beats by dre cheap

Update

Moj blog će postati moj online dnevnik psiho-terapije. Neka.

Trenutno nemam o čemu drugom pisati.
Tri mjeseca nakon "sloma", vraćam se na posao. Što je prva dobra stvar.

Na posljednjoj terapiji sam imala dva zadatka:
1. Napraviti listu kratkoročnih ciljeva za narednih mjesec dana
2. Napraviti listu dugoročnih ciljeva za 2019.tu godinu

Na mojoj listi kratkoročnih ciljeva je promjena frizure
I odabrala sam ovu:


Slikovni rezultat za long messy bob

Na listi dugoročnih ciljeva je tetovaža, i odabrala sam mjesto, tetovažu, tattoo studio, sad samo štedim novac.

Osim toga imam i zadaću. Jep. Zadaću.

Jučer sam izvela mamu u grad, na šetnju i kolače, onda smo dugo sjedile u parku i razgovarale. Odabrala sam park kao neutralno mjesto, ne želim takve razgovore voditi u kući, pogotovo ne rizikovati da nas neko od ukućana čuje ili prekine. Pokušala sam joj ukazati na greške u koracima prilikom odgoja, trudeći se da joj u isto vrijeme stavim do znanja da sam svjesna da su to nenamjerne greške, nastale ne iz mržnje, već neznanja, i da ne krivim nju za svoje stanje, već da joj jednostavno pokušavam približiti svoja razmišljanja i osjećanja. Moramo se, ako već nije kasno, a ne smije biti kasno, navići da mi nismo prijateljice. Mi smo mama i kćerka. I možda ona meni može biti prijatelj, i osoba od povjerenja, ali ja ne mogu biti njen prijatelj i stvari koje je govorila meni, trebala je govoriti svojim prijateljicama. Ako sam ja od nje mogla sakriti stvari koje su mi se desile a boljele su me, da ne bi boljele nju, onda je i ona trebala meni prešutiti stvari koje su nju boljele u životu. A nije. I te stvari mene bole, zbog tih stvari je posmatram kao žrtvu, zbog tih stvari ja imam osjećaj odgovornosti, da je na meni da nadoknadim sve ono što su joj drugi uskratili. A nije na meni. Na meni je da budem njeno dijete, koje će joj dati priliku da se ponosi osobom koju je odgojila. Da mora naučiti da sam ja osoba - za sebe - i da i ja imam neke svoje želje i planove, te da ne mogu prije svakog koraka razmišljati kako bi to uticalo na nju, jer ne treba o tome da razmišljam. Treba da se brinem kako će stvari uticati na mene i da biram one stvari koje će mene usrećiti, a ne nju. A ona kao roditelj može i treba biti sretna kada sam ja sretna. Još uvijek joj nisam rekla da sam silovana, zato jer ja znam sakriti svoje boljke ako znam da će bez potrebe boljeti druge. Vrijeme je da se i ona tome nauči.

Pored toga, terapija ide dobro, ali i dalje imam taj osjećaj bezvoljnosti i letargičnosti, povremene mada rjeđe napade panike, osjećaj nervoze i nemira, mada ne tako konstantan kao ranije i još uvijek loše spavam. Ne povraćam više hranu i zbog toga sam se još malkice udebljala, ali ništa što bi me natjeralo da se vratim povraćanju.

Zbog tako sporog napretka, psiholog me naručio kod psihijatra jer sam prošli put odlučila da sam spremna piti i lijekove, ukoliko je to potrebno. A moj psiholog smatra da je potrebno. Vidjećemo šta će psihijatar reći.

A .. šta ima kod vas?

Čovječje vrste kći
http://pjesmazaesmu.blogger.ba
17/10/2018 22:45