beats by dre cheap

18.8.

Tablete umiruju napade panike. I samo to.
Osjećaj nervoze u stomaku je i dalje prisutan i grozan je, najradije bih si iščupala nutrinu, stavila ispred sebe i protresla je vrišteći: "Prestani!" Ne mogu da se sjetim da sam nešto pojela a da je ostalo u meni. Kao da mi tijelo odbacuje čak i misao o hrani. Uspavaju te, očajno ti se spava, a s' druge strane nikad ne stišaju toliko misli da bi uspio zaspati. Umireš od gladi a muka ti je na samu pomisao na hranu, iako bi trebala nešto pojesti jer ovako jaki lijekovi na prazan želudac bole, jako, jako bole.

Tablete te samo umrtve. Teško mi je opisati ovaj osjećaj. Sve je i dalje isto u tvojoj glavi, nisi ništa sretniji ni zadovoljniji sa njima, samo što ti je sve u magli. Kao da si usporen, pa reaguješ kasno na osjećanja, a ona su i dalje prisutna. Reaguješ kasno na loša osjećanja, ali isto tako reaguješ kasno i na dobre stvari. Nekad uopšte ne reaguješ.

Nekad te na sekund neko nasmije i iz tebe kao da bljesne ona stara ti, pa se ovoj novoj tebi usne razviju u smiješak. Onda sjedneš i plačeš bespomoćno jer se pitaš gdje je ta stara ti i ko je ona uopšte? Jesi li to prava ti ili si nju samo izmislila? Jesi li je izmislila da zaštitiš sebe ili da udovoljiš drugima?

Ko si uopšte ti? Šta si uradila u ovom svom životu da je bilo vrijedno življenja? Da sada umreš, šta bi ostalo iza tebe? Balav trag, ništa više.

Ubija me tišina, guši me. Ponekad crvenih očiju stojim ispred ogledala i govorim sama sebi. Ubjeđujem se da sam dobro, da ja to mogu, da će sve biti dobro jednom u životu. Krenuće. Mora.

Onda me i to slomi jer ne vjerujem više sama sebi. Ne vjerujem zato što sam se toliko puta do sada slagala da te moje riječi nisu ništa drugo do riječi polulude žene upućene onoj koja je totalno poludjela.

Ubija me što ne mogu pričati. Nije da ne želim, ne mogu.
Niko ne želi slušati o tome koliko si nesretan, depresivan, očajan, koliko ti je ustvari loše, užasno ti je u tvojoj koži, u tvom životu. Kako duboko u sebi osjećaš da nešto nije uredu s' tobom. Nešto nije uredu sa mojom glavom. Nije normalno biti ovoliko očajan u životu u kojem se ništa opasno po život ne dešava. Nešto stvarno sa mnom nije uredu i ubija me jer mi niko ne vjeruje. Najviše me boli što oni od kojih najviše trebam da mi vjeruju, ne da ne vjeruju meni, nego ne vjeruju u te stvari uopšte.

Kad me nasmiju, tad me najviše rastuže, jer se tada sjetim svih svojih grešaka i kako nisu ništa od toga zaslužili, i onda se bojim da ću ih izgubiti prije nego što im uspijem vratiti sve što su mi dali.

Još mi teže pada jer se moram skrivati, trčati u wc kad krene blaži napad panike, okretati glavu svaki put kad suze počnu da naviru i shvatiti da ti je ponestalo izgovora zašto su ti oči krvave. Čuvati neutralnu facu i truditi se da učestvuješ u razgovoru koji ne čuješ, ne doživljavaš, ne dešava se, lagati da si upravo jela, nositi hranu u sobu koju samo vratiš u frižider kada niko ne gleda.

Jedem sama sebe. Tako se bukvalno osjećam. Čini mi se da bih se ponovo rodila samo kad bi me neko zagrlio. I da bih u isto vrijeme i pukla.

Neko mi je jednom rekao da sve dok se bojiš da ćeš poludjet, uredu si, nisi lud još. Nadam se da je to istina.

Čovječje vrste kći
http://pjesmazaesmu.blogger.ba
18/08/2017 20:21