beats by dre cheap

insight

Ne znam ni sama koji je ovo put, stojim na obali, sama, gledam u horizont u daljini i po prvi put, ne vjerujem da ću uspjeti. Gledam preko tog mora opasnosti, bića punih smrtonosnih otrova, struja koje lome i najčvrstije stijene pred sobom i po prvi put ne vjerujem da ću uspjeti dotaći horizont.

Kažu da možeš pomoći samo sam sebi. Nisam sigurna vjerujem li u to. Shvatila sam da prijateljstvo ne znači puno u teškoćama. Ljudi ne žele slušati o teškoćama, ljude ne zanimaju depresivne misli, suze niti tvoj drhtaj. Postoje ljudi koji žele čuti i koje zanima, ali ... baš tim ljudima ne možeš reći jer znaš da ih boli tvoja bol više nego njihova.

Pokucala je na vrata i provirila kratko unutra. - Šta radiš?
- Ništa. Očito ne radim ništa, sjedim i buljim u jednu tačku ne pamtim ni sama koliko dugo. Ušla je, zatvorila vrata za sobom i zatvorila moj prozor.

- Šta je?
- Slušaj, hoću da pričam s' tobom.
- Što?
- Ovo ovako više ne ide. Ne znam kako, ali moraš se trznuti. Neću više da te vidim takvu. Šta ti je najednom?

- Kako da ti kažem da nije najednom, kako da ti kažem da je ovo ovako odavno, više ni sama ne znam od kad. Ovo ja sad samo pucam po šavovima zbog pritiska. A ovakva sam već dugo. Tužna sam. Depresivna. Depresivna sam i kada nemam razloga za to, a posebno onda kada imam. I ubi me što ne znam šta mi je. Ubija me što je toliko ljudi na svijetu bez roditelja, bez djece, sa teškim bolestima i što se vidi na njima da se raduju životu, a ja se svome ne radujem. Ljudi ostaju bez udova, pa se opet smiju i vole život, a ja sam oduvijek zdrava i opet dok prelazim cestu na zeleno maštam o nekom debilu koji će me vozeći sto na sat pokupiti i izbrisati sa lica zemlje. I još mi teže pada što sam ovakva kada znam da ima ljudi kojima je mnogo, mnogo gore nego meni, pa nisu odustali. Nisam sretna, uopšte nisam sretna i to što sam uvijek najglasnija u društvu, što mi je sve smiješno, što se uvijek smijem iz sveg glasa su samo moji pokušaji da sakrijem činjenicu da nisam sretna i nisam zadovoljna i osjećam se zarobljeno u svom životu i svom tijelu i svojoj glavi. Nije to ništa novo u mom životu, samo se vi tek upoznajete sa tim jer sam se umorila od te predstave. Umorila sam se od smijanja, umorna sam od glume. Umara me što trebam nositi haljinice i suknjice jer je plus sto stepeni napolju, a ja se smrzoh. Meni je stalno hladno bona, meni zima niz kičmu silazi u trncima pa se širi niz udove. Umorna sam od svih mogućih trikova koje sam ispraksirala da sakrijem neprospavane noći i suzne oči, umorna sam od laganja da idem na kafu kad ustvari idem na terapiju, umorna sam od straha da ćeš slučajno ući u moju sobu a nisam sigurna jesam li sklonila lijekove ili nisam. Umorna sam i od lijekova, užasno mi je sa njima, a ne mogu bez njih. Bez ovih ne mogu zaspati ali ako ih popijem i zaspim, probudim se kao mamurna, treba mi pet minuta da se skontam gdje sam i ko sam, onda hodam k'o muha bez glave sat vremena dok ne dođem sebi. Ove su mi za depresiju ali me umrtve i nikako se ne osjećam kao ja, kao da me neko isključi iz svega pa samo postojim k'o biljka u saksiji. A od svih me boli želdac jer su teške a ja ne mogu da jedem, pa su mi ove za apetit, i od njih ogladnim i pojedem sve što mi je pri ruci, ali čim jedem ili se ispovraćam ili dobijem proljev. Ne mogu ništa da jedem a opet se debljam k'o slon iz dana u dan. To je moja stvarnost. Nije moj život smijeh i bezbrižnost i skakutanje ulicama, već je to samo ono što ja hoću da vi vidite jer je vama tako vaš život ljepši i lakši. Ja znam da ti ne vjeruješ u te stvari i znam da je u tvom životu prepuštanje Bogu lijek za sve i da misliš da su bolesni ljudi samo oni koje fizički nešto boli, ali mama sa mnom stvarno nešto nije uredu, a ne znam šta i izješću sama sebe ako se ovo nastavi. Ne mogu ja sama sebi objasniti neke stvari, jer da sam u stanju da to uradim, zar ne misliš da ne bih? Zar misliš da bi tetka bila luda da može sjesti sama sa sobom i objasniti si da nije normalno to što radi sebi, da je neracionalno. Zar misliš da bi ljudi oduzimali sami sebi živote da su u stanju da misle to što si ti maloprije ispričala. Da je to samo loš trenutak u životu, da je život mnogo više od jednog ili dva ili pet poraza? Zar misliš da ne bi odlučili živjeti da su mogli vidjeti dalje od onoga što je bilo i što je sad? Možda i jesu tražili neku budućnost ali je u njihovoj glavi ona bila jednako crna kao i ono što je sad. Ja svoju budućnost ne vidim jer u sebi ne vidim volju ni želju ni za čim. Nisam ja lijena, samo nemam volje, nemam ljubavi, ništa ne želim i ne maštam ni o čemu. Nemam nikakav san da se borim za njega, ni da mi bude nada. Ja ne znam šta mi je, niti mogu tebi reći šta mi je, ali nisam dobro. Stvarno nisam dobro.

Čovječje vrste kći
http://pjesmazaesmu.blogger.ba
19/08/2017 14:28