beats by dre cheap

Maja

 Nikada nisam bila osoba koja bježi od posla. Nikada, ali nikada mi neko nije došao i rekao: "Amna, bi li da radiš (ubacite bilo šta ovdje)?" a da sam ja rekla neću. Kada nabrojim ljudima šta sam radila, pitaju me: kada?! Odakle vrijeme da promjeniš toliko poslova.

Prvi posao sam imala sa 17 godina, sada su mi 23, dakle 6 godina. Što je relativno mali period, ali promjenila sam toliko poslova jer se ni na jednom radi statusa učenika/studenta nisam mogla duže zadržati.

Pa sam tako čuvala djecu. Prvi dječak kojeg sam čuvala je imao 18 mjeseci. Ne znam kako i otkud njegovoj majci hrabrosti da ga ostavi sa djetetom od 17 godina, ali pošto smo bile komšinice vjerovatno je znala ko sam i šta sam i da mi može vjerovati.  Drugi dječak kojeg sam čuvala par godina kasnije je imao samo šest mjeseci. Sada tvrdi da sam mu "cura" i ako slučajno naiđem ulicom kući dok se on igra napolju, moram ga povesti sa sobom. Nema druge opcije.

Mnogo mi znači što neko ima dovoljno povjerenja u mene da je u stanju ono najvrijednije što ima povjeriti meni.

Čistila sam starijim ljudima stanove i obavljala sitne poslove poput odlaska u kupovinu, apoteku, ponekad samo šetnje sa njima.

Mnogo mi znači kada neko bez straha me ostavi u stanu u kojem drži sve što mu je ostalo od dragocjenosti u životu i ode na ručak ili u šetnju.

Radila sam kao šankerica, konobar, pomoćni radnik u kuhinji. Naučila sam posluživati, koristiti se kafe aparatom, praviti razna jela.

Radila sam na sajmovima, knjiga, domaćih rukotvorina i mnogo mi je drago kad sada odem na sajam i ljudi sa kojima sam radila me prepoznaju, grle, ma eto ako ništa nasmiju se iskreno kada me vide.

Kada sam na pretposljednji posao u jednu veliku firmu koja ima 150 radnika došla jer sam odlučila napustiti fakultet pa sam mogla aplicirati za neki ozbiljniji posao, ubrzo sam shvatila da nikada, ali nikada ne trebate pokazati šta sve znate.

Zašto?

Moje zaduženje je bila blagajna. Pravljenje narudžbi robe koje je za potrebe te fabrike bilo jako mnogo, izdavanje računa za druge firme kojima su oni prodavali finalne proizvode, a to su skoro svi veliki tržni centri koji imaju Konzum, manje slastičarne, njihova dva restorana a izvozili su i u Švedsku, Austriju, Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju.

U sklopu fabrike su imali i restoran u kojem su uposlenici imali povoljno ručak i plaćali su "karticom" ali ne kreditnom, nešto poput bonova i naravno i imali su goste, ne tako mnogo, ali su ih imali.

Uz izdavanje narudžbenica, otpremnica, letanja po fabrici tražeći ovaj i onaj odjel da mi daju papire jer niko ne vodi računa o takvim stvarima, samo se fokusiraju na svoj primarni posao i na pauze, izdavanja računa gostima, uposlenicima, pomagala sam i knjigovođi, pa čak dosta njegovog posla sama radila, iako sam ja samo ekonomski tehničar i pretpostavljam da ne bih smjela to raditi.

Jedan dan mi se pila kafa a konobarica je bila zauzeta pa sam si ustala i napravila sama kafu. Ubrzo sam svima u odjelu pravila kafe, a kad je bilo posla i gostima i uposlenicima. Kad sam imala slobodnog vremena pomagala sam tetama u kuhinji oko pranja tanjira, escajga i čaša i ubrzo sam sve ja prala. Drugi dan se nije imao ko javiti da primi narudžbu za dostavu (da, i to su radili) i ja sam primila i spakovala dostavu pa sam ubrzo nosala telefon u džepu i primala i izdavala sve dostave. Zbog svega toga nisam stizala svoj posao pa sam ostajala duže, a čim bih ostala duže tete iz kuhinje bi se pokupile i otišle a ja bih ostala iza njih da očistim čitavu kuhinju i restoran.

I niko me nije jebao ni dva posto. Mada mi je i tada značilo ako ništa drugo, a ono šok sviju, od direktora, knjigovođe, drugih kolega, jer sam u roku od dva dana uspjela sve pohvatati, gdje, šta, kako, kada, kome.

Dolazila sam na posao u osam, iako mi je radno vrijeme bilo od devet, a odlazila u sedam - osam naveče iako mi se radno vrijeme završavalo u pet. Za pazite sad - 500 KM koji mi, usput budi rečeno, nikad nisu plaćeni.

