beats by dre cheap

Les miserables

Pođem tako pisati. I onda se sjetim da nema smisla. Kako ispričati na bijelom papiru kakav je to osjećaj kad svu svoju ljubav vidiš nakon toliko vremena i ne znaš šta da mu kažeš. K'o da si ga juče vidjela i sve mu ispričala pa se sada slučajno srećete, a u isto vrijeme kao da se pedeset godina niste vidjeli i više nemate šta jedno drugom za reći. Plakala sam i smijala se, smijala se svojoj gluposti, doduše više jer sam bila pijana od bijelog vina koje je bilo jedino podnošljivo piće koje se služilo na svadbi tu noć. Na svadbi sa koje sam se iskrala da bih sat vremena sjedila u autu sa njim, nemajući šta jedno drugom da kažemo.

- Nadam se da ćeš dobiti od života sve što želiš. Rekla sam glasom koji nije moj. Negdje u pola izlaganja lijepih želja našla sam se u njegovom zagrljaju, usne na usne, nos uz nos. Toplo, mekano, nježno, silovitno, poznato.

- Zašto si me poljubio? Pitala sam dok je izlazio sa parkinga idući prema prijateljevoj zgradi.
- Ne zapitkuj previše. Da sam makar pijan ili napušen pa da imam opravdanje. Rekao je više za sebe nego za mene.

***

- Zna li Jaca da si sa mnom?
- Ne zna.
- Hoće li se sjebati?
- Hoće.

Ušao je na zadnje sjedište, sigurno se pitajući ko sjedi naprijed. Okrenula sam se i pružila mu ruku.

- Gdje si ba Jaca! Gledao me blijedo čitave dvije minute, prepoznao mi je glas ako mi nije prepoznao lik u mraku, ali me i dalje gledao kao da sam sebi ne vjeruje da sam to stvarno ja. Nismo se vidjeli, jako, jako dugo vremena. - O, otkud tebe! Skoro da je vrisnuo. Ne znam Jaca, otkud mene ni šta ću ja tu. Ne znam ni hoćeš li me ikada ponovo vidjeti.

Čovječje vrste kći
http://pjesmazaesmu.blogger.ba
19/11/2017 17:35