beats by dre cheap

Opraštanje od Boga.

Djetinjstva se sjećam u segmentima, vremenom sam došla do spoznaje da se svoga djetinjstva skoro uopšte ne sjećam, pamtim ga kroz tuđe priče i uspomene o meni viđene iz njihovog ugla gledanja. Pamtim neke snove tako živopisno, tako snažno, da sam se sa godinama ubjedila da su bili stvarnost. Imam lažne uspomene, koje su samo rezultat mojih jakih želja da nešto bude istina. Kada sam spoznala to, osjetila sam strah u sebi. Šta nije uredu sa mnom?! Ko sam ja?! Šta je to u mom životu stvarno?

Čitanjem, istraživanjem, shvatila sam da nisam nimalo atipična, da je sve sasvim uredu sa mojim pamćenjem i mozgom, i da je tako mnogo ljudi koji izmišljaju činjenice, uspomene, vidjela sam da je ljudski um tako kompleksna stvar i da nas vrlo često vara, obmanjuje, iskrivljuje istinu i stvarnost. Ljudski mozak je zaista fascinantna stvar. U stanju je da nas ubjedi da su stvari koje se opiru svakoj logici i razumu istina.

Sjećam se da sam skoro čitavog života uz sebe osjećala neku prisutnost, nešto zbog čega bih se čak i u samoći crvenila zbog loših misli koje su navirale. To je najviše postalo izražajno u pubertetskim godinama, kada sam počela otkrivati sebe i druge ljude. Učili su me da su fizički osjećaji prljavi, da je seksualnost u toj dobi loša, osjećala sam se užasno i prljavo, nedostojno svega ljudskog zato što sam gledajući svoje prijateljice i prijatelje imala želju da ih dodirnem, poljubim, da svojim osjetilima istražim njihova tijela.

Osjećala sam se zarobljeno u sebi, svome umu, svome tijelu. Sve u što sam vjerovala govorilo mi je da se ne pokoravam svojim ljudskim željama, ali razum mi je govorio: one su ljudske, pa i ti si ljudska, zar si toliko kriva i loša samo jer si ljud?!

Iako su sa svih strana prštali na mene, kako me Bog voli, ja se nisam osjećala voljeno. Osjećala sam se isključeno, prepadnuto, krivo zbog onoga što sam bila, a tako sam se bojala biti to. Da li me zaista Bog voli i ako me zaista voli zašto ne može da me prihvati onakvu kakva jesam, kad me upravo on takvu i stvorio?

I tako se u meni pojavio prvi crv sumnje.

Opirala sam se, bojala sam se, držala sam se za svoju vjeru kao za posljednju slamku spasa broda koji je uveliko tonuo, a ja sam panično trčala palubom tražeći sidro za koje ću se uhvatiti, tražeći bilo šta što će mi reći da čitav moj život nije bio laž, da nisam uzalud potrošila sate, godine svog života osjećajući krivicu, strah. Da, bilo je i lijepih trenutaka, osjećala sam i utjehu u bolesti, osjećala sam smisao u životu, vidjela sam nadu u smrti, ali šta ako je sve to bila laž?! Šta ako sam živjela u obmani, zabludi, šta ako ...

Zato sam postala najveći zagovornik svoje vjere. Branila sam je žustro na svim frontovima, opravdavajući stvari koje se nisu mogle opravdati, ni vremenskim razlikama, ni običajima, tradicijom, ničime. Ponekad ni sama sebi nisam vjerovala. Ponekad sam pokušavajući ubjediti druge ljude, objasniti im, približiti im svoju vjeru, pokušavala i ubjediti sama sebe.

Gledala sam jedne prilike na televiziji dokumentarac o sajentologiji. Posmatrala sam njenog osnivača smijući se. Sa nevjericom sam se pitala da li zaista postoje ljudi koji mogu vjerovati kako na našim tijelima žive zalijepljeni duhovi bića koje je nekada davno neko uzvišeno biće ili Bog stavilo u vulkan koji je eruptirao i raznio ih u paramparčad.

Kokica mi je zapela u grlu.

