do nje, lako i ničim sprečavan. Iscrpljen sopstvenim nastojanjima, gledao sam na to onako ravnodušno kao da sam vazduh kroz koji su se njihova lica nagla jedno na drugo u prvom poljupcu.”

01.03.2017.

Život je previše kratak

Da trošimo vrijeme na sparivanje čarapa.



Pratim na yt jednu pokrivenu djevojku, realno me teme o kojima ona priča uopšte ne zanimaju, ali je cjelokupno interesantna ličnost i opušta me slušati je kako priča (creepy) i eto bezveze onako, pročačkam komentare ispod jednog videa o pokrivanju, ide ovako.

- Dragi Allah voli sve ljude.
- Aha, vaš Allah voli sve ljude osim nemuslimana i žena.
- Šta ti znaš, ti nisi musliman.
- Pročitao sam vaš Kur'an i u njemu ima toliko mržnje prema ženama.
- Istina. Ali u Bibliji ima više mržnje prema ženama.

Ja sam se preturila od šege. Majke mi sam se zavalila od smijeha.
Jest, Bog u koji vjerujem mrzi žene, ali ih tvoj Bog više mrzi, pa biram manje od dva zla. Ono .. Fascinantan um.

(ne kažem da je tačno da Bog mrzi žene, nego što ona očito priznaje da je tačno ALI ima tamo neki drugi Bog koji ih mrzi više)

De kontate me, da se ne objašnjavam.

28.02.2017.

Hamo, Pipa i ostala ekipa

Hajd, zajednički profil na fejsbuku, to smo nekako svarili, jedva, ali eto, svarili smo. Ali zajednički profil na instagramu? Ljudi, šta vam je?

Može li se biti u vezi a da nemate zajednički profil na fb-u, ig-u?! Može li se biti sa nekim a da se ne objavi 763 slike na dan?! Možete li razgovarati a da ne gurate screenshotove svojih cici-mici razgovora ljudima niz grlo? Može li se imati momak/djevojka bez ljigavih nadimaka kojima se zovete pred drugim ljudima?

Ili je to jedini način da se "volite" ?

I je li vas stid, kad nakon tri mjeseca te silne ljubavi, pukne tikva pa bude košpi i do Mihrivoda?!

Ne znam ...

***

Kad radite shady stuff na internetu, je li i vi otvarate private window iako niko drugi ne koristi vaš računar? Ja da, stalno.

Evo mi je pao na pamet jedan razlog zašto bih voljela imati momka:
Da me češka po leđima tamo gdje se ja ne mogu dofatit.

Al' opet ...
Za manje para i nerava se može kupiti ona drvena ručica ...

PS Kako ja glumim Pipu, pa to je za priče :D

27.02.2017.

....

Rekla sam jedne prilike prijatelju kako žene sve što rade, rade razmišljajući o muškarcu. Kako se čitav život žene, bez obzira kakav on bio i kakva ona bila, suptilno i neprimjetno vrti oko muškarca. Nekada i nesvjesno, ali se vrti.

U par navrata sam pisala neke kilometarske postove koji su se doticali mnogo različitih tema, između ostalog bih namjerno u paragrafu ili rečenici napisala nešto u vezi muškaraca, i svi komentari blogerica su bili bazirani na tom paragrafu ili rečenici.

Ja bih tako voljela ... ne znam ni ja šta bih voljela.
Voljela bih upoznati nekoga ko će me natjerati da zaboravim na Njega, pa da mu lično izgradim bistu u prirodnoj veličini.

Šta sam ono drugo htjela da kažem?
Da, htjela sam vam pisati kako svi imamo sadističke tendencije, ali mi mrsko. A i to nikoga ne zanima.

Inače sam neko ko 24/7 sluša muziku. Kada mi dosade pjesme na telefonu uključim radio. Pa tako zadnjih dana se uporno vrti neka kilava pjesma čiji jedan dio zvuči tako lijepo: "Imala je čudno ime .. "

Na nekoj stanici svaki, svaaaaaaaki dan, par puta čini mi se:
"Metar odavde, metar odavde, na moje oči druga mi te krade ... "

Ima neka stanica na kojoj svaki dan u isto vrijeme puštaju običnu ljubavnu pjesmu, običnu ljubavnu stvar.

Navučena sam na Elvita keksiće.

Izašao je drugi dio Zone Zamfirove, ali sudeći po lošim kritikama, očajan je film, pa sam odlučila da ga ne gledam, da ne kvarim ljubaf.

Iskoči mi na laptopu onaj viber prozorčić i počinje poruka sa "Volim te ... " U stomaku mi se nešto okrenulo triput. Ne od dragosti, daleko bilo.

***

Uglavnom, ovako.
Odlučila sam da se totalno dehumanizujem u očima drugih ljudi. Zašto? Zato što ljude ne zanimaju osjećaji, sjećanja, događaji, emocije koje su vas oblikovali u to što jeste. To zaboga nikoga ne zanima. Ljude zanimaju činjenice, da ti je danas crvena kosa, ali ih baš zaboli kurčina otkud i zašto, i što baš to voliš.

Zato što sam ja u vezi svega u svom životu strastvena i osjećajna i kada pričam o bilo kom mom mišljenju, stavu, nečemu što radim, pričam sa osjećanjem, pričam sa živošću, puna emocije o tome što pričam, ali ljude to ne zanima. Ljude to smara.

Pa ... dobro. Ja mogu biti i basic bimbo, vintat pramen kose oko kažiprsta, treptati zbunjeno okicama i lupati izjave od kojih se pametni ljudi ovog svijeta u grobu vintaju k'o ventilatori. Ko da je to nešto teško ... Pff


Noviji postovi | Stariji postovi