Vraćala sam se jedno veče sa posla i razmišljala kako ja to ne mogu više, fizički, od svega me najviše ubijalo što sam morala u jednom pravcu putovati sat i po do dva sata, u zavisnosti od gužve. Tako tužna okrenula sam se i vidjela oglas na pekari na kojem piše da traže radnika. Ušla sam i ostavila broj telefona a sutradan me pozvao gazda pekare. Došla i ostala da radim. Sama. Prvi dan.

Jutarnja smjena nije bila pretjerano komplikovana. Došla bih u deset do šest, to znači da sam morala ustajati nešto poslije 4 da bi pješke hodala 35-40 minuta da uhvatim prvi tramvaj koji sa Ilidže radnim danima polazi u 5 i 15. U pekari bi bio mali pekar, koji je bio moje godište i nikada nisam vidjela da neko toliko radi. Ja bih iznijela robu i imali smo period od 15 minuta prije prve jutarnje gužve da popijemo kafu. Sjedili bismo na kantama od eurokrema ispred pekarske peći, pili kafu i pušili cigare.

On je Albanac i nije baš najbolje pričao bosanski, ali smo se sporazumjevali.

I onda, od pola sedam ujutru do 12 sati popodne u pekari bi uvijek bilo najmanje 10 osoba. A velika je. Evo naprimjer, pretpostavljam da vas je dosta bilo u Raveni na Malti, duplo je veća, na duplo prometnijem poslu a u Raveni uvijek ima minimalno dvije radnice. Ja sam radila sama u smjeni. Nakon mjesec dana su počeli da me zezaju da će mi kupiti role jer ja nisam hodala po pekari i kuhinji nego sam se klizala.

Mrzila sam dugu smjenu jer je bila manja gužva, posebno poslije osam naveče, a i zato što sam poslije četiri popodne sama morala peći sve jer bi pekar i buregdžija otišli. E tu sam naučila praviti i peći lisnata tijesta sa ovim i onim, kiflice, kroasane, buhtle ... Mrzila sam drugu smjenu jer sam i morala čistiti sve sama kada oni odu.

Gazda, Albanac je jedan od najboljih ljudi koje sam ja upoznala. Sa sinom mu, buregdžijom, nisam nikada mogla se podnositi. Ali istinu za volju, bio je jedan od najljepših muškaraca koje sam vidjela ikada. Samo što mu je osobnost za smeća.

Naradila sam se i u pekari, više nego u firmi, ali sam uvijek osjetila da se moj rad cjeni. I nije mi bilo žao ginuti. Moj gazda moj posljednji radni dan me pratio sve do tramvajske stanice i izvinjavao se, jer nije do njega, inspekcije su redovne, kazne velike, njemu je žao, ali nije do njega.

Mnogo mi znači što sam se susrela sa masu ljudi tu koji su mi rekli da su napokon naišli na nekog ljubaznog, to su stranci redovno dolazili zbog mene, čak su me znali i pitati koja sam smjena kada da dođu u moju smjenu, dvije djevojke Amerikanke koje su tu na razmjeni su svaki dan prije i poslije škole navraćale da se ispričamo, ljudi su mi znali donositi sokove, voće, čokoladice.

Mnogo mi znači što sada kada odem dole svi izađu iz kuhinje da pričamo, pa čak i mrgud od malog gazde.

Ovaj posao koji sada radim ima najbolje uslove dosad, sjedim, šetkam se, pričam sa ljudima, plata u odnosu na težinu posla je sasvim solidna, radno vrijeme dobro, niti počinjem previše rano niti završavam previše kasno.

Bilo mi je drago što ću za ovaj mjesec, iako mi je prvi, dobiti proviziju uz platu. Ne zato što je to neka velika provizija, to je jako malo para, recimo da mogu platiti račun za kablovsku i internet sa tim novcem, ali mi je drago jer sam jedina prebacila normu ovog mjeseca.

Nešto najbolje što sam čula od ikoga, je bilo od sadašnjeg gazde, nakon mog petog - šestog radnog dana.

" Ja vidim da ti u sebi nemaš jedne pokvarene kosti. "

Jednom me momak sa kojim sam izlazila pitao:
- Zašto radiš toliko?
- Kako misliš?
- Student si, imaš izgovor da ne radiš, je l' moraš toliko raditi?
- Ne moram, ali želim.
- Ti si toliko samo svoja, da ja ne bih mogao biti sa tobom
- Što? Osjećaš se ugroženo? Nemaš čega. Ti imaš diplomu, zarađuješ troduplo više od mene, imaš svoje auto, svoj stan, daleko si ti od mene.
- Ne zbog toga. Ja ti ne trebam. Tebi vlastita mater ne treba, a kamo li ja.

I tako me 95% muškaraca doživljava.

A meni dojadilo da budem jaka i samostalna žena. Ja bi da se neko ne boji boriti za mene, pa makar to značilo da pokoji put moram odglumiti kako ne mogu otvoriti teglu ajvara.

U novoj godini ne želim ništa osim posla, jer jedino kad radim moje psihičko zdravlje je koliko-toliko o-kej.

Osećanja. O. Sećanja.
http://pjesmazaesmu.blogger.ba
31/12/2017 12:09