Po čemu se to, moje vjerovanje, da je jedan čovjek na konju letio u nebo, da je jedna osoba rastavila more, razlikuje od njihovih vjerovanja. Zašto je to moja fikcija stvarnija i vjerovatnija od njihove?

Ustala sam i počela hodati po sobi. Dobro, ali, to su metafore, to su stvari koje možda nisu istinite i historijske, ali su psihološki istinite. Postoji taj momenat kada kroz alegoriju dođeš do spoznaje mnogo važnije od same alegorije. Niko te ne pokušava uvjeriti da je Musa zaista, zaista, rastavio more, to je samo metafora za nešto veće, za nešto mnogo važnije od pukog čina.

Da, to je samo metaforički tačno. Sjela sam. Ali, onda priče o Spidermanu, Zubić vili i Djeda mrazu mogu biti jednako metaforički tačne. Zašto im oduzimati tu slobodu, zašto i one ne bi mogle biti alegorija, zašto i one ne bi mogle ukazivati na nešto veće i važnije?! Zašto im ne damo to pravo?!

Zasigurno, negdje u svijetu je morao postojati Bog u kojeg ću moći vjerovati. Tražila sam ga, u raznim religijama, načinima života, duhovnosti, ponekad i u nekim životnim filozofijama ali moj očaj je sa svakim razočarenjem eksponencijalno rastao dok nisam zapala u duboku depresiju. Gutao me besmisao, prolaznost, strah da ću se izgubiti u svijetu kao poštanska markica zaboravljenog pisma iz drugog svjetskog rata.

Jednom sam u bašti se zagledala u prijateljeve oči i mislila kako zasigurno, nešto je moralo napraviti tako kompleksnu stvarčicu kao što je oko. Tako maleni, a tako važan, složen i prijeko potreban organ kao što je ljudsko oko nije mogao nastati slučajno, niti sam od sebe, neko mnogo pametniji i sposobniji od nas ga je morao dizajnirati. Nemoguće je, uistinu je nemoguće da je nastalo tek tako, samo od sebe, puf, i čovjek vidi.

- Da. Govorio je moj prijatelj. Oči su najbolji dokaz da Bog postoji. Da imamo samo pola oka, ne bi ništa vrijedilo. Ovako imamo čitavo i fascinantno je šta nam sve omogućava.

Oči su ipak, prozor u dušu.

Došla sam kući i držala svoju mačku, duboko sam se zagledala u njene oči i vidjela sam da su iako različite, toliko slične mojima. Onda sam počela otkrivati nove stvari, nove ljude. Ljude koji se u svojim uvjerenjima nisu oslanjali na alegorije, metafore, isprepletena tumačenja i puko prepuštanje Božijoj volji, već konkretnim, stvarnim, opipljivim stvarima potvrđivali ono što više nisu bila uvjerenja, već činjenice.

Preko ćelija, a onda djelova kože osjetljive na svjetlost, do čak i one polovice oka za koju sam sada vidjela da mnogo znači, makar je i bilo samo pola, do naših, ljudskih očiju. Bogu baš i nismo najdraža stvorenja izgleda, naše oči izgledaju nejako, ništavno, naspram očiju nekih drugih bića ove planete. Naše oči naspram njihovih izgledaju baš onako kako pola oka izgleda pred ljudskim očima.

Moje pretpostavke o Božijem uticaju u našim životima najednom su pritisnute sa svih strana. Nisam više vjerovala da on ima ikakvu ulogu u našim životima. Sve dok jednog dana nisam čistila trpezarijski sto i mislila u sebi: "Šta ako je istina? Šta ako su ljudi ovdje zbog tako davnog događaja, koji je bio, sasvim slučajna, sretna okolnost? Šta ako nema ruke koja upravlja svime? Nema nikoga ko sve izvana uređuje? Niko ne gleda?"

Očito je da je ovo moguće. Naučne činjenice sa kojima smo do sada upoznati govore da je ovo moguće. Ali šta to znači? Šta ako sam provela čitav život pitajući se koji je Božiji plan, umjesto pitajući se, da li je sve to zaista Božiji plan uopšte?

