beats by dre cheap

O nekome.

Možda se ja opirem vjerovanju u sudbinu, ali ponekad mi se naknadno na momente čini da se baš sve u svemiru udesilo da se mi upoznamo.

Pisanje, vjera, pa to i što smo suprotnih stanovišta, jer ti si kao i ja. Ne možeš primjetiti nekoga ko priča ono što i ti misliš. Ali ništa to nije posebno, to se ljudima svakodnevno dešava, oboje znamo takve ljude.

Ali zaista se ponekad zapitam koliko često se dešava da se udese požari i zemljotresi da bi se ljudi sreli. Uvijek sam voljela misliti da mi krojimo svoju sudbinu, da nema smisla čekati, da treba proaktivno živjeti u svemu.  I tu smo se nekako našli na pola puta. Što će postati pattern našeg odnosa, nalaženje na pola puta.

Ipak, ti si ostao stanovišta da je to bila sudbina, a ja da je to bio niz slučajnosti.

Koliko često se ustvari dešava da ljudi koje je spojila, da li sudbina ili niz slučajnosti, nebitno, prvi prvom susretu završe na kafi od podneva pa dok im konobar nije prišao da im kaže da zatvara? Meni se tih 6 sati učinilo kao treptaj oka.

I da je kafić radio duže od 6 popodne ...

I koliko često ti ljudi nastave da se viđaju, sve pod nekim izgovorima. Ispočetka je to  "došla sam ranije na posao, ako i ti dođeš ranije, svrati na kafu" i "mislio sam na pauzu na četvrti, a znam da i ti voliš onaj sendvič, hoćemo skupa?" dok nije postalo "znam da si govorila da bi voljela otići u teatar, hoćeš da gledamo predstavu?"

Sreća je, ili nesreća, što sam ja tebe od starta posmatrala kao nekog sa kim volim pričati, provoditi vrijeme, pa sam bila svoja, do kraja, bez straha od osuđivanja, bez glume, bez prešućivanja misli da se ne bi posvađali, ili da te ne uvrijedim, ili još gore ... da ne ispadnem glupa. Pa sam mogla, bez zadrške, da ti na pitanje kako mi se svidjela predstava koju si ti oduševljeno gledao drugi put kao da ti je prvi reknem: .... meeeeeeeeeniii je ovo bezveze.

I nevjerovatno je da si baš zato ti osoba koja me najbolje poznaje, od koje ne krijem svoje mane i ne krijem da znam da su to mane. Pred kojom ne moram da branim stavove koje više ne zastupam, ali osjećam da moram da ih branim jer sam ja ta koja je grješila pa mi je teško kad me osuđuju i kroz to gledaju.

Ti si možda jedina osoba na planeti koja zna sve o meni, što je bilo, što sam doživjela, što sam uradila, za što nisam kriva i za što jesam kriva i šta iskreno mislim o svojoj krivici.

Roditelji imaju svoju viziju, proiciraju svoje želje, njima mogu i odglumiti a kad ne mogu odglumiti onda mogu i slagat. 

Braći i prijateljima i strancima mogu predstavljati samo najbolje strane sebe, a ako slučajno vide kroz pukotine i pokažu u mane mogu postati defensive i zatvorena.

I koji sam ja jebote srećković pa si baš ti, osoba koja me zna do kosti i još dublje osoba koja me najviše prihvata.

- I vidiš mama, sve je to tako, ali ja ne mogu da se zaljubim u njega zbog jednog glupog razloga.
- A možda si  razlog izmislila da ne dozvoliš sebi da se zaljubiš?

Možda stvarno i jesam. Ne znam. To su neke moje boljke. To sam ja samo sjebana na svoj način.
 
Ono što je suština tog rezultata sudbine, niza slučajnosti, stranaca koji se prepoznaju na nivou duše ili ljudskosti, pa da li to bila duša koja sebe kori ili ljudskost koja je svjesna da je manjkava, nije ni bitno, rezultat je isti.

Stvarno je istina da istina oslobađa, ako je išta univerzalna istina na svijetu.

Eh, tek sad mogu reći suštinu onoga čime si ti obojio moj život. Željom, hrabrošću, snagom, žarom, da budem svoja i da živim svoju istinu, uvijek. Pa čak i kada je teško,  ili kada rizikujem nešto bitno,

I to te čini bitnim za mene, i moj život. To je jedan trajni trag, vječni poklon koji si mi dao a koji će uvijek nastaviti da mi daje i zbog čega ću ja uvijek da te volim. 

Čovječje vrste kći
http://pjesmazaesmu.blogger.ba
09/01/2021 14:00