Najednom sam u sebi čula glas koji je , ko zna koliko dugo vremena bio tu, ali je postajao glasniji, utoliko glasniji da ga više nisam mogla ignorisati. Šta ako nema Boga? Pokušavala sam ga svim snagama ignorisati, ali što sam ga više ignorisala on je postajao glasniji. Nema Boga. Nema Boga.

O moj Bože. Nema Boga.

Sjedila sam dugo na trpezarijskoj stolici, mireći se sa sobom. Priznajući sama sebi, napokon. Vjerujem. Vjerujem da ne postoji dovoljno naučnih dokaza da bog postoji. Moj razum mi je govorio da je mnogo veća šansa da smo mi stvorili boga, nego da je on stvorio nas.

Zadrhtala sam.

Imala sam osjećaj kao da sjedim za volanom auta koji gubi kontrolu na ledenoj cesti. Pomislila sam kako ne mogu ne vjerovati u boga, trebam boga, zaboga ja i on imamo čitavu zajedničku prošlost. Ali, sa druge strane, svaki put u životu sam sazrijela onda kada sam prihvatila za istinu ono što je bila istina, a ne ono što sam željela da bude istina. Kako mogu okrenuti leđa svemu za što znam da je tačno? Kako mogu vjerovati u nešto samo zato što želim da vjerujem u to? Kako mogu biti tako naivna, licemjerna?! Kako ću se poštovati ako okrenem leđa onome što znam da je tačno?

Sjetila sam se Paskala koji zagovara da je bolje vjerovati u boga, uprkos sumnji, jer ako se ispostavi da ga ima, onda si vjerovao, a ako se ispostavi da ga nema, onda ne gubiš ništa. Ali kako mogu vjerovati u nešto "za svaki slučaj"?!

Bog u kojeg sam ja vjerovala je znao sve moje najdublje misli, kako mogu misliti da ću ga zavarati ako budem dolazila u džamiju i postila ramazan. Zasigurno mogu pretvaranjem obmanuti druge ljude, ali kako ikako mogu obmanuti njega?! A, ako budem živjela u skladu sa svojim moralnim uvjerenjima, zar je važno vjerujem li u njega ili ne. I zašto bi uopšte bogu, tom svemoćnom biću bilo stalo do toga da li ja, ovako malena, vjerujem u njega ili ne?!

Ja ne znam kako ne vjerovati u Boga.

Kako ustati ujutru, kako živjeti, zašto živjeti?! Zapalila sam cigaru. Dobro, pomislila sam, samo na momenat, dopusti sebi da vjeruješ da nema Boga. I samo na trenutak, prihvatila sam svoje uvjerenje. Nema boga. Najednom sam osjetila neopisiv strah. Kako to da još uvijek stojimo na Zemlji koja se okreće oko sebe i pri tome juri kroz svemir? Tako je malena, tako je ranjiva. Prepala sam se za nju. Imala sam potrebu da istrčim i kao Apolon uhvatim je u svoje ruke, sačuvam je od uništenja.  Onda sam se sjetila. Gravitacija, magnetne sile, sve će biti uredu.

Ali: šta me spriječava da izađem napolje i počnem ubijati sve prema kojima osjećam makar malo averzije?! No, spriječava me. Spriječavaju me moja duboko usađena moralna uvjerenja koje sam ja, kao i svi drugi ljudi razvila i kodirala u sebi. Ljudi su vrlo kompleksna socijalna bića i da bi opstali, potrebne su im zajednice, a zajednice mogu opstati samo ako se oslanjaju na etiku i humanizam. Pomozi meni, da bih mogao tebi. Pomažem tebi, da bih kod tebe stvorio banku usluga u slučaju da meni pomoć bude potrebna.

Najednom sam osjetila neopisivu krivicu, kao da nekako varam boga i pala sam na koljena, skupila ruke i zamolila boga: molim te, daj mi vjere u vjeru. Ali shvatila sam da sam blesava i sve je to izgledalo šašavo i najednom, molitva više nije imala smisla.

Shvatila sam da pričam sama sa sobom.

Užasnula sam se. Da li to znači da bolesni ljudi kojima je ostalo samo da se mole višoj sili, mole se nikome? Da li to znači da ja mislim da ih niko ne sluša?! Da li to znači da nema nikakvog razloga za patnju ljudi? Da nema skrivenog motiva iza smrti, života?

No, polahko sam se počinjala rastajati od Boga.

Pogledala sam pored sebe, zamišljajući ono prisustvo koje sam osjećala čitavog života uz sebe i duboko uzdahnula. "Vidi bože. Nije do tebe. Do mene je. Možda, možda sam te suviše ozbiljno shvatala da se ne mogu natjerati da vjerujem u nerealne pojmove, ne mogu se natjerati da vjerujem u apstraktna objašnjenja, u nedorečenost. Ako ništa, shvati to kao znak  poštovanja. Ako želiš, možeš ostati još neko vrijeme, ali, žao mi je bože, moraš otići. "

Nakon par sedmica osjetila sam se usamljeno u svojim mislima. Bog je otišao. Najednom sam, prvi put u svom životu, osjetila kao da su moje misli samo moje, kao da nema nikoga ko ih prisluškuje. Moja djela su postala samo moja, nije bilo nikoga da me nadgleda. Moja osjećanja su postala moja, vlastita, i bila su mi bliže nego ikada. Bila su moja, i ponekada dobra, ponekad loša, ali su bila moja i nisam osjećala krivicu zbog njih.

I onda mi je sinulo. Ako je tako, onda, ljudi samo .. umru. Hitler! Hitler je samo ... umro?! Nema nikoga ko će ga gore sačekati i održati mu dobru lekciju a onda ga poslati da čitavu vječnost provede u paklu? Dakle, Hitler je samo ... umro. I moji djedovi, nane, i oni su samo umrli? I oni su imali misli i svijest i onda su samo jednog dana umrli, njihova svijest se ugasila i više ih nema? Jeza mi je prošla tijelom.

To znači da ću i ja ... samo umrijeti.

Ja ću samo umrijeti. Šta sam?! Samo sam životinja na planeti koja se okreće oko sunca i koja će umrijeti. Toliko je svemir ostario prije mog rođenja i toliko će godina nastaviti da stari nakon što ja samo umrem. Život je tako, malen i bezznačajan.

Ali ... ako beskonačno mnogo vremena me nije bilo, i beskonačno mnogo vremena me neće biti, to znači da imam samo ovaj maleni prostor između. Samo ovaj jedan trenutak u beskonačnosti vremena kada me ima i kada postojim. Osjetila sam neopisivu sreću. Tako sam posebna. Spermatozoid koji je nosio polovinu mojih gena, baš taj spermatozoid je uspio da oplodi baš onu jajnu ćeliju koja je nosila drugu polovinu mojih gena i uprkos tako malim, tako ništavnim šansama, ja sam dobila priliku. Dobila sam priliku. Moja majka je mogla roditi nekoga boljeg od Mozarta, nekoga pametnijeg od Hawkinsa, ali vidi čuda, rodila je ... mene!

Život je dragocijen.

U mojim genima je čitava povijest svijeta, ne samo povijest prvih ljudi, već povijest i one prve ćelije koja se razvila iz beživotnog života.
U glavi mi se odigravao čitav scenarij. Moji roditelji, njihovi roditelji, roditelji njihovih roditelja i svi mogući scenariji koji su se mogli odigrati, ali kako se sve odigralo baš tako, da ja sada postojim. Svi ti mogući ljudi koji su mogli biti na mom mjestu, ali uprkos nemogućim šansama, tu sam upravo ja.

Najednom sam duboko u sebi se osjetila živom. Živom. Živom, u ovom malenom djeliću vremena sa svojim vlastitim mislima, osjećanjima, svojim vlastitim djelima i riječima.

Nikada u životu se nisam osjetila tako živom. I tako svojom.

Čovječje vrste kći
http://pjesmazaesmu.blogger.ba
10/12/2017 